Kad se vašem djetetu prvi put dogodi tantrum, ostat ćete u šoku, pogotovo ako vam je to prvo dijete. "Zar je to moje dijete? Pa toliko sam se trudila? U čemu sam pogriješila? Pa uvijek je bilo tako mirno i drago! Što se to dogodilo? Svi nas gledaju, što će misliti? Ne želim vikati, ali uopće me ne doživljava, što da radim?
Ponekad djeca imaju tantrume zbog nekakvih sitnica, poput prolivenog mlijeka ili zato što im ne dopuštate da jedu pijesak u pješčaniku. Iako se razlog djetetove uzrujanost nama odraslima može činiti bezveznim, za dijete je njegova tuga, ljutnja ili frustracija itekako stvarna pa nemojte umanjivati ili ismijavati njegove emocije.
Kako biste se vi osjećali da se zbog nečega naljutite i onda vam netko kaže: "Pih, pa to nije ništa, zašto se zbog toga ljutiš?" Vjerojatno biste se uvrijedili još više.
To je samo još jedan način za podcjenjivanje djetetovih emocija i tako ćete djetetu poslati poruku da se ne može osloniti na vas kad je uzrujano.
To je jako važan savjet. Tantrum nije odraz nečega što ste vi pogrešno učinili, već normalan dio odrastanja i sazrijevanja. Možda su kod neke djece izraženiji nego kod druge, ali sigurno nema roditelja koji se s njima nije susreo. To nije problem u ponašanju, već je to način na koji dijete izražava emocije dok još nije naučilo drugi način da ih pokaže.
Ako ne možete kontrolirati svoje emocije i ponašanje, kako očekujete da ih kontrolira dijete od dvije, tri, četiri ili pet godina? Budite uzor prema kojem će i dijete naučiti kako zadržati mir čak i onda kad je ljutito i nezadovoljno.
Tantrumima dijete izbacuje iz sebe negativne emocije. A kad je dijete uzrujano, tužno, uplašeno ili ljutito, najviše treba svoje roditelje uza se. Nemojte dopustiti da se dijete osjeća napušteno jer će tek tada nastupiti panika i još veća drama. Budite uz njega tako da bude svjesno da se uvijek može osloniti na vas.
Kad je dijete u povišenom emocionalnom stanju, nije sposobno racionalno razmišljati. Pokušaji da mu nešto objasnite usred tantruma posve su besmisleni jer vas dijete neće čuti. Ponekad to može i pogoršati tantrume. Ako je dijete dovoljno veliko da razumije objašnjenja, onda pokušajte s njim razgovarati, ali tek kad se potpuno smiri.
Imajte na umu da su tantrumi kod djece jasličke i vrtićke dobi samo posljedica njihovih pokušaja da izraze ili reguliraju emocije koje ih obuzimaju, a ne mogu ih kontrolirati. To nije razlog da kažnjavate dijete niti bi kazna postigla željeni rezultat. Kod starije djece inzistiranje na kazni obično samo pogoršava tantrum. No, ako smatrate da je razumno djetetu odrediti neku kaznu, prvo pričekajte da se smiri i zatim sjednite i porazgovarajte s njim o posljedicama njegova ponašanja te mu objasnite kako ubuduće može izbjeći takve posljedice.
Ponekad tantrumi mogu biti signal nekog drugog problema. Na primjer, djeca koja kasno počinju govoriti često mogu imati tantrume, čak su i istraživanja pokazala da djeca koja kasnije progovaraju imaju dva puta veće izglede da upadaju u tantrume od djece koja ranije progovore. Što prije prepoznate i prihvatite činjenicu da dijete ima problem s govorom, to ćete imati više uspjeha u rješavanju tog problema, a onda i u rješavanju tantruma.
Što može biti okidač
I za djecu jasličke dobi, kao i za onu nešto stariju, vrijedi isto: postoje neki faktori koji povećavaju vjerojatnost da će se dogoditi tantrumi:
● Temperament je tu možda na prvom mjestu jer on utječe na to koliko će brzo i snažno dijete reagirati na događaje, naročito na one frustrirajuće. Djeca koja se lakše uzrujaju i uznemire mogu biti sklonija tantrumima.
● Stres, glad, umor i prekomjerna stimulacija situacije su koje mogu vrlo negativno utjecati na dijete i učiniti ga reaktivnijim jer mu dodatno otežavaju da izrazi i kontrolira osjećaje, a samim time i svoje ponašanje.
● Situacije s kojima se dijete jednostavno ne može nositi, na primjer neka se djeca ne mogu nositi sa situacijom kada drugo dijete uzme njihovu igračku. I to onda postaje okidač za tantrume.
● Snažne emocije poput brige, straha, stida i ljutnje mogu biti jednostavno previše za dijete. Ono može biti toliko preplavljeno tim emocijama da ne može izaći s njima na kraj pa onda dolazi do "eksplozije", odnosno tantruma.
I ne, niste loš roditelj
Nemojte upadati u zamku da okrivljujete sebe za djetetove tantrume i da svoje roditeljske sposobnosti i kompetencije procjenjujete na temelju toga koliko je tantruma imalo vaše dijete. Ne zaboravite da ih sva djeca imaju. Puno je važnije da se usredotočite na to kako ćete reagirati na tantrum nego da se grizete zato što se uopće dogodio. I roditelji su samo ljudska bića, a kako ne postoji škola za roditeljstvo, svi mi učimo usput, na vlastitim greškama i s najboljim namjerama. Važno je biti svjestan svojih pogrešaka i nastojati ih ispraviti: to će biti vrlo važna životna lekcija i za vaše dijete.