Za ovu priču, on može imati između 35 i 45 godina. Radi puno, više od 10 sati dnevno. Dva su ekrana ispred njega. Na lijevom prati brojke koje se svako malo izmjenjuju dok on pokušava predviđati trend i dinamiku novih vrijednosti. Desni ekran služi za pomoćne tablice koje sam kreira. Na lijevom rubu radnog stola stoji poluispijena šalica za kavu s logotipom jednog multinacionalnog brenda. Iza šalice fotografija je supruge. U uredu sjedi sam. Ako podigne glavu iznad ekrana i malo je pomakne udesno, kroz staklenu stijenu može vidjeti nepreglednu kolonu automobila koji mile prema jugu. Vrijeme je prometne špice, 17.00 sati u petak. Većina ureda je prazna. On ostaje. Osjeća tjeskobu i slabost koja najavljuje dolazak viroze ili nečeg sličnog.
No, on za to ne mari suviše. Bespomoćan je na poslu, bespomoćan je i u pogledu slabosti koju osjeća u kostima. U 19.30 napušta ured. U autu stišava radio. Kroz otvoren prozor sluša automobilske trube nervoznih vozača nastojeći održavati dovoljno velik razmak s vozilom ispred. Pogled mu je nekako prazan i nema sjaja u očima. Razmišlja o poslovnim rokovima, o šefu koji kao da uživa u delegiranju besmislenih projekata, razmišlja o odlukama koje je donio u zadnje vrijeme.
Izlazeći iz auta, pred oči mu dođe supruga. Nije ju pravo vidio od ponedjeljka. To je pet dana. Pet dana previše. Pomisli kako će vikend, ovaj u koji je upravo kročio, biti vrijeme za njih. Ovu nadošlu veselost i nadu potkopava mu službeni laptop koji podsjeća na nezavršen posao i dodatni poslovni vikend angažman. Gurnuo je ključ u bravu, okrenuo ga, pomaknuo kvaku i gurnuo vrata stana....
Suvremen način života nas melje
Vjerujem da, nažalost, nisu rijetki muškarci koji se mogu prepoznati u opisanoj situaciji. Suvremen način života, što god to značilo, lagano nas i sigurno melje. Ispituje nam granice. Provjerava koliko možemo izdržati.
Traži od nas da se prilagođavamo, da budemo hrabri uskočiti u svaki izazov koji se pojavi. Ako dajemo toliko vlastite snage na poslu, gdje se punimo energijom? Kada nemamo goriva u automobilu, odemo na benzinsku stanicu. Kada nam je laptop preopterećen nadogradimo memoriju, ubacimo nove procesore ili što već i stvar je riješena.
Gdje se puni muškarac koji se nalazi tik pred sagorijevanjem? Nažalost, nemam jedan i konačan odgovor na ovo pitanje koje stoji iznad naše (moje) glave. Kao da je sagorijevanje neminovno. Kao da ide uz život kao što cipela ide uz stopalo.
Vrijeme za nas
No, možda možemo izaći iz grotla hektičnog života i uzeti vrijeme za sebe i disati punim plućima u tim ukradenim džepovima vremena. Možemo to učiniti u paru. To je mjesto gdje vidim da je moguće napraviti uzmak od svakodnevice. Možemo izabrati vrijeme za nas. Kao što se usuđujemo skakati u poslovne izazove, možemo odlučiti baciti se i u partnerske izazove. Izazove u kojima ćemo barem vikend provesti tamo gdje želimo i kako želimo. Uz partnericu, djevojku, suprugu. Ako ne uzmemo vrijeme za sebe, nitko nam ga neće dati.
Ako u našem životnom romanu ne uzmemo za sebe glavnu ulogu, sigurno ćemo u nekom tuđem igrati sporednu. Želim biti sebičan za suprugu i sebe u vremenu koje smo namijenili nama. Dajem si za pravo biti prisutan za nas. Mogu li to napraviti uvijek? Ne mogu. No, važno mi je znati kako uvijek postoji izbor. On me čini slobodnim.
Ako muškarac iz uvodne priče ostavi kaput u ormaru, poluglasnom pozdravi suprugu i krene otvarati laptop - znamo da je zaboravio svoje pravo na slobodnu volju. Znamo da se predao. Zato, navijajmo za njega. Navijajmo za sebe da, kada uđemo tako slomljeni u stan, ostavimo laptop tamo gdje ga već ostavljamo.
Navijajmo za sebe da nazdravimo u taj petak navečer s dragom, nasmijemo se i zagrlimo. Ma kako umorni bili. Ma kako vani sivo bilo. To je izbor koji možemo izabrati.