Prvo što vam upada u oči dok ulazite u ovaj restoran izložbeni je hladnjak prepun vrhunske ribe među kojom ima i pravih kapitalaca - od domaćeg šanpjera, velikih kirnji, zubataca, do lignji s peškafonda i škampa koji se miču. Pogled pomičete lijevo i desno, starinski drveni "banci" i ispred vas otvorena kuhinja s pravim velikim gradelama. Upravo te slike pričaju pedesetogodišnju priču o legendarnom korčulanskom restoranu odnosno konobi Adio Mare - jer su one jednake danas kakve su bile i 1974. godine kada je Ante Cvitković zvani Cvijo otvorio konobu. A kako priča njegova kći Ana (danas u zasluženoj mirovini), sve je počelo kao zafrkancija.
"Nono je počeo uređivati kao konobu u našoj kući koja je nekad bila kalafatska radionica za male brodove u središtu staroga grada uz kuću Marka Pola. Mislili smo da uređuje ‘konobu-komin‘ za raznorazna druženja s prijateljima i obitelji, ali kako su se radovi primicali kraju, objavio je da otvaramo pravi restoran.
Meštar od kužine
U to su vrijeme ovdje bila samo tri, četiri prava ugostiteljska objekta. Svi smo položili ‘brevete‘ što za voditelje, što za konobare, i krenuli spremati spizu kao doma - ribu i meso s gradela, pašticadu, crni rižot, odnosno nešto po narudžbi", govori Ana i nastavlja: "Nono Cvijo je već tada bio svojevrsna legenda ugostiteljstva. Naime, vodio je nacionalni restoran u Bon Reposu gdje su se mogla pojesti svjetska jela - od puževa, fonduea, pekinške patke i uglavnom se njegovala gastronomija za ta doba svjetskog glasa. Nekako se prirodno dogodilo da će svi ići u nas, od prvoga dana nismo se brinuli hoće li koji stol ostati prazan. Jedino što se u ovih pedeset godina nije promijenilo je princip koji smo tada postavili - svježe namirnice iz mora, povrće i tradicionalno dalmatinsko kuhanje".
Za Cviju se govori da je, osim što je bio meštar od kužine, imao nevjerojatan senzibilitet prema gostima, da nitko kao on nije znao stvoriti ugodu i atmosferu, a budući da je baratao talijanskim, njemačkim, ruskim i češkim, "tepao" engleski), sa svakim se lako mogao sporazumjeti.
Počeci turizma
Legendarne su štorije da je znao zapjevati, a potom za njim i cijela konoba, barem su pjevušili ako nisu znali riječi. Oni koji su ga bolje poznavali znali su da bi, ako je pod stresom ili ljut na nekoga od posade, počeo pjevati i odmah bi krenula zafrkancija - to je bio njegov ispušni ventil.
A odakle naziv konobe Adio Mare?
Ozbiljan turizam je u gradu Korčuli započeo prije stotinjak godina. Postojali su razni "pensioni", vile i ljetnikovci gdje su ljetovali gosti koji su dolazili "prugom", trajektom, imućniji na svojim velikim jahtama na jedra, a oni još bogatiji dolazili su hidroavionom. Uz englesko plemstvo koje je obožavalo tu boraviti, najbrojniji su bili aristokrati i bogati gosti iz Češke, dolazili su i Amerikanci, napravljen je resort-plaža Bon Repos, prije toga hotel De La Ville na samoj rivi - uglavnom grad je bio mondeno ljetovalište. Obitelj Cvitković imala je i svoj "pension", a vodila ga je pranona Marija, dok je pranono s barkom na vesla goste vodio na izlete na Badiju, u Orebić i druge korčulanske škoje. Kako bi ih privukao, pjevušio je pjesmu "Adio Mare" Vlaha Paljetka, posebno kada bi se približio svom "pensionu" da pozdravi suprugu.
Turizam se zbog raznoraznih razloga mijenjao, ali se sedamdesetih opet počeo dizati. Gospođa Ana udala se za Klaudija Bojića zvanog Dado, koji je također iz gurmansko-ugostiteljske obitelji - njegovi su imali "konobicu za narod" gdje su se spremala danas gotovo zaboravljena jela poput kulina (kuhana janjeća ili škopčeva krv), čipi-čapi (slično dolce-garbo), tripice, a petkom obavezno riba. Znao se toćati kolač (baškotin) u vino, koji je uvijek bio kriv da je čaša prazna ("jer je kruh posupao vino"), a petkom se obavezno služila riba.
Ugledni gosti
Uz Cviju, Dado je bio druga istaknuta figura u obitelji, posebice jer je bio u klasi legendarne vaterpolske ekipe koja je osvojila kup Europe, pa su uz sve moguće "važne ličnosti" - estradne umjetnike i glumce, ambasadore, predsjednike, premijere, mogule poput Billa Gatesa - u konobu zalazile i sportske zvijezde. Svi željni nekomplicirane, ali ukusne spize. Sin, Ante Bojić, uvijek se motao po konobi, ali je profesionalno bio u sportu, i to u rukometu, kasnije i kao trener slovenskog Gorenja, pa bi na putovanjima uvijek zalazio u kuhinje raznih restorana i gnjavio kuhare oko recepata ili načina pripreme. Kako su godine prolazile, on se sve više orijentirao prema Adio Mare, i danas aktivno sudjeluje u svim poslovima - od konobarenja, postava, vrhunski je poznavatelj vina, a jedno od njegovih službenih zaduženja je priprema deserata. Ovdje se uživati može i na gornjoj terasi odakle je krasan pogled na more i kuću Marka Pola, dok u donjem dijelu sjedite na bancima i gledate kako se kužinava. U posebnoj prostoriji možete sjediti uz alate u obnovljenoj prostoriji nekadašnje kalafatske radionice.
Konoba je prepuna malih štosova i detalja od kojih svaka priča neku priču, poput naziva vrlo pitkih kućnih vina koja se zovu Adio bilo i Adio crno. Upečatljivost desetogodišnjih prolazaka vremena obilježili su i meniji, koji su uvijek opisani u detalje, tako da točno znate o kojem se jelu radi i koji su glavni sastojci, na više jezika besprijekorno prevedeni. Zanimljivo je da se jelovnik previše ne mijenja, mnoga su jela kroz tri generacije - Cvije, Dade i danas Ante - ostala ista kao i prije 50 godina.
U povodu pedesetog rođendana konoba Adio Mare ustupila nam je izvorne recepte svojih uspješnica: pašticade, juhe na brujet i makaruna s kozicama.
