‘Briga za sve druge dovela me do ruba‘, terapeutkinja: Savjesne i empatične žene najčešće prve sagore

‘Briga za sve druge dovela me do ruba.‘ U svojoj praksi često susrećem žene koje dolaze tek kada su potpuno iscrpljene. Jedna klijentica započela je naš prvi susret riječima da više ne može i da ima osjećaj da je dotaknula dno. Dok je sjedila nasuprot mene, torba joj je bila prepuna papira, nalaza i podsjetnika, a telefon je svako malo svijetlio novim porukama. Rekla je da svima govori da je dobro jer nema prostora da ne bude dobro.

Ispričala mi je kako joj dani počinju brigom za majku koja je sve slabija i treba sve više pomoći. Već ujutro obavi nekoliko telefonskih poziva, organizira preglede i dogovara tko će je taj dan obići. Nakon toga odlazi na posao gdje se od nje očekuje stalna dostupnost, smirenost i učinkovitost. Poslijepodne provodi rješavajući probleme svoje djece koja su odrasla, ali i dalje emocionalno vrlo vezana uz nju.

Rekla je da se više ne sjeća kada je posljednji put nešto učinila samo za sebe. Prestala je odlaziti na kavu s prijateljicama, zapustila je hobije, a ogledalo je počela izbjegavati jer joj je odraz bio podsjetnik koliko se umor nakupio. Spavala je loše, budila se usred noći s osjećajem tjeskobe i popisom obaveza u glavi koji se nikada nije smanjivao.

Kako je govorila, postajalo je jasno da se ne radi o jednoj krizi, nego o godinama tihog preopterećenja. Navikla je biti ona koja sve drži na okupu. U obitelji je bila oslonac, na poslu pouzdana, među prijateljima ona koja sluša i pomaže. No, iza te slike skrivala se žena koja je gotovo potpuno izgubila osjećaj tko je ona izvan tih uloga.

Između dužnosti, krivnje i potisnutih potreba

Psihološki profil ovakvih žena često ima slične obrasce. To su savjesne, odgovorne i vrlo empatične osobe. Odmalena su učile da vrijede onoliko koliko daju drugima. Njihov identitet oblikovan je kroz brigu, prilagodbu i pouzdanost. Imaju snažan osjećaj dužnosti i teško podnose pomisao da nekoga razočaraju. Vlastite potrebe guraju na dno liste prioriteta, često uz snažan osjećaj krivnje čim pomisle na sebe.

S vremenom se njihov identitet počne sužavati. Više se ne doživljavaju kao osobe sa željama, interesima, granicama i potrebama, nego kao funkcije u tuđim životima.

Kći koja mora.

Majka koja rješava.

Partnerica koja razumije.

Kada nemaju kome pomagati ili kada na trenutak zastanu, ne osjećaju olakšanje, nego prazninu i nelagodu jer su izgubile unutarnji kontakt sa sobom.

Perfekcionizam, visoki unutarnji standardi i potiskivanje neugodnih emocija dovode do toga da žene traženje pomoći doživljavaju kao slabost

G-STOCK STUDIO/SHUTTERSTOCK

Perfekcionizam je čest pratilac takve strukture ličnosti. Unutarnji standardi su visoki, a pogreške se doživljavaju kao osobni neuspjeh. Traženje pomoći doživljava se kao slabost. Emocije poput ljutnje, ogorčenosti ili zavisti potiskuju jer se ne uklapaju u sliku brižne i stabilne žene kakvom misle da moraju biti. Tijelo tada često preuzima teret pa se javljaju nesanica, napetost, glavobolje, probavne smetnje i kronični umor.

Kod moje klijentice, koja me zamolila da podijelim njezinu priču, taj je obrazac bio vrlo izražen. Govorila je da nema vremena, ali smo ubrzo uvidjele da se iza toga krije duboko uvjerenje da ona nema pravo stati. Njezina vrijednost u njezinim je očima bila gotovo isključivo vezana uz to koliko je korisna drugima.

U njezinoj glavi vodili su se stalni i iscrpljujući unutarnji dijalozi.

Jedan glas govorio je - ‘‘Ma daj, moraš izdržati. Vidi druge koji imaju sto puta veće probleme od tvojih!‘‘

Drugi ju je kritizirao - ‘‘Nisi dovoljno snažna i hrabra da postaviš neke granice, nego uvijek ti nekome i nešto propuštaš!‘‘. Uz ta dva glasa postojao je i treći, tiši, ali vrlo snažan glas straha. Govorio je - ‘‘Samo da znaš, ako sada staneš, sve će se raspasti. Osim toga, ako pokažeš da ti je teško, da više ne možeš, razočarat ćeš sve, a posebno djecu jer te vide kao super mamu, ženu… a to ne želim!‘‘

Drugim riječima, gospođa se podsvjesno ‘‘programirala‘‘ na jedan maladaptivni emocionalni obrazac da ako misli da treba ili zatraži pomoć, nije dovoljno jaka. Da ne vrijedi dovoljno. I tako, kada bi osjetila umor ili pad energije, javila joj se misao da je slaba i da druge žene koje su još u ‘‘goroj‘‘ situaciji to mogu. Kada bi poželjela slobodan vikend samo za sebe, odmah bi se pojavila krivnja i rečenica - sebična si. Ti unutarnji dijalozi držali su je u stalnoj napetosti, nemogućnosti da se opusti i onda kada može, i sprječavali je da prepozna vlastite granice. Što se više trudila biti savršena za druge, to je manje osjećala vlastitu vrijednost.

Govoriti o vlastitim osjećajima za nju je bio poseban izazov

ANNASTILLS/SHUTTERSTOCK

Polagani povratak sebi

U terapiji smo najprije radile na tome da uopće sve to osvijesti, zastane i osjeti sebe. Na početku joj je bilo teško govoriti o vlastitim osjećajima bez da se odmah vrati na brige oko djece ili majke. Imala je dojam da je bavljenje sobom gubitak vremena. Polako je učila da je i njezino iskustvo važno i da zaslužuje prostor u kojem ne mora biti jaka.

Velik dio rada bio je usmjeren na prepoznavanje i mijenjanje unutarnjeg dijaloga. Zapisivala je rečenice koje si najčešće govori tijekom dana – tipa: ‘‘Sve moram sama. Nemam pravo biti umorna. Ako ja neću, tko će?‘‘ i sl. Kada bi te misli izgovorila naglas, počela je uviđati koliko su stroge i koliko malo suosjećanja ima prema sebi.

Zajedno smo učile stvarati drugačije, realnije poruke. Radim koliko mogu i to je dovoljno. Umor je znak da mi treba odmor, a ne dokaz da sam slaba. Imam pravo na pomoć i podršku. U početku su joj te rečenice zvučale neprirodno, gotovo kao da laže samu sebe, ali s vremenom su počele otvarati prostor za drukčiji doživljaj vlastite vrijednosti.

Paralelno smo uvodile male, ali konkretne promjene u svakodnevici. Svaki dan je imala kratko vrijeme koje je bilo samo njezino. U početku je to bilo desetak minuta tišine uz kavu bez telefona. Kasnije je ponovno počela šetati i primijetila da joj se tijelo postupno opušta, a misli usporavaju.

Važan terapijski trenutak dogodio se kada je prvi put jasno rekla ne. Jedan član obitelji očekivao je da ona preuzme još jednu obavezu oko majke. Umjesto automatskog pristanka, zastala je i rekla da ovaj put to ne može. Došla je na sljedeći susret uznemirena, ali i ponosna. Svijet se nije raspao, iako je njezin unutarnji glas straha tvrdio da hoće.

Radile smo i na tome da s djecom počne dijeliti svoje osjećaje, a ne samo rješenja. Kada im je prvi put rekla da je i njoj teško i da je umorna, bojala se da će ih opteretiti. Umjesto toga, dobila je više razumijevanja nego što je očekivala. Taj trenutak joj je pomogao shvatiti da bliskost ne nastaje samo kroz davanje, nego i kroz autentičnost.

Otvorile smo i temu tuge i straha koje je godinama potiskivala. Tuga zbog starenja roditelja, strah od gubitaka i osjećaj da jedno životno razdoblje završava bili su duboko prisutni, ali nikada izgovoreni. Kada si je dopustila osjetiti te emocije, više nije morala trošiti toliku energiju na njihovo potiskivanje.

Nakon dva mjeseca rekla je da se njezin život izvana nije bitno promijenio, ali da se ona iznutra osjeća drukčije. Spavala je bolje i dogodila se prva noć nakon dugo vremena u kojoj se nije probudila s navalom tjeskobe. Rjeđe je imala osjećaj da se raspada i češće je mogla prepoznati kada joj je dosta. Počela je ponovno primjećivati male stvari koje je vesele i govorila je da se polako vraća sebi.

Kad i najjače žene trebaju podršku

Ovakav proces pokazuje koliko je važno da žene koje godinama brinu za sve druge nauče uključiti i sebe u tu brigu. Briga o sebi nije izraz sebičnosti, nego psihološka nužnost. Žena koja je stalno jaka često je žena koja nikada nema prostor biti samo čovjek, sa svojim umorom, strahovima i ograničenjima. Važno je naglasiti da pomoć ne treba tražiti tek kada se dosegne dno. Emocionalno sagorijevanje ne događa se preko noći. Ono nastaje postupno, kroz godine zanemarivanja vlastitih potreba, potiskivanja emocija i života u stalnom stanju napetosti. Što se ranije prepozna da je teret postao pretežak, to je oporavak brži i lakši.

Mnoge žene dolaze potražiti pomoć s osjećajem da su ‘‘zakazale‘‘ jer više ne mogu same.

U stvarnosti, traženje stručne pomoći znak je odgovornosti prema sebi i svom zdravlju. Kao što se tijelo liječi kada je bolesno, tako i psiha treba prostor za razumijevanje, rasterećenje i podršku.

Razgovor sa stručnom osobom može pomoći da se na vrijeme prepoznaju obrasci koji vode u iscrpljenost i da se postave zdravije granice prije nego što dođe do potpunog sloma.

Kada se promijeni unutarnji dijalog i kada si dopuste biti važne, iscrpljenost više nije kraj, nego početak novog odnosa prema sebi. Terapija i proces unutarnjeg rada na sebi tada postaju mjesto na kojem, možda prvi put nakon dugo vremena, ima netko tko ih razumije i brine upravo za njih. I upravo u tom iskustvu žene često prvi put čuju od nekoga, osvijeste i nauče da njihova vrijednost ne ovisi samo o tome koliko se daju i mogu izdržati, nego i o tome koliko si smiju dopustiti osjećati, reći ne, pronaći vremena za sebe i za svoje potrebe i biti svoje - sa svim svojim i vrlinama i manama.

Mirella Rasic Paollini, holistički terapeut za mentalno zdravlje i licencirani hipnoterapeut