Bivšem vaterpolistu ugradnja elektroda u mozak uklonila je simptome Parkinsona: Ruka mi se odmah prestala tresti

Prije gotovo deset godina danas 69-godišnji Hrvoje Kovačić bio je pun planova za mirovinu, no onda ga je šokirala dijagnoza Parkinsonove bolesti. - Vodio sam aktivan život, završio prirodoslovno-matematički fakultet i poslovnu školu Henley u Londonu, bavio sam se vaterpolom i osvajao europske naslove, trenirao tri puta tjedno... A onda sam doživio šok, kao i svaki čovjek kad to sazna. Dođete liječniku, mislite da ste zdravi, a još nisam ni vrata zatvorio, a profesorica Vladimira Vuletić, specijalistica neurologije me pogledala i rekla: "Pa vi imate Parkinsona, liječite li se?" - prisjeća se Hrvoje dana kad je konačno doznao dijagnozu.

Hrvoje je zapisivao svoje traume, razmišljanja i osjećaje nakon dijagnoze te ih objavio u knjizi "U ringu s Parkinsonom"

Goran Mehkek/CROPIX

Drugo mišljenje

A bolest, koja je počela, kako kaže, na razini "štosa" s rukom koja se povremeno malo tresla i nije bila odmah prepoznata, s godinama je napredovala. - Kako su godine prolazile, počela mi se ta desna ruka sve jače tresti, ponekad i cijela desna strana i to je postalo stvarno neugodno, zato sam i odlučio tražiti drugo mišljenje. I dobio sam ga, a prof. Vuletić mi je odmah rekla da prema važećim kriterijima spadam u pacijente kojima je moguće ugraditi DBS - kaže Hrvoje, koji se ni trenutka nije dvoumio.

- Ono što sam doživio poslije te operacije je čudo, to nisam nikad doživio. Drugi dan došao je dr. Chudy s uređajem kojim je mogao regulirati frekvenciju elektroda u mom mozgu. Rekao mi je da mu pokažem ruku, a ona se luđački tresla u tom trenutku, malo je nešto podešavao i u jednom terenu ruka se prestala tresti. To možda sada nekome zvuči banalno, ali mene su u tom trenutku preplavile emocije i zaplakao sam - ja, čovjek od 60 godina koji je prošao sve i svašta u životu. Zato zaista vjerujem da su liječnici čudotvorci. Čovjek ide na posao kao i svaki dan, ali meni promijeni život - priča nam Hrvoje kojem se ni danas, nakon gotovo pet godina, ruka i dalje ne trese, živi normalno i, kako kaže, nitko ne vidi da ima Parkinsona. A on se posvetio radu u Udruzi Parkinson i mi, gdje pomaže drugima, no istodobno, uvjeren je, pomaže i sebi. Tamo s drugim oboljelima igra ping-pong, ide na izlete, vježba ili jednostavno druže se i pričaju.

U udruzi Parkinson s drugim oboljelima rado igra ping-pong, ide na izlete, vježba i druži se

Goran Mehkek/CROPIX

Aktivan u udruzi oboljelih

Danas je prezadovoljan svojim životom i presretan što mu je omogućeno da normalno živi.

- Ljudi možda misle pa nije to ništa kad ti se ruka trese, ali vi ne možete piti, ne možete jesti, odjenuti se... Kad ste u tramvaju pa vam se trese ruka, ljudi vas gledaju, odete frizeru, a on vas čudno gleda jer vam se ruka nekontrolirano trese. To su banalne stvari koje vam itekako zagorčavaju život, a mene su ugradnjom DBS-a izliječili od toga - zadovoljno će Hrvoje koji je cijelo vrijeme otkad je obolio zapisivao svoje traume, razmišljanja i osjećaje koje je poslije pretočio u knjigu s naslovom "U ringu s Parkinsonom".

Njemu je to pomoglo da se lakše nosi s bolešću, no zanimljivo je i to da je pisanje bilo jedina aktivnost pri kojoj mu se ruka nije tresla.

- Pisanje je bilo moj način liječenja, a danas mi mnogi oboljeli prilaze i kažu da im je knjiga pomogla da malo drugačije gledaju na život s bolešću - kaže nam Hrvoje koji ponekad ni sam ne može vjerovati koliko mu je taj zahvat promijenio život i koliko se psihički promijenio nabolje.