NAPOMENA: Emisija je snimljena prije potresa na Baniji
Godina na izmaku definitivno je obilježena pandemijom koronavirusa, pa tako i ljudima bez čijeg truda bi sve bilo teže proći. Umjesto osobe godine, ekipa Globusove čajanke, Dijana, Marinka, Jure, Jakov, Mislav, Hrvoje, Zoran, Zdravko i Boris, izabrala je profesije godine i najznačajnije osobe koje ih mogu predstavljati.
U protekloj nam je godini bilo važno kako savladati online učenje, kako djecu nagovoriti da prihvate novi način učenja te smo u Čajanci razgovarali s Markom Šolićem, profesorom informatike u OŠ “Matija Gubec”.
Znanje medicine, ljudi koji su bili s nama i našim najbližima u trenutku kad ih je napadao virus, bilo je presudno, pa smo u Laubu, kuću za ljude i umjetnost, kao predstavnika medicinske struke pozvali dr. Krešimira Luetića, predsjednika Hrvatske liječničke komore, internista, gastroenterologa.
Umnogome smo ostali bez umjetnosti, bez koncerata, izložbe su bile teško dostupne, jednako kao i kazalište. Barbara Nola pokazala je da umjetnost, esencijalan začin života, nije nestala.
Hrvoje Krešić, novinar N1, bio je svakodnevno u našim životima, borio se da do nas stignu točne, provjerene i brze informacije usprkos poplavi fake newsa, raznih dezinformacija i lažnih javnih poruka.
Vlašić: Jesu li učenici pokazali veći trud kad su prešli na zoom, na nove tehnologije?
Šolić: Mislim da su varijacije bile brojne, pogotovo u prvo vrijeme. Ovi koji su se prvi snašli pokazali su veliku snalažljivost. Imao sam situacije da mi se javljaju bivši učenici koji su sad u srednjoj školi i onda shvatim da se javljaju usred sata, da su na zoomu s razredom. Ako se meni jave s nekim problemom, onda to znači da su već navikli biti na tim satovima na zoomu i nešto smuljati. Oni koji su bili super u programiranju, više nisu na forama tipa “učitelju, ne radi mi kamera”. Oni su na forama “postavit ću kameru na laptopu malo izvan zooma i izvan fokusa da izgleda kao da sam tu, ali se zapravo ne vidi što radim”. Bilo je onih koji snime kratki klip sebe na kojem čak povremeno trepnu i onda stave na repeat taj klip da se vrti. Ima učenika koji su stvarno toliko spretni i “na ti” s tehnologijom da im to nije problem. Još kad se vidi što rade na natjecanjima, rade čuda. Što je najbolje, njima to nije nikakav izazov, njima je zabavno pokušati nešto novo. Oni nemaju namjeru ni varati učitelje, samo žele pokušati mogu li nešto izvesti.
Vlašić: Pa to je odlično! Učenje će nam uskoro biti na više platformi. Nije li to dobro?
Šolić: Moguće, ali ako pitate bilo koga od učitelja, svi će reći onaj kliše da suvremena tehnologija može biti odlična nadogradnja, ali je i dalje glavna stvar kontakt učitelj - učenik. Toliko se toga prenosi u neverbalnoj komunikaciji, toliko se može brže reagirati da zbog toga mislim da nema neke velike šanse da tehnologija u toj mjeri “zamijeni” tradicionalno učenje. Osim u nekom ludom razvoju umjetne inteligencije koja će onda biti bolji učitelj od učitelja.
Vlašić: No i dalje treba pohvaliti te učenike koji su odjednom morali prijeći na sasvim nove metode.
Šolić: Apsolutno, kad vidimo da su učenici koji nisu imali pojma o zoomu odjednom svi postali vrlo vješti, zaslužuju sve pohvale.
Nola: Oh, pa ja čak i znam neke koji su se služili raznim trikovima, tipa da djeluje kao da su na zoomu, a nisu. No to je smješniji dio. Imam puno iskustva s različitim generacijama. Imam odraslu djecu koja su studenti i nećake s kojima sam provela dva mjeseca nakon potresa. Oni su mali, u osnovnoj školi, pa sam vidjela na njima i njihovim prijateljima kako to djeluje. Neka su djeca uspjela izvesti da se osjećaju dobro, a neka su izuzetno tjeskobna, postanu bezvoljna.
Vlašić: Naravno, više im sadržaj ekrana nije dovoljno zanimljiv kao kad su na njemu filmovi.
Nola: Moja djeca su na umjetničkim akademijama, muž mi predaje na Akademiji, i to zna biti izluđujuće. Rade uživo pa u neživo. Užasno mi je žao tih mladih ljudi kojima će od tri godine fakulteta jedna i pol godina otići u svakom smislu, i što s tiče druženja i zabave, svega. Sve ono što se i inače događa mladim ljudima da se preispituju, pitaju se jesu li za ovo ili ono, sad je potenciranije. Jako puno njih je anksiozno, sumnjaju u sebe.
Vlašić: Događa li se to i liječnicima, kako vama zoom koristi?
Luetić: Ovaj video (razgovor s prof. Šolićem, op. a.) podsjetio me na moje klince. Imam kćer u srednjoj školi, sina u višim razredima osnovne i još jednog koji je sasvim mali, još ne ide ni u vrtić…
Vlašić: Divno, znamo tko najviše izbiva iz kuće.
Luetić: Pa, da (govori kroz smijeh). Recimo, neki dan ulazim u svoju sobu i tamo je kći sa svojim laptopom, a sin je u drugoj sobi. Oboje su u samoizolaciji i prate nastavu. Kažem kćeri da isključi kratko kameru da izvadim odijelo iz ormara i ne uđem u kadar, a ona mi govori da ne može, da će to značiti kao da je otišla sa sata i da markira. Ključno je pitanje u stanu pojačati signal interneta.
Nola: Ili ono kad puzite po podu da vas ne uhvati kamera.
Luetić: Pa da. Nisi više uopće siguran od zooma, ne znaš gdje i tko te snima. Dogodi se da te gleda trideset ljudi u tvojoj kući.
Vlašić: Kako je s vašom profesijom? Koliko vam zoom koristi u liječničkom poslu?
Luetić: Kompletna liječnička edukacija se prebacila na virtualno. Mi smo i prije zatvaranja predložili liječnicima da se odustane od fizičkih skupova. Jedno je kad se zaraza proširi među laicima, a drugo kad se proširi među stotinu liječnika iste specijalnosti u isto vrijeme. Ako oni ispadnu iz radnog procesa u isto vrijeme, onda smo u problemu. Tako da smo i kao Komora liječnika, a i sami liječnici vrlo oprezni i odgovorni od samoga početka pandemije. Uostalom, ove godine i nisu organizirani skupovi, možda samo jedan ili dva su bili negdje u petom ili šestom mjesecu ove godine kad se situacija malo smirila, a sve ostalo je virtualno. Ovih dana je Komora organizirala skup na koji se prijavilo dvije tisuće liječnika, a 400 njih je u jednom trenutku to gledalo. Izuzetno velik broj za 12 do 13 tisuća liječnika koji rade u javnom sustavu.
Vlašić: Kako je s televizijama? Ulazite li u bolničke sobe?
Krešić: Ja osobno nisam ušao, ali neke moje kolegice i kolege jesu. Koliko je to dobro i korisno, o tome bi se moglo itekako razgovarati. Jedan dio je, naravno, dobar i koristan jer imamo priliku vidjeti s čime se borimo, a drugi dio je upitan jer se možda ipak ulazi u intimu tih ljudi koji su u krevetima, bolesni, a i samih liječnika. Ali nije to ništa na što nismo navikli mi na televiziji, isto kao i vi.
Vlašić: Vaša profesija nam je bila jako bitna ove godine, suočeni ste s raznim izazovima. U jednom ste trenutku postali mali ili veliki heroj društvenih mreža nakon jedne presice Stožera na kojoj ste postavili ključno pitanje. O čemu je bila riječ?
Krešić: Neko vrijeme ti su ljudi koji vode Stožer bili superjunaci, sjećate se crteža Super Vili i drugih. N, u jednom trenutku kola su krenula nizbrdo i postavilo se pitanje, ne jesu li ti ljudi stručni, nego stavljaju li politiku na prvo mjesto, prije struke. To se pitanje počelo sve glasnije postavljati kad su se pojavile prve nedosljednosti, neki prvi upitnici. Sjećamo se one procesije na Hvaru kad je sve bilo zatvoreno, ali se procesija morala održati, a križ je za jednu osobu bio pretežak. Igrom slučaja, i ministar i premijer su s Hvara. Možda se netko nekome htio dopasti, možda i nije. Neke priče, neki narativi su se počeli jako mijenjati. U jednom je trenutku gospođa Markotić proglašavala ljude bioteroristima, čovjeku koji je sjeo u traktor je naplaćena kazna.
Vlašić: To smo vjerovali. Jeste li vi, Barbara, vjerovali u priče Stožera?
Nola: Razumijem ovu perspektivu, ali u obranu tih ljudi u Stožeru bih rekla da ne bi trebalo ulaziti u sve sitnice. Možda je važna jedna činjenica da se nitko od nas sedam i pol milijardi ljudi nije do sad sreo s takvom vrstom pandemije, koja, na svu sreću, ne napada mlade ljude i djecu. Mislim da je jako puno tih nedosljednosti, ako ih je bilo, bilo zbog toga što su svi učili u hodu. Naravno da je došlo do šumova i da su se neke stvari pokazale manje važnima, a neke više. A neke su stvari ostale kao - stavi masku, drži razmak.
Vlašić: Mi sad imamo razmak i ne nosimo maske, osim dr. Luetića…
Nola: Ma ja bih je isto sad stavila.
Vlašić: Pa stavite je.
Luetić: Ja nosim masku zbog vas.
Vlašić: Hvala.
Nola: Stožer nas je barem pokušao educirati, a ne ići represijom na nas. Eto, ja tako vidim cijelu ovu godinu. I stalno su i strpljivo sve ponavljali. Ja bih poludjela da stalno moram ponavljati jednu te istu rečenicu. Meni bi u glasu bilo više agresije nego gospođi Markotić koja tri milijuna puta kaže jednu te istu stvar. Naravno da je bilo pogrešaka, ali ne bih rekla za te ljude da su negativci, nego da su još uvijek pozitivci.
Krešić: Nije to pitanje negativci ili pozitivci, oni i dalje znaju jako dobro što rade u smislu vlastite struke. I zaista svi uče u hodu jer je ovo nikad viđena situacija koja je zahvatila cijeli svijet.
Vlašić: Zato i jest bilo jako važno ono što ste pitali.
Krešić: Dakle, što se dogodilo ili što se meni čini da se dogodilo na početku. Svi smo silno vjerovali Stožeru na početku, do toga da smo promijenili naše živote, živote naše djece, ne išli u školu, nismo išli na posao, educirali se, vodili računa o gomili stvari i nema nikakve dileme da je velika većina građanki i građana ove zemlje u tom proljetnom periodu bila vrlo poslušna i disciplinirana po tom pitanju. U konačnici, zato su nam i brojke do ljeta bile onakve kakve su bile, bili smo manje-više u svjetskom vrhu u pozitivnom smislu. A onda su počele neke sitnice, kašljucanja. Premijer je proglasio pobjedu negdje u lipnju ili srpnju. Posljednjih dana imamo po devedeset mrtvih.
Luetić: Kasnije je dodao - u prvom poluvremenu.
Krešić: Sve se to događalo uz nemalu količinu razumijevanja ljudi koji su vodili Stožer. I zato sam se na presici sjetio rečenice o bioterorizmu jer odjednom su bioteroristi u razmaku od samo nekoliko mjeseci postali ljudi koji bez problema iz samoizolacije, s maskom i svojom kemijskom olovkom, mogu izići na birališta. Ja sam pitao: Pa dobro, kako? Kako se to dogodilo? Kako odjednom? Očito nekome treba da mi idemo na birališta i želi monetizirati pobjedu nad koronom. Sad odjednom ti isti ljudi koji su prije nekoliko mjeseci bili neodgovorni, bioteroristi, kako su rekli ljudi koji vode Stožer: radili ono što bi inače napravili da uzmete pušku i odete u trgovački centar i pobijete gomilu ljudi kad idete svjesno zaraziti nekoga dok ste u samoizolaciji…
Vlašić: A na izborima su poželjni. Da, zato mi se čini da je novinarstvo jako bitno jer smo istodobno imali jednog Trumpa koji je tvrdio da će sve brzo proći i razne druge stvari. Informiranje nam je bilo jako bitno. Jesam li u krivu?
Luetić: Gledajte, komunikacija nam je bila ove godine izuzetno važna. To je komunikacijska priča. Ja bih se samo osvrnuo na jednu stvar, što god radili u životu, imat ćete poštovanje ljudi ako nemate dvostruka mjerila i ako ste konzistentni u komunikaciji. Tu je bilo propusta. Gospodin Krešić je dobro primijetio. Ne može postojati priča o traktoristu iz Varaždina kojega se skida s tog traktora i naplaćuje mu se kazna od osam tisuća kuna jer je prekršio samoizolaciju, a nekoliko mjeseci kasnije objasniti situaciju da ne morate ostati u samoizolaciji, nego se možete svaka tri dana testirati ako ste saborski zastupnik. Ili imate drugu priču, tipa, kakve strože mjere kad one ionako ne djeluju. A onda se krajem studenoga donose strože mjere i govori - jedva čekamo. Ljudi sve to vide.
Vlašić: Hoćete li se cijepiti?
Luetić: Da, odmah.
Nola: Iste sekunde. Voljela bih se sad cijepiti, odmah, iste sekunde.
Krešić: Apsolutno, čim dođem na red jer vjerojatno ima puno onih ispred mene.
Vlašić: A čip Billa Gatesa?
Krešić: Ja se tome nadam, nadam se da će čip raditi jer onda možda neću morati registrirati Windowse, moći ću upravljati mikrovalnom s radnog mjesta ili što već.
Luetić: Čekat ćemo komande.
Nola: Grozna je količina dezinformacija koje se šire preko društvenih mreža. I na što se sve lijepe takve priče. Čitala sam tekst u kojem jedan psiholog objašnjava kako je ljudima lakše prihvatiti da netko, ne zna se tko, kontrolira situaciju, čak da je to neki negativac, u što ulazi priča o čipiranju, nego da se naprosto u životu, osobnom, ali i cijelog kolektiva, događa nešto što je stihija. Ovo se dogodilo. Događalo se u povijesti puno puta, i mi nismo prvi u povijesti kojima se to dogodilo, čak je čudno da je toliko dugo prošlo od “španjolke”. Ljudima je lakše prihvatiti da su to neki stravični ljudi sve napravili jer kao tad ti ljudi to kontroliraju, nego ovako kad se ništa ne zna. To mi se učinilo jako zanimljivim. Treba razumjeti da je ljudima teško prihvatiti neke stvari.
Vlašić: Možda ljudi vole vjerovati da postoji netko tko sve režira, kao i vi glumci, kojima je drago da postoje redatelji koji će režirati predstavu… Nedostajete li ljudima?
Nola: Drugo kažem, pokušavam shvatiti ljude koji misle da postoji netko iza svega, koji vjeruju u teoriju urote. Ja izrazito ne vjerujem u teoriju urote. Mislim da, kao što se pojedincu dogodi bolest, dogodi se i kolektivu.
Vlašić: I ja sam isto rekao…
Krešić: Kad je riječ o koroni i teorijama urote, ima doskočica da tko god vjeruje u teoriju urote, nikad nije vodio projekt veći od 15 ljudi. Neke je stvari jako teško organizirati, poput onoga da ljudi nikad nisu sletjeli na Mjesec, nego je sve napravljeno u nekom studiju. I onda što, trideset tisuća ljudi šuti o tome već pedeset godina? Malo je vjerojatno da je tako.
Nola: Znaš što je strašno? To kako ljudi koji su u strašnom problemu s cijepljenjem ne pitaju ili se ne sjete svojih baka koje bi rodile sedmero djece, a onda bi im četvero umrlo. Mi smo toliko blagoslovljeni što je znanost došla do toga da živimo u vremenu kad…
Vlašić: ...imaš šansu proživjeti život i umrijeti mirnom, prirodnom smrću.
Nola: Da.
