Skinuti višak kilograma nikada nije lako. Naročito ako imate dijabetes tipa 1 i ako vaga pokazuje debelo iznad 90 kilograma. To jako dobro zna i Edita Roterbauer, 60-godišnja glasnogovornica Policijske uprave osječko-baranjske, koja je mnogo puta pokušavala smršavjeti, no kao što to obično biva, kilogrami bi se uvijek iznova vraćali, ponekad i u većem broju nego što ih je imala prije dijete. Stresan posao, strast prema grickalicama, ali i dijabetes tipa 1 koji joj je dijagnosticiran u 42. godini malo-pomalo doveli su je u jednom trenutku čak do 98 kilograma.
Tako je bilo sve dok nije srela jednu poznanicu i začudila se kako odlično izgleda, a onda je od nje saznala da je bila u programu POST dr. Dražena Gorjanskog (Program Osječkog Smanjivanja Težine), i to dvije godine ranije. Ali je i dalje odlično izgledala i kilogrami joj se nisu vratili. Za Editu je to bilo dovoljno da se odluči priključiti programu i, kako kaže, već tada je shvatila da kad jednom uđe u to, više neće izaći. Nije joj bilo lako ući u program jer je, kao dijabetičar tipa 1, ovisna o inzulinu te je bio velik rizik raditi s njom. Suglasnost da se može priključiti programu POST dobila je tek nakon detaljnog ispitivanja kojim su stručnjaci uspjeli procijeniti da se Edita dovoljno dobro snalazi u svojoj bolesti kako bi mogla pratiti program smanjivanja tjelesne težine bez posljedica. A da sve bude maksimalno sigurno, dobila je i svoju mentoricu kojoj se u svakom trenutku mogla javiti s pitanjima ili nedoumicama.
- Za ulazak u program nisam bila ponukana samo prekomjernom tjelesnom težinom, već i time da, uz debljinu, imam puno drugih zdravstvenih problema. Jedan od njih je i tlak, koji sam morala kontrolirati tabletama. Osim toga, zbog težine su mi patili zglobovi, a vrijednosti glukoze u krvi nadomještala sam sa sve više inzulina. Morala sam reći stop svemu tome, prvenstveno zbog zdravlja - kaže Edita, ističući kako je danas svjesna da je hrana užasna ovisnost. Prije 11 godina prestala je pušiti, od danas do sutra, i nikada se nije vratila cigaretama, ali reći "ne" hrani, priznaje, i danas joj je teško.
Hrana je najgora ovisnost
- Hranu smatram najgorom ovisnosti koja postoji. S cigaretama sam jednostavno presjekla, rekla sam da neću više pušiti i tako je i bilo. Ali ne možeš reći "Ja više neću jesti". Morate jesti da biste živjeli, što znači da se morate natjerati da jedete manje. Moj je problem bio što sam između obroka neprekidno nešto žvakala. Malo slatko, malo slano... to je ta želja koja stalno postoji negdje u glavi i koje se jednostavno ne možete riješiti. To je užas - iskrena je Edita, koju je programu POST najviše privuklo to što se ne mora odricati nikakve hrane, ne mora brojati kalorije niti se ubijati u teretani, već je dovoljno jedenje svesti u prozorski okvir od osam sati, a preostalih 16 sati ne jesti.
Problem s grickalicama
Edita si je odredila prozor za jedenje od devet do 17 sati jer joj je to zbog posla najbolje odgovaralo. - U devet, kad doručkuješ, zapravo "poždereš" cijeli dan jer je glad nevjerojatna nakon što 16 sati nisi jeo. Ali onda za ručak, oko 12.30, već manje jedeš, a kad dođe večera, koja je najkasnije u 16.30, više ne možeš ni večerati koliko si sit. Tako da sam počela večerati samo salate, ne zato što sam morala, nego zato što jednostavno više nisam mogla jesti. Zapravo, svoju prehranu nisam mijenjala, smijem jesti što hoću i koliko hoću ili mogu pojesti u tih osam sati. To je princip autofagije, što znači da kad organizam shvati da 16 sati neće dobiti hranu, počne jesti sam sebe, odnosno trošiti masne zalihe - pojašnjava naša sugovornica, dodajući da ima i jedan dan po izboru kada treba postiti, no s obzirom na to da je dijabetičar, taj dan je samo na jogurtu kako bi održala šećer pod kontrolom. I, tvrdi, to joj nije problem, jer zna da sutradan opet može jesti što god želi. Naravno, samo između devet i 17 sati. No, ni to joj, kaže, ne pada teško.
- Kad se ograničiš na jelo samo tih osam sati, postane ti normalno. Organizam to prihvati - kaže Edita, napominjući da se na predavanjima u programu uči i što bi trebalo izbaciti iz prehrane.
- Nikada nisam pila sokove, ali sam imala problem sa slanim grickalicama. Kikiriki, čips, pizza... A sol veže vodu i zaista sam izgledala kao buhtla. Iako sam prije pola godine završila s programom, još ne želim izaći iz tog prozora jer se bojim da će se moja ovisnost o hrani vratiti - iskrena je Edita.
Ne skriva da cijeli proces nije bio nimalo lagan, ali ona je odlučila da želi skinuti višak kilograma i održati tu kilažu te se potpuno posvetila tome. Predavanja dr. Gorjanskog pratila je, kaže, kao pravi štreber, zapisujući najvažnije i vraćajući se onome što je smatrala iznimno važnim.
Izlazak iz "crne rupe"
- Često sam listala svoj rokovnik i vraćala se na pojedine dijelove predavanja koja su me vodila ozdravljenju, ne samo liječenju pretilosti, već ozdravljenju organizma. Vodila sam dnevnik s vrijednostima glukoze u krvi i tlaka, ali i o svemu što sam jela te sam budno pratila što se događa. Više od dva mjeseca svakodnevno sam se borila s hipoglikemijama. Ne jesti 16 sati u 24 sata za dijabetičara je užasno teško. No, natjerala sam organizam da se navikne na taj režim. Slušala sam na Zoomu kako se polaznice programa žale i mislila - pa zašto su tu, kako će se izliječiti ako samo kukaju? Istovremeno sam tvrdoglavo išla prema svom cilju i nekoliko mjeseci kasnije izašla sam iz "crne rupe" na svjetlo dana - opisuje svoj put Edita, koja se i sada, nakon što već pola godine nije u programu, drži pravila da se svako jutro važe.
- Ako se opustim i za dva tjedna dobijem dva kilograma, za tjedan dana ih opet skinem. Jednostavno se više ne želim vratiti u ono stanje. Ne želim više doživjeti da me na sistematskom internist strogo gleda i kaže mi: "Gospođo, vi ste pretili". Nije to lijepo čuti, i sad mi se plače kad se toga sjetim. I zato se ne želim više nikada vratiti na staro - odlučna je Edita.
Živi i dalje po tim pravilima
No, cijela priča o mršavljenju ima i drugi, još važniji aspekt i dragocjenu nuspojavu, a to je poboljšanje općeg zdravlja. Kako kaže Edita, otkad je ušla u program dr. Gorjanskog, počela je odbacivati tabletu po tabletu, da bi na kraju, uz odobrenje liječnika, s četiri tablete došla na samo pola.
- Danas imam toliko dobar tlak da ne trebam ni jednu od četiri tablete, no pola tablete su mi ostavili zato što sam dijabetičar. Osim toga, za svoj dijabetes sada jedva da uopće trebam inzulin. Znalcima će sve biti jasno kad kažem da sam dugodjelujući inzulin Toujeo smanjila s 46 jedinica na 28. Nedavno sam na svoj zahtjev ležala u Sveučilišnoj bolnici Vuk Vrhovac u Zagrebu, gdje su mi u dva dana napravili više od 160 pretraga i utvrdili da nema oštećenja od dijabetesa. Bili su prezadovoljni kada sam im rekla da sam bila u programu POST i skinula 17 kilograma. Po indeksu tjelesne mase još nisam na normalnoj tjelesnoj težini, nedostaje mi samo kilogram-dva, ali prezadovoljna sam svojim uspjehom - ponosna je Edita, koja ističe da je za taj uspjeh zaslužna i njezina mentorica kojoj se mogla obratiti kada god je imala neki problem ili se jednostavno poželjela pohvaliti uspjehom.
To je, kaže, bila velika psihološka podrška i davalo joj je snagu kad joj je bilo teško.
- Cijelom timu POST-a neizmjerno sam zahvalna. A svima koji žele ući u taj program poručujem: morate ga živjeti cijeli život kako biste bili zdravi. Ja sam u programu bila pet mjeseci i izašla iz njega. Više ne slušam predavanja, ali živim po tim pravilima jer želim zadržati sadašnju kilažu i biti zdrava - zaključuje Edita, koja se sada osjeća puno bolje nego kad je ušla u program dr. Gorjanskog. Više joj se ne događa da je zanese dok hoda ulicom, pokretljivija je, zadovoljnija sobom i ima više energije. Baš kako i treba biti.
Više ovakvih inspirativnih priča i savjeta o zdravlju pronađite u novom broju Doktora u kući. Potražite ga od ovog četvrtka, 5., ožujka.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....