Ne događa se često da neka izložba privuče toliko ljudi koliko je privukla izložba Zvonimira Mihanovića (Sitno Donje, 1946.) prije neki dan u Sveučilišnoj galeriji u Splitu. Organizirana u čast pola stoljeća Sveučilišta Split, donijela je ne samo Mihanovićeva ulja nego i radove njegovih učitelja – Ante Kaštelančića i Andrije Krstulovića kojima je tako naš vrlo poznati i uspješni umjetnik odao dirljivo priznanje.
No sam Zvonimir Mihanović u gradu svoje mladosti u kojem živi i danas, nakon kruga napravljenog po svijetu, od Pariza do New Yorka i natrag, nije izlagao gotovo 40 godina. Zadnja njegova izložba u Splitu, ali i u Hrvatskoj, održala se 1986. u Staroj gradskoj vijećnici, a i tada je na otvorenju, ali i svih dana trajanja te izložbe, gužva bila takva da je jedino usporediva s koncertom kakvog popularnog pjevača.
Skoro 40 godina, gospodine Mihanoviću?! Zašto? Ne vjerujem da vas nitko nije zvao...
– Ma ne... Naravno da me zovu. Zovu me posvuda, ali... I inače rijetko izlažem... Da se pokušam opravdati?
Pokušajte.
– Pa evo... Moje su slike posvuda po svijetu, u Americi najviše, ali i u Japanu, u Južnoafričkoj Republici, svuda i veliki je posao uvjeriti kolekcionare da ih se, makar i privremeno, odreknu. To je i skupo, treba platiti prijevoz, osiguranje...
Pa dobro, ne očekuje nitko da vi to radite. To pada na organizatora.
– Istina, ali... Izložba je posao i za umjetnika, a ja jednostavno nemam puno vremena. Imam narudžbe za iduće dvije, tri godine i da bih držao taj tempo, a držim ga, dnevno slikam i po deset sati.
Rasprodan kao Rolling Stonesi
Rasprodani ste unaprijed kao Rolling Stonesi.
– Haha... Pa da. Ali, evo, da popravim dojam, iduće godine ću imati još jednu izložbu u Splitu, upravo tamo gdje sam izlagao prije 40 godina, na Pjaci. Ova izložba koju smo upravo postavili sjajna je ideja rektora Dragana Ljutića i velika mi je čast dati doprinos obilježavanju 50. godišnjice Sveučilišta.
Otvorenje je izvrsno prošlo, vidio sam u publici puno mladih lica, lica koja nisu bila ni rođena kad sam posljednji put ovdje izlagao i to me zbilja raduje. Znam da u Splitu ima izvanrednih mladih talenata i bilo mi je veliko zadovoljstvo vidjeti mlade ljude na izložbi.
Iduće godine pak želim izložbu na koju će, baš kao i nekad, svraćati ljudi koji možda ne posjećuju često izložbe, a Pjaca i Stara gradska vijećnica su idealno i reprezentativno mjesto. Potom bih tu izložbu uputio u Zadar, zatim u Rijeku, a velika mi je želja dovesti je i u Komižu. Jer u Komiži je, barem ja tako mislim, sve počelo.
Vratit ćemo se Komiži... Kaštelančić i Krstulović? Što vam oni znače da ste ih uvrstili među svoje radove u Sveučilišnoj galeriji?
– Znače mi puno! Neizmjerno... Sve važno u umjetnosti naučio sam od njih. To su bili velikani. To jesu velikani! Majstori i učitelji kakve nisam imao niti u Parizu.
No, prije negoli ste krenuli učiti na tadašnjoj Pedagoškoj akademiji, vi ste završili... Za električara?
– Da, da... Čujte, ja sam jedno od šestero djece iz siromašne poljičke obitelji koja se, kad sam ja bio još mali, preselila u Split i gdje se moj otac, umjesto vinogradom u Sitnom, bavio klesarstvom. U osnovnoj sam školi pokazao talenat za likovnost, ali... Zanat je zanat, kruh u ruke treba djetetu dati, a poslije neka radi što hoće. Tako sam upisao tehničku školu, smjer slaba struja... Žali bože, nisam stvoren ni za matematiku ni fiziku, a ni za tehniku! Ali sam maturirao, sanjajući uvijek o Akademiji i Zagrebu.
Ali je niste upisali?
– Nisam! Nisam mogao sebi priuštiti studij u Zagrebu pa sam izabrao najbliže što se dalo – Pedagošku akademiju sa smjerom likovne kulture. Trebao sam zapravo postati učitelj, ali... Nisam ni to! Nisam ni diplomirao, znate... Položio sam sve ispite, ali ne i diplomski. Otišao sam u Pariz...
Suradnja sa ‘Slobodnom‘
S nekom misicom, navodno?
– Ma... Pustite to. Otišao sam u Pariz gdje sam se prehranjivao kako sam znao i umio, a to da sam uspio upisati École des Beaux-Arts bio je velik korak. Golem! Samo, trebalo je ne samo raditi nego i jesti... Iskreno, bio sam više gladan nego sit, radio svašta, slikao portrete turista na ulici. I učio.
No nisam bio potpuno bez iskustva, znate... Još kao dječaka u Splitu me je uočio jedan vaš davni kolega iz Slobodne Dalmacije, uslikao me je kako crtam kredom na asfaltu konja u trku i objavio jednu crticu u vašim novinama. Ante Kragić se zvao... Potom sam nastavio surađivati za "Slobodnu", objavljivao sam karikature u Pometu, znate...
Ne znam.
– A eto, tako je bilo. S vašom kućom oduvijek imam prijateljski odnos. Istina, ja sam starinski čitatelj, čitam samo tisak. Ovi portali... Ne zanimaju me.
Razumijem vas. I ja sam malo zastarjela... Nego, vratimo se na École des Beaux-Arts...
– Da, da... Znate, u sklopu studija svaki student treba napraviti dvije kopije nekog majstora, a mene je dopao Louvre. Ni manje ni više! Zamislite, oči u oči s Rembrandtom, Da Vincijem... Rajsko iskustvo. Tamo me je primijetio jedan restaurator te mi omogućio da i nakon obavljene zadaće u sklopu školovanja mogu dolaziti u Louvre i kopirati stare majstore. I impresioniste... To mi je, moram reći, išlo vrlo dobro.
Mogli ste postati krivotvoritelj...
– Mogao sam. Mislite da nije bilo ponuda?
Zar jest?
– O da, itekako ! Ali nisam podlegao iskušenju, premda, kažem vam, bio sam više gladan nego sit.
Dobro, Pariz toga doba, kao i danas, uostalom, kao i uvijek, kolijevka je novih umjetničkih pravaca, kolijevka stilova... Kako ste vi uopće došli do svoga stila? Do hiperrealizma? Mislim, prvo kopirate Rembrandta i Moneta, a onda...
– A čujte... Prirodno je da se mladi čovjek traži, da traži svoj izraz, svoj stil, ali... Jednostavno, nisu me se primili ti suvremeni izrazi. Nekome je prirodno razmišljati apstraktno, nekome je prirodno ići putem instalacije, performansa, i to je posve u redu. Ali, ne treba tražiti stil izvan sebe jer sve što nam treba već je tu, u nama.
Ja sam zaronio u djetinjstvo, u beskrajnu ljepotu i mir komiških jutara kamo sam svakog ljeta išao kod obiteljskih prijatelja. Taj prizor bonace, mora glatkog kao ogledalo... Jednostavno, razmišljajući o Jesenskom salonu 1979. u Parizu, mučeći se pitanjem: što ja uopće imam ponuditi toj kremi, što ja mogu dati tome svijetu, posegnuo sam za tim prizorom. More kao ulje, jutro, beskrajno plavetnilo i jedan mali kaić, čamac s kojeg jedan stari ribar lovi ribu, štiteći se od sunca crvenim kišobranom.
To je bilo to?
– To je bilo to. I odmah sam, po broju ljudi koji se guraju ispred slike, znao da to jest to. Činjenica da mi se potom obratio jedan od najmoćnijih galerista svijeta, galerist Wally Findlay, s uredom u New Yorku i Parizu i ponudio mi ekskluzivni ugovor. Imao sam sreće, a njemu se rizik isplatio jer... To jest bio rizik, ali galeristi jednostavno tako funkcioniraju.
U galeriji "Wally Findlay" ste imali više izložbi?
– Da, da... No ona iz 1980. mi se posebno usjekla u pamćenje jer mi je jedan od prvih kupaca bio senator John Warner, poznat i kao jedan od muževa Elizabeth Taylor. Ispočetka, moji su se radovi prodavali za 20-ak tisuća dolara što je jako puno za nepoznatog umjetnika, ali... Uz dobru menadžericu, agenta, galeriju koja stoji iza mene, te su cijene rasle, ali, meni je to puno važnije, rastao je i krug ljudi koje sam upoznao. Čujte, samo za objesiti tri moje slike na zid, američki je milijarder Cargill MacMillan dogradio jednu sobu i u nju stavio samo jednu sofu, stolić i slike.
Poetski realizam
Vaše su slike vidjeli i predsjednici Ronald Reagan i François Mitterrand?
– Da. To je bilo nadrealno iskustvo. Bilo je to u galeriji "Findlay" na 57. aveniji u New Yorku kad su oba predsjednika bila u posjetu New Yorku. Moja menadžerica, jedna fantastična, agresivna poslovna žena, bila je upala u prometnu gužvu pa je, došavši u galeriju upitala: "Što se zbiva, zašto toliko sirena čujem?" Rekli su joj da je tu predsjednik Reagan koji je domaćin predsjedniku Mitterrandu. Bilo je to, znate, prije mobitela...
Uzela je telefon, dobila Reagana i, nimalo protokolarno rekla: "Hi honey, moraš doći ovamo! Tu imam fantastičnog hrvatskog umjetnika Zvonimira Mihanovika... Samo skreni par ulica i tu si!" Moj bože, prvo su dojurili crni automobili, iz njih izišli naoružani specijalci, psi, agenti osiguranja, a onda i njih dva! Potpuno nerealno...
Što je to na vašim slikama što privlači te bogate i moćne ljude?
– To se i sam pitam! Mislim da je to mir koji iz njih zrači. Jedna je francuska kritičarka moj stil nazvala poetskim realizmom i mislim da taj izraz bolje opisuje moj rad nego izraz hiperrealizam. Ta poetičnost krajolika je, mislim, ono što dopire do unutarnjeg bića svakog čovjeka.
Pogotovo čovjeka koji si može priuštiti vaše slike. Mislite li da svojim uljima donekle humanizirate te moćne bogataše koji se sigurno nisu domogli bogatstva nježnim metodama?
– Nisam o tome razmišljao, ali... Možda!
Hoću reći, možda i Christopher Forbes, koji je bio vaš kupac, ili, zašto ne, i Ivica Todorić, imaju potrebu za izmaštanim rajem? Jer vi zapravo slikate izmaštani raj.
– Hm... Zanimljivo. Teško mi je to reći, ali... I Christopher Forbes je jednom kazao da ga ni jedna zarada nije usrećila kao osjećaj kada je nekim ljudima pomagao, da je to najvrjednije što je u životu radio.
Vi ste učinili puno dobroga na afirmaciji Hrvatske u vrijeme rata.
– Pa učinio sam što sam mogao, sve što sam mogao. Tijekom rata sam s djecom ostao u Splitu, a moja bivša supruga Kay se vratila u Ameriku i osjetio sam potrebu svojim američkim prijateljima pojasniti o čemu je tu riječ. Amerikancima je pojam Hrvatske bio nejasan, njima je državni okvir Jugoslavije bio prihvatljiv, imali su i predrasuda... Svoje sam prijatelje upoznao sa stanjem stvari, premda nisam neki povjesničar... Kao Hrvat i patriot, učinio sam, eto, onoliko koliko sam mogao.
Vaša su djeca u međuvremenu odrasla, a bili ste, da tako kažem, samohrani otac.
– Jesam. Ana i Mate su odrasli... Moja kći Ana bila je krenula putem umjetnosti, no u nekom trenutku, premda sjajna mezzosopranistica velikog talenta, prekinula je karijeru i upisala pravo.
Pravo?!
– Da. I na trećoj godini studija su je pozvali iz tužiteljstva Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije da tamo bude asistentica. Bio sam vrlo skeptičan, ali... Ne možemo se djeci miješati u život... Tamo je upoznala momka, sadašnjeg muža, krasnog mladića, i vratila se kasnije u Ameriku.
Sad je pravnica?
– Bila je pravnica! Pa je i to napustila i izabrala posvetiti se obitelji i djeci. I sretna je u toj ulozi.
A sin?
– A sin, što takne, to pretvori u novac! On je inženjer specijaliziran za 3D printanje. Ne pitajte me što je to konkretno, ne znam baš, ali on je vrlo uspješan u poslu.
Ponosni otac
Ponosni ste, vidim, na svoju djecu. Svijetlite pričajući o njima.
– Obitelj je važna. Najvažnija! Iz obitelji sve vučemo i što smo baštinili negdje do desete ili petnaeste godine, to je baština za čitav život. Vrlo sam se trudio biti dobar otac svojoj djeci.
Na glasu ste kao muškarac kojeg okružuju mlade i lijepe žene, plejbojski tip.
– Ni slučajno! Apsolutno ne! To su konstrukcije žute štampe...
Hm...
– Ozbiljno! Ne mogu biti dalje nego što jesam od nekakvog plejbojskog tipa... Međutim, čujte, moj je život drugačiji od života mojih vršnjaka koji, u devedeset posto slučajeva, ili i više, imaju fiksno radno vrijeme, odlaze ujutro na posao, poslijepodne se vrate kući i onda uživaju u obitelji. Ja radim iz kuće, atelje mi je u kući, i navečer... Što bih mogao nego ići vani? Svaku večer, oduvijek, idem vani. A koga ću vani susresti? Mlade ljude! I mlade žene, naravno. Ljude bez obaveza...
Ali nećemo reći da vas nije pratio glas dobre partije...
– Hahaha... Pa dobro, možda sam imućniji od mnogih umjetnika. I samac. Ali ja volim ljude, volim se družiti s ljudima, s raznim ljudima, zanimaju me... Volim pametne, duhovite ljude... A to što mnogi misle da između zgodne mlade žene i uspješnog, situiranog muškarca mora biti intimnosti, da ne mogu biti prijatelji bez seksualnih konotacija... To nije moj problem.
Ali nijednu lijepu mladu ženu niste portretirali?
– Ne. Uopće ne radim portrete, napravio sam tijekom gladnih pariških godina dovoljno portreta za dva života. Rekao sam sebi: Nikad više!
Hrvatska klauzula
Doduše, i najzgodnija žena bi sa strahom sjela vama pozirati...
– Zašto?
Pa vidjela bi joj se svaka nesavršenost na tijelu. Makar bio i poetski, vaš je stil i dalje vrlo realističan.
– Haha...
Ne poznajem nikoga tko ima vaše slike. Nisam u krugu onih koji mogu dati 150 tisuća eura za sliku... Zato morate češće izlagati.
– Pa evo, rekao sam vam... Dogodine! Moj ugovor ima klauzulu po kojoj su cijene u Hrvatskoj niže nego u Americi, znate. A, premda ne bih smio, vezan sam ugovorom, a i fer odnosom prema kupcima, ponekad i poklonim sliku, pa i nekome tko nije iz, kako kažete, kruga bogatih.
Poklonio sam jednu sliku čovjeku koji radi na benzinskoj pumpi gdje tankam brod... Običan čovjek, ali iskreni ljubitelj umjetnosti. I znate, kad mi je kazao da je uspio od svoje plaće skupiti za sliku Joke Kneževića, to me je tako dirnulo. Zamislite, čovjek na pumpi koji štedi za sliku Joke Kneževića! Pa zar to nije fantastično?
Jest! I poklonili ste mu jednu svoju sliku?
– Jesam! Skoro ga je srce prekinulo. Meni je srce bilo puno...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....