Iako mnoge poznate zvijezde, od Kate Winslet, preko Lady Gage i Victorije Beckham do Taylor Swift, posljednjih godina otkrivaju mračnu stranu glamuroznog života progovarajući o problemima s poremećajima prehrane, vojska mladih (i ne samo djevojaka) i dalje je na društvenim mrežama svakodnevno bombardirana idealima ljepote koji se promoviraju kao jedino prihvatljivi, kao "briga o sebi" i "držanje do sebe", a odatle ih samo mali korak dijeli do toga da skliznu u začarani krug poremećaja prehrane. Mnogima se to i dogodi, nažalost, sve češće i djevojčicama od 9, 10 godina, a nisu pošteđeni ni dječaci. Poremećaje prate stigma i brojne predrasude, a oboljeli ih dobro skrivaju. No, pomoć oboljelima je nužna i hitna jer poremećaji prehrane ostavljaju trajne i duboke fizičke i psihičke posljedice. Broj oboljelih raste, dobna granica pada, a lista čekanja za ulazak u program liječenja u Dnevnu bolnicu za poremećaje hranjenja H(rana) duga je 1,5 godinu. Kako prepoznati simptome poremećaja prehrane, što tada poduzeti, kakav je moderan pristup liječenju, ali i zašto naši usputni, nepromišljeni komentari na račun težine i izgleda mladih ljudi mogu biti kobni, otkrila nam je dr. sc. Jelena Balabanić Mavrović, voditeljica Centra za liječenje poremećaja hranjenja BEA i stručna vanjska suradnica Dnevne bolnice za poremećaje prehrane pri Klinici za psihijatriju Sveti Ivan.
* Koliko su poremećaji prehrane danas česti u Hrvatskoj i koja je prosječna dob oboljelih?
Prema nekim proračunima, u Hrvatskoj od poremećaja hranjenja boluje oko 40.000 osoba. Za anoreksiju nervozu, nažalost, od pandemije korone spustila se dobna granica djece koja sa svojim roditeljima traže pomoć. Dok smo ranije u Savjetovalištu Centra BEA tipično susretali djevojčice od 12-13 godina, danas nam se javljaju roditelji s djecom od 9 godina. Poremećaji hranjenja nisu vezani isključivo uz djecu i mlade. Svakodnevno susrećemo i osobe zrele dobi koje traže pomoć, čak i umirovljenike. Iako je većina oboljelih od poremećaja hranjenja ženskog spola, sve više dječaka i mladića obolijeva od poremećenog odnosa prema hrani i tijelu, no oni teže traže stručnu pomoć.
* Koliko smo kao društvo svjesni problema?
Ponekad mi se čini da su poremećaji hranjenja najbolje čuvana tajna našeg društva. Osobe koje pate od anoreksije, bulimije, poremećaja prejedanja ili drugih oblika poremećaja hranjenja najčešće skrivaju svoju svakodnevnu borbu, a često se tome priključuju i obitelji koje radije pate u tišini i izoliraju se od prijatelja i rodbine nego da podijele svoju brigu oko oboljelog člana obitelji. U takvoj atmosferi prikrivanja teško je podizati javnu svijest, no danas sve više i oboljelih, roditelja i stručnjaka javno istupa, educira se o prevenciji i liječenju poremećaja hranjenja. Sve više škola uvodi preventivne programe i radionice koje promiču pozitivan odnos prema svom tijelu. Čini mi se da napredujemo korak po korak.
* Tko je u rizičnoj skupini, jesu li to adolescenti, sportaši, balerine...?
Najbolji zaštitni faktor za poremećaje hranjenja je zdravo samopouzdanje. Zato mlade osobe koje imaju perfekcionističke crte ličnosti i koje smatraju kako "nikad nije dovoljno dobro" spadaju u najranjiviju skupinu za razvoj poremećaja hranjenja. Takve osobe su često vrlo uspješne, odlični učenici, vrhunski sportaši... Sportovi s težinskim kategorijama i plesovi koji stavljaju naglasak na izrazito vitko tijelo također su rizični, posebice za djevojke.
* Jesu li poremećaji prehrane danas češći nego, primjerice, prije desetak godina i kolika je u tome uloga društvenih medija?
Ljudi koji traže pomoć je sve više. U Dnevnoj bolnici za poremećaje prehrane pri Klinici za psihijatriju Sv. Ivan u Jankomiru postoji lista čekanja za ulazak u program koja je trenutno duga 1,5 godinu. U Centru BEA svakodnevno imamo upite punoljetnih korisnika i roditelja oboljele djece iz cijele Hrvatske, svake godine sve više.
Jedan od razloga za razvoj poremećaja hranjenja je i odrastanje u kulturi koja stavlja velik naglasak na savršen izgled, čemu su djeca danas izložena od najranijih dana putem društvenih mreža. Svakodnevna izloženost porukama o boljem životu koji se postiže kroz mršaviji, mišićaviji, ljepši izgled dovodi do iznimnog fokusa na tijelo i hranu. Tijelo postaje projekt, stvar koja se usavršava i dorađuje, a osoba se osjeća uspješno i vrijedno kada vježba i jede oskudno. Ako pojedemo "zabranjenu hranu" ili preskočimo trening, društvene mreže nam potvrđuju kako nismo dovoljno dobri i ne zaslužujemo uspjeh ili ljubav.
* Kakva je uloga obitelji? Ona s jedne strane može biti dio uzroka, ali je također ključna i u procesu liječenja?
Obiteljski utjecaj jedan je od faktora koji doprinose razvoju poremećaja hranjenja. Obitelji u kojima je izniman fokus na tijelo i hranu, gdje se drže dijete ili se ljudi posramljuju na osnovi izgleda, svakako su rizik za razvoj poremećaja hranjenja kod djeteta. Roditeljima djece i mladih koji su već oboljeli preporučujemo da se aktivno uključe u edukaciju i grupe podrške kako bi što bolje razumjeli patnju kroz koju prolazi njihov član obitelji te poboljšali komunikaciju. Iz roditeljske pozicije najteži je osjećaj nemoći pred unutarnjom borbom djeteta i štetnim ponašanjima koja izgledaju kao neshvatljiva autodestrukcija. Oporavak od poremećaja hranjenja tipično traje 4-6 godina i tijekom tog vremena čitava obitelj prolazi vrlo težak period zajedno sa svojim oboljelim članom. Zato je važno da i roditelji potraže svoje grupe podrške i stručnu pomoć.
* Razvija li se poremećaj prehrane polako ili je dovoljna neka situacija, nečija riječ ili komentar da nekoga gurne u poremećaj?
Postoje rizični faktori poput genetske predispozicije, strukture ličnosti, obiteljskog utjecaja i kulturne klime koji imaju tihi kumulativni utjecaj i koji na neki način "pripremaju teren", povećavajući rizik za razvoj poremećaja hranjenja. Okidač u obliku nečije kritike, ljubavnog brodoloma, obiteljske krize i sl. najčešće potiče osobu na drastičnu dijetu i tu krećemo na opasan put poremećaja hranjenja. Osobe koje drže drastične dijete imaju 18 puta veći rizik za razvoj poremećaja hranjenja.
* Veliki problem kod poremećaja prehrane je što se ili ne prepoznaju ili ne shvaćaju ozbiljno pa se ne reagira na vrijeme?
Kako danas vlada idealizacija mršavosti u društvu koje je sve deblje, stvara se klima da svi trebamo ići na dijetu ili nekako mijenjati svoje tijelo. Stoga okolina često podupire mladu osobu kada krene preskakati obroke ili "paziti na hranu". Iznimno je teško provoditi prevenciju pretilosti i liječiti pretilost bez rizika za razvoj poremećaja hranjenja, stoga trebamo biti oprezni koje poruke šaljemo djeci i mladima s prekomjernom tjelesnom težinom. Nailazimo sve češće na tzv. atipičnu anoreksiju, metabolički kolaps kod mlade osobe koja je ranije imala povišenu tjelesnu težinu, ali je putem razvila anoreksiju.
* Postoje li neki znakovi koji bi trebali biti zvono na uzbunu?
Kao roditelji trebamo obratiti pažnju na naglo mršavljenje ili dobivanje na tjelesnoj masi svog djeteta te poduzeti korake da se otklone mogući organski uzroci takvih promjena. Tipična ponašanja uključuju i učestalo vaganje, brojanje kalorija unesene hrane, odlazak u wc ili kupaonicu neposredno nakon jela, nestanak velikih količina hrane u kući, izbjegavanje jedenja pred drugima. Ponekad su jasne i promjene u ponašanju poput pojačane razdražljivosti ili socijalne izolacije.
* Što kad roditelj prepozna neke od tih znakova? Može li sam pomoći djetetu ili treba odmah tražiti liječničku pomoć?
Većina mladih se nalazi u sivoj zoni gdje eksperimentiraju s dijetama, malo "izbacuju ugljikohidrate", svakodnevno vježbaju pa se onda opuste i pojedu kolač. Sve dok naš odnos prema hrani i tijelu ne ugrožava naš doživljaj sebe kao osobe - još uvijek smo u sigurnoj zoni. Čim sebe počnemo vrednovati prema tome koliko imamo kila ili jesmo li danas jeli jabuku ili mlince, u opasnoj smo zoni. Ako nam prestane biti važno to da smo dobar prijatelj, da imamo talente i sposobnosti na mnogim stranama, nego svedemo procjenu sebe na kalorije ili kilograme, tada znamo da smo prešli crvenu liniju. Roditeljski utjecaj je ogroman u periodu formiranja slike o sebi i svome tijelu kod djeteta. Međutim, ako je riječ o već razvijenom poremećaju hranjenja, roditelj ne može sam izliječiti dijete i nužna je stručna pomoć.
* Kakav je moderan terapijski pristup u liječenju poremećaja prehrane?
Liječenje poremećaja hranjenja je multidisciplinarno. Uključuje liječnike usmjerene tjelesnoj stabilizaciji (pedijatre, interniste, endokrinologe), ali i stručnjake posvećene psihičkom oporavku: psihijatre i psihoterapeute. U timu su još i nutricionisti specijalizirani za rad s poremećajima hranjenja, kao i radni terapeuti.
* Pomažu li i u kojoj mjeri alternativni pristupi poput terapije glazbom, pisanjem, plesom ili neki drugi nekonvencionalni terapijski pristupi?
U Centru BEA, ali i u Dnevnoj bolnici za poremećaje prehrane (Klinika za psihijatriju Sv. Ivan), otvoreni smo svemu što može obogatiti terapijski rad. Surađujemo s terapeutima pokretom i plesom, psihodrame, art terapije, a dr. Handl provodi i poetoterapiju. To nisu metode koje će samostalno "izliječiti" poremećaj hranjenja, ali sigurno nude nove, kreativne i poticajne puteve za bolje razumijevanje unutarnjeg svijeta svake osobe i olakšavanje oporavka.
* Koliko je važna podrška uz liječenje i dobivaju li je kod nas oboljeli?
U zadnjih desetak godina došlo je do pomaka na području liječenja poremećaja hranjenja u Hrvatskoj. Imamo ustanove na kojima rade pedijatri i dječji psihijatri s velikim iskustvom i željom da pomognu, poput timova usmjerenih maloljetnim pacijentima: Klinike za pedijatriju KBC Sestre milosrdnice i Klinike za dječju psihijatriju KBC Zagreb, ili pak izvrsnog programa za punoljetne oboljele u Dnevnoj bolnici za poremećaje prehrane u Klinici za psihijatriju Sv. Ivan u Jankomiru. Velika nam je želja da ove usluge budu dostupne i u drugim regijama u Hrvatskoj. Još uvijek se izgrađuje sustav za podršku odraslim teško pothranjenim pacijentima.
* Može li se poremećaj prehrane izliječiti?
Poremećaj hranjenja spada u mentalne poremećaje i svjetske statistike govore u prilog oporavku većine pacijenata. U slučajevima kada osoba uz poremećaj hranjenja ima i dodatne psihičke poteškoće, oporavak je otežan. Kada govorimo o oporavku ne koristimo termin "izlječenje" budući da će određena ranjivost ostati i nakon tjelesnog oporavka. Važno je nastaviti s psihoterapijskim radom i nakon što se vidljiva štetna ponašanja povuku, zapravo tek tada počinje prava psihoterapija. Poremećaji hranjenja najmanje se tiču hrane, to je samo vanjski simptom. Čak i ako osoba stabilizira obroke i tjelesnu težinu, ona i dalje može nositi način razmišljanja karakterističan za poremećaje hranjenja: izrazitu samokritičnost, strogost prema sebi, crno-bijelo razmišljanje, proživljavanje emocija kroz tjelesna stanja ("osjećaj debljine"). Na svemu tome se može raditi i može se postići oporavak kroz godine liječenja.
* Je li moguća prevencija poremećaja prehrane i, ako jest, imamo li razvijene neke preventivne programe? Kakva su iskustva?
Prevencija poremećaja hranjenja je moguća i odnosi se prvenstveno na razvijanje medijske pismenosti i smanjenje pritiska okoline i društvenih mreža prema mršavosti. Preventivne programe provodi profesorica Pokrajac Buljan s Filozofskog fakulteta u Rijeci, koja je pionirka u primjeni KBT modela, te Centar BEA koji preko 10 godina provodi program "Tko je to u ogledalu?". Tim Dnevne bolnice za poremećaje prehrane iz Jankomira također provodi različite preventivne akcije. To su sve evaluirani programi tako da znamo da su učinkoviti, no provode se na mahove, prema mogućnostima.
* U tom smislu koliko je važna edukacija odraslih osoba općenito? Članovi obitelji često će bucmastom djetetu reći da "treba manje jesti, da će mu se svi rugati..." ?
Odrasli često nisu svjesni koliko možda dobronamjerni komentari ili šale mogu povrijediti dijete. Blago poticanje prema hranjivim namirnicama, uvođenje zdravijih navika u cijeloj obitelji i osnaživanje samopouzdanja dugoročno je najbolja strategija za prevenciju pretilosti.
* Naposljetku, jesmo li danas svi mi pomalo preopterećeni prehranom i hranom? Kako se kao društvo možemo izvući iz toga?
Danas nije lako imati miran odnos prema hrani i tijelu. U kaosu prehrambenih trendova i uvijek novih dijeta, treba gađati neku umjerenu sredinu, težiti održivom stilu života koji uključuje što više raznovrsne, domaće skuhane hrane, zajedničkih obiteljskih obroka i redovitog kretanja kao protuteže sjedilačkom načinu života. I upravljajmo svojim algoritmom: ako već svakodnevno koristimo društvene mreže, odaberimo sadržaje koji nas osnažuju, a ne koji nam nameću tuđe verzije nas samih.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....