Potresi kojima je obilježen kraj prošle godine, pandemija koja je definirala cijelu 2020. nameću pitanje o izgledu života kada sve završi. Nitko ne zna hoće li se to dogoditi ove godine, ali budući da je cjepivo pronađeno i da ipak treba očekivati smirivanje tla, tema Čajanke bila je budućnost i očekivanja za ovu godinu. Ljupka Gojić, model koja je nakon karijere u modnom svijetu krenula i u vlastiti biznis, otvorivši ekskluzivnu slastičarnicu, Damjan Franjević, molekularni biolog, i Saša Ceci, fizičar i promotor znanosti, govorili su o budućnosti koju očekuju.
■ Vlašić: Da možete birati, koga biste pozvali na večeru?
Franjević: Jako dobro i zanimljivo pitanje s obzirom na to da mogu izabrati živu ili neživu osobu. Obično ljudi za osobe koje nisu žive najčešće izaberu uzore ili heroje, bilo iz mladosti, znanosti i slično. To bi bilo fora. Ja bih izabrao Alfreda Russela Wallacea.
■ Vlašić: Tko je on?
Ceci: Kao Darwin, ali nije Darwin.
Franjević: Da, dobro kaže. On je došao do teorije evolucije praktički paralelno s Darwinom, a većina ljudi zna samo za Darwina. Ne znaju za Wallacea, koji je isto radio na tome, par radova je napisao prije Darwinove knjige koji su govorili o evoluciji, selekciji. Znam što je radio pa bih samo slušao i uživao u njegovu društvu. Gle, kul!
■ Vlašić: Ljupka, koga biste vi pozvali?
Gojić: Trenutačno uopće nemam osjećaj da smijem na večeru. Ali, kada bih mogla, bila bih najsretnija da mi je pokojni deda živ i da mogu sada, u ovim godinama, s njim sjesti i razgovarati.
■ Vlašić: Što možemo očekivati od ove godine?
Franjević: Svi ljudi, pa i ja, imaju tu želju i strast vidjeti budućnost. Svima je jako zanimljivo predvidjeti događaje i znati nešto o njima. To, naravno, ne možemo ali ono što možemo na osnovi prošlih događaja, hipotetskih modela, možemo pretpostaviti ono što će se dogoditi. Kao molekularni biolog mogu reći da se ne događa ništa neobično, događa se ono što se uvijek događalo i događat će se u budućnosti. Planet na kojem živimo je geološki aktivan planet, kontinentalni drift, pomaci ploča, vulkanska aktivnost i potresi su sastavni dio života na zemlji. Događali su se uvijek, događat će se i u budućnosti. Pitanje je samo koliko intenzivno, u kojem periodu i gdje. Isto je i s pandemijom, događale su se prije ove, događat će se i nakon ove. Ti rasponi evolucijski, vremenski koje mi gledamo su jako jako veliki pa onda mi nemamo osjećaj koliko se to učestalo događa s obzirom na naše trajanje, naš životni vijek. Mene kao biologa to ne čudi, jednostavno, događaju se stvari koje su se uvijek događale. Mi sada imamo tu sreću ili nesreću da su se te stvari malo intenzivirale.
■ Vlašić: Ljupka, što vi očekujete?
Gojić: Slažem se. Nisam u prevelikom šoku i mislim da smo postali jako razmaženo društvo. U nekom smo čudu – to se nama dešava, to je strašno, nikad nije tako bilo. Bilo je uvijek, bit će uvijek. Mislim da su se generacije i generacije malo razmazile. Moji roditelji su bili u godinama u kojima sam ja danas kada je bio rat. Vjerojatno ni njima nije bilo lako, ali ja to nisam toliko osjetila pa nemam neke posljedice od toga. S potresom sam živjela u Japanu, moja djeca su s tim odrasla i znaju se ponašati. Kao ljudi tu smo mi opet zakazali jer je to nešto što u pola sata možeš naučiti djecu, gdje se sakriti, otići ispod stola, sakriti glavu, imati neki ruksak, a mi smo to izbacili iz učenja. Mi odrasli smo tu zakazali. To nije strašno, nije smak svijeta. Kada se desi prirodna katastrofa, ne možemo ništa drugo napraviti nego si pomoći.
■ Vlašić: Kako ste se ponašali pri potresu?
Gojić: Nije mi svejedno, nije nikome svejedno kada se treseš i ljuljaš, ne možeš doći do djece, ali nema mjesta panici. S panikom nećemo ništa riješiti. Ne možeš reagirati, djeca vide tvoju paniku i strah, time automatski stvaramo neke ljude koji su isprepadani i bit ćemo u čudu jednoga dana kada oni odrastu i kada se budu držali za nas i ne budu u stanju ništa sami napraviti. Meni je sve ovo malo previše, medijski jako crno i negativno. Više pričamo kako je strašno nego kako si pomoći kao društvo i napraviti neke dobre stvari za nas.
■ Vlašić: Hoćemo li izaći kao bolji ljudi?
Ceci: Nadao sam se na početku, tamo u trećem i četvrtom mjesecu kada je krenulo, da ćemo izaći kao bolji ljudi. Kod mene u emisiju “Treći element” je dolazila Markotić, Vedran Kajić i onda se pojave na nacionalnoj televiziji, svi reflektori su upereni u njih. Svi su nas pitali hoće li znanost postati popularnija, hoćemo li naučiti nešto više, i ništa se nije dogodilo. Novinari su dolazili na press-konferencije i postavljali glupa pitanja. Kažu da nema glupih pitanja. Ne, ima glupih pitanja, ima jezivo glupih pitanja i baš svako od tih jezivo glupih pitanja bilo je postavljeno, a najgluplja su bila na naslovnicama. (svi se smiju) Ja nisam nasilan, ali sam htio sići na te konferencije i svašta napraviti. Nisam mogao vjerovati koliko ti ljudi iz Stožera imaju strpljenja. Damjan me zna, ja sam onaj dobrica s društvenih mreža, pristojan, koji uvijek odgovara lijepo, ali čovjek poželi izbiti tu glupost iz ljudi, naravno, metaforički. To užasno frustrira ljude. Mislim, meni je jasno da urednici pošalju neke novinare, ali zar baš nisu mogli slati neke bolje, iskusnije, nekoga tko razumije o čemu pričaju ti ljudi. Pa pošaljite portira, nekoga s ulice!
■ Vlašić: Ne, nije tako. Ne pošalje se najgoreg novinara, nego se neke stvari jednostavno nametnu, kroz društvene mreže, postanu aktualne.
Ceci: Dozvoli, ni jedno jedino pitanje nije imalo nikakvog znanstvenog smisla. Ali nije to problem, naučit će. I drugi dan, ista pitanja…
Gojić: I bilo je sve gore i gore.
Ceci: I onda mi kažu da nisu dobro objasnili. Ja se bavim popularizacijom znanosti i znanstvenom komunikacijom deset godina i nikad nisam vidio da netko toliko kvalitetno objasni znanstvene činjenice koje su tada bile poznate. A pratim sve.
Franjević (kroz smijeh): A još su mu bili pet puta u emisiji.
Ceci: Možda je bio Kristian Vlahoviček. Sori, malo sam negativan jer je sada još gore. Hoćemo li izaći još gori iz ovoga? Hoćemo, zbog medija. Jesmo li mi krivi zbog toga? Da. Mi klikamo gluposti, a vlasnici samo provjere što se klika, vide da se klika paranoja, kriva objašnjenja. Neki je dan Radman rekao nešto što je očito pogrešno o smrtnosti od covida i svi mediji to prenose, a očito je pogrešno.
Gojić: Ali, mi sami možemo izabrati hoćemo li nešto kliknuti ili ne.
Ceci: To je dobro pitanje za psihologiju, možemo li ili ne. Ja želim vjerovati da si u pravu.
Franjević: Tu postoji još jedan moment, iako ne želim biti đavolji odvjetnik.
Ceci: Samo ti daj, reci kontra mene…
Franjević: Postoji jedan moment koji mene deprimira kad gledam iz svoje profesije. Jesmo li mi zakazali kao profesija, kao društvo, u obrazovanju ljudi? Je li ovo rezultat dugogodišnjeg uništavanja školstva i znanosti kada nemamo više kvalitetan odgovor na nove izazove.
Ceci: To sam jučer napisao. Mislim da jesmo. Ali ne znam što napraviti.
Franjević: Imamo u svojim rukama stvarno moćne alate, ne samo znanstveno-tehnološke već i socijalnomedijske alate. Stvarno bismo mogli djeci u školi pomoći da na novi, kvalitetniji način počnu učiti i shvaćati svijet oko sebe. Racionalno, skeptično, znanstveno. Međutim, svim tim oruđima koja imamo u rukama koristimo se na neki destruktivan, negativan način.
Ceci: Tko? Vi na faksu možda…
Franjević: Hajdemo krenuti od ministra i Ministarstva pa na kraju do mene. Ja ću i sebe staviti u to da sam možda i ja čak kao profesor u jednom trenutku zakazao prema generacijama jer možda nisam na pravi način komunicirao s tim generacijama, prenosio na pravi način neke izazove pa ljudi danas više ne znaju što znači kritički-znanstveno razmišljati, postavljati prava, logična pitanja.
Ceci: A kad su znali? Kad smo mi bili djeca...?
Franjević: Čini mi se, možda meni osobno, ali u zadnje vrijeme mi se čini da postoji poplava pseudoznanstvenih urotničko-teorijskih stavova. To dolazi kao cunami valovi. Doslovce, u zadnjih godinu dana, barem ja imam taj osjećaj da se ljudi ponašaju tako da ako nešto negiraju, onda to ne postoji i bit će im lakše. Dakle, ako negiram koronu, ako negiram potres, onda je meni lakše. To izoliram, tvrdim da je to zavjera i onda se bolje osjećam. U teškim trenucima kao što je to Ljupka prekrasno rekla, kada je onaj petrinjski potres tresao 20 sekundi, morao sam se jako skoncentrirati da ne počnem paničariti – zbog djece. Jer, djeca u tom trenutku gledaju u mene i suprugu, u našu reakciju. Znao sam u tom trenutku da ne smijem puknuti pod pritiskom, da moram ostati miran, staložen, da im moram reći: “Gledajte, sve je u redu. Sad će se ovo smiriti, a kad se smiri, lijepo ćemo se obući i izaći ćemo iz stana i sve će biti u redu.” Takav pristup zahtijeva strpljivost, a mi smo izloženi previše informacija sa svih strana i pomalo smo izgubili strpljivost. Gubimo strpljivost, gubimo način dolaska do širokih slojeva društva, do najmlađih da ih krenemo opet kvalitetno obrazovati. Možda je to mali moment u kojem bismo trebali probati, dogovoriti se od medija do države i reći: “Ljudi, hajde nemojte više da se bavimo glupostima. Hajdemo se svi zajedno dogovoriti i baviti se pametnim stvarima!” Bit će nam na kraju ljepše i lakše. Ne, puno je teže baviti se pametnim stvarima. S glupostima je puno lakše baviti se.
Ceci: Slažem se s tobom, glasat ću za tebe, ali mogu ti reći – ne. Iz perspektive nekoga tko je strpljiv, tko se deset godina bavi popularizacijom znanosti, mogu ti reći da se to neće dogoditi.
Franjević: Hm, izgubio si nadu da će biti bolje.
Ceci: Ne, nisam ništa izgubio, i dalje sam strpljiv i ako i danas pogledaš moje komentare na one koji mi kažu budalo, idiote, krokodilu, ali treba biti jasno da to što radimo – nije dovoljno. Čini li se i tebi da sada imamo poplavu pseudoznanosti kakvu nikad nismo imali?
■ Vlašić: Pa naravno da imamo.
Ceci: Nisam tebe pitao, ali dobro. Imam i za tebe pitanje.
Franjević: Opak je.
■ Vlašić: Da, opak je. Treba ga kontrolirati. Ima previše slobode.
Gojić: Tri godine smo ovdje, u Hrvatskoj. Ja sam od svoje 13. do 35. godine živjela vani. Kad tako dugo živiš vani i kada se vratiš ovamo, možeš možda neke stvari vidjeti bolje od vas koji ste tu dugo i naviknuti ste na neke situacije, izjave, načine rada. Meni je to pomalo šokantno, ali lako se prilagodim. No, nikad se neću prilagoditi na jednu stvar. Ne znam kako da to kažem, ali vidim koliko je ovdje nekvalitetnih ljudi glasnije od onih od kojih bismo mi mogli nešto naučiti i nešto pametno čuti.
Franjević: Ja se ispričavam, ali nije li tako u cijelom svijetu?
■ Vlašić: Da.
Gojić: Ne, ne.
Franjević: Znači, Amerika nije to sada pokazala sa svojim predsjednikom?
Gojić: Ne znam, ja sam bila u Americi, živjela sam u New Yorku, koji ne smatram Amerikom, nego svijet u malom koji prihvaća nas koji smo otišli. Mislim da ili je podjednako ili postoji kontrola nekih medija da se ne može sve reći i sve pustiti. To je, na primjer, u Japanu. Netko će sada reći, gdje je tu sloboda. Ja sam tip koji je za slobodu, za slobodu govora, ali mislim da mora postojati neka kultura i pristojnost.
■ Vlašić: Sve se granice pomiču. Pitanje je tko će kontrolirati.
Franjević: Tko je taj koji određuje?
■ Vlašić: Da, i tko će kontrolirati kontrolore? Uvijek je to tricky, kamo ćemo i do kuda će nas to dovesti.
Gojić: Evo, na primjer, ono što znam kroz supruga. Postoji presica, dolaze novinari, daje se intervju, ali to sve prvo ide kod vlasnika kluba da on vidi što će se reći. Ne mora biti da će išta loše reći, ali neke stvari mogu biti krivo protumačene, novinar može krivo shvatiti. To ne znači nešto loše.
Franjević: Je li to demokratski?
Ceci: Što znači demokratski?
■ Vlašić: To je korporacijski, to znači štititi tonove i ideju korporacije.
Gojić: Ali, to te odgaja za dalje.
Ceci: Par stvari, ja sam u Njemačkoj bio par mjeseci. Tamo je bio neki incident u socijalnom stanu. Gdje žive postdocovi u Njemačkoj (autoironično)? U socijalnim stanovima?
■ Vlašić (upada u riječ Ceciju): Zašto ne bi? Gdje bi trebali živjeti?
Ceci: Izašao sam iz stana, krvi je bilo posvuda, a nigdje nije pisalo o tome. Onda se pojavilo pitanje zašto nitko nije pisao o tome, zašto Nijemci to ne rade? I ono drugo, zašto bi netko pisao o tome? Zašto bi bila važna vijest da je netko tko je u lošem stanju nekoga ubo nožem?
Franjević: Negativna vijest…
Ceci: To je demokracija? Nije demokracija. Kapitalizam od medija stvara proizvođače vijesti, produkt. Oni žele da je produkt nama lijep, da je prihvatljiv, oblože ga šećerom…
Franjević: Nije to samo kapitalizam, Saša. Svaki sustav proizvodi određene vijesti koje mu odgovaraju, nije litako?
Gojić: Onda smo mi jako loše.
Ceci: Mi vjerujemo u kapitalizam i slobodu. Vjerujemo da je ta sloboda, sloboda medija i sloboda govora, nužna za demokraciju. Međutim, nije. Nije dovoljno jer mi damo njima slobodu da rade što hoće, a što oni hoće? Zaraditi pare. Kako će zaraditi pare? Tako da mi prodaju ono što im donosi novac