''Ajde navratite do nas na ručak”, rekao mi je kratko Ivica Propadalo. Nekadašnji inženjer u Ini, koji je već toliko dugo samostalni umjetnik da više ni ne pamti dane u uredu i na terenu; slikar i grafičar, scenograf, pravi genij za interijere i - naravno - doživotni basist Teške industrije koja već godinama živi novu mladost. “Što spremate?”, zapitao sam. “Krivo ti je pitanje”, odgovorio je kroz smijeh. “Moraš nas upitati ‘kaj, ča, bre, bona kuhaš’?”.
Ivičin misteriozni odgovor postao mi je jasan u nedjelju čim sam zakoračio u kuhinju u kojoj se već navelike kužinavalo i ugledao već postavljen stol. A na njemu - kao dobrodošlica - domaće čačansko slatko od smokava s Murtera, pošteno u bačvama odležana rakija čačanska šljiva i istarska biska te pladnjevi sireva i narezaka.
Bog mi je dao dobra apetit
“Sad znaš zašto ‘kaj, ča, bre, bona’... Danas radimo naš multikulti fusion”, kaže Ivica dok smo kušali “srpsko slatko” Draganine mame i nazdravljali šljivom i biskom. Naravno, nije to bilo prvi put da se u domu Propadalovih na nedjeljnom ručku okupi društvo uz trpezu koja doslovno zrcali gastronomsku prtljagu i Dragane i Ivice. Uostalom, ona je Beograđanka iz Čačka, a udajom naturalizirana Zagrepčanka, a on - pazi sad!
- Livnjak koji je u Splitu završio srednju školu, studirao i živio u Sarajevu, desetljećima u Zagrebu, ali također i na Murteru i - odnedavno - u Istri.
“Svuda sam putovao, a Bog mi je dao dobar apetit, što se, uostalom, i vidi... No malo tko ima ovakvu klopu kakva je s ovih prostora. Kao rođeni Livnjak koji nikad nije izgubio kontakt sa zavičajem nezamislivo mi je da doma nemam livanjskog sira pa ga je i na našoj daščici čak tri vrste: onaj nezaobilazni klasični rađen po starinsku koji vuče na okuse djetinjstva, ali i s paprom i samoniklim biljem i začinima.
Zahvaljujući Dragani imamo i stalan dotok čudesnog čačanskog mladog kajmaka koji je savršeno kremozan i genijalan dodatak uz naše tvrde sireve. Pa tko onda da mu odoli. Istarski ombolo koji nabavljamo svaki put kad skoknemo do Folija, Svetvinčenta i okolnih OPG-ova idealno se, pak, nadopunjava s livanjskim sudžukom i pečenicom, ali i osječkim kulenom. I mrtva usta bi ih jela...”, veli Propadalo.
Vrhunac kulinarenja
Međutim, kakav bi to bio hladan pjat bez kiseliša. Posebice domaćeg pinđura koji je Dragana usavršila po receptu svoje mame te naprosto nevjerojatnih čačanskih paprika istodobno hrustavih i kiselih (za koje sam se odmah pribilježio za recept!), domaćih ukiseljenih krastavaca i - kao pravi kontrapunkt - murterskih zapečenih odgorčenih i taman kako treba posoljenih maslina. Novi multi-kulti gastronomski fusion stigao je u obliku duhovito nazvane “livanjske povrtne maneštre”. Koja je Ivičin specijalitet. Odnosno, kako voli reći, “vrhunac mojeg kulinarskog iskustva, koje sam prikupio od Livna preko Splita, Sarajeva, Zagreba, Dubrovnika, Murtera i Istre”. Ne znam je li baš vrhunac - jer Propadalo je i maher za spremanje ribe, posebice kapitalaca tune divljaka iz murterskog akvatorija - no savršeno prija.
Posebice kad se uz nju pijucka - i dok se kuha i dok se kuša - Matoševićeva svježa malvazija. Ili, po volji, Nuićeva Blatina. Iz prve ruke svjedočim: u obje verzije ne možete fulati. A maneštra je - prva liga! Ivica najprije na kockice nareže mrkvu, korabu, korijen celera, peršina i pastrnjaka, a inženjer i esteta u njemu reže ih na geometrijski pravilne oblike. Na istarskom ili dalmatinskom maslinovu ulju lagano pirja crveni luk i par režnjeva istarskog češnjaka pa doda narezane “korjenjake” - što je njegov specifičan izraz - uz miješanje sve posoli, doda čašu mlake vode, pusti da sve dobro zakuha i doda nasjeckane cherry rajčice te pola narezane paprike. Nakon desetak minuta laganog pirjanja (i pijuckanja vina) juhi se doda narezani karfiol i brokula, a malo kasnije dva prethodno skuhana krumpira i tijesto.
Sve se potom zalije povrtnom juhom, uz malo papra i kurkume, a na kraju dolazi koja žlica vrhnja za kuhanje i svježeg peršinova lista. U međuvremenu Dragana je pripremala još jedan osebujni fusion: zagrebački sekeli gulaš, odnosno čačanski podvarak te se istodobno vješto bavila svinjskom pečenkom. Dvojezično preimenovanom u čačansku gicu prasicu alias zagrebački odojak.
Čačanska gica prasica/zagrebački odojak
Društvo za stolom je, pak, nakon sira i mesnih narezaka, a potom punog tanjura Ivičine livanjske maneštre i sekeli gulaša već zavapilo: “Bože, da je sad biti gladan”, no bili smo tek na pola ručka. Nazdravljajući svako malo Kovačevićevim Cabernet Sauvignonom.
“Pa kakva je to družina a da nema mjesta za gicu prasicu i domaće krumpire iz pećnice?”, hrabrila nas je Dragana. Pokazalo se da ipak nije trebala jer kad je savršeno pečeni svinjski but - s hrustavom koricom i poput maslaca mekanim mesom - stigao na stol, a u čaše se nalio Dingač Saint Hills, svaka je suzdržanost nestala. Teorije o sljubljivanju vina i hrane vele da bi uz svinjsko pečenje bolje išlo neko vino naglašenijih kiselina, no - i pod prijetnjom streljačkog stroja - spreman sam braniti tezu da je i moćni dingač, kad se uz pečenku kombinira odličan pinđur i kiseliš, pravi “perfect match”.
Čačanska Gabon torta
I taman kad smo zaključili da smo već puni k’o šipak Dragana je iz pećnice izvadila toplu pitu s višnjama koja je božanski zamirisala.
I bila jednako božanstvenog okusa. Nježne kiselosti i hrustave korice savršeno je legla - opet - uz svježu malvaziju. Taman - rekla je Dragana - da gostima malo očisti nepce i pripremi ga za desert kapitalac: njezinu sjajnu čačansku čokoladnu tortu Gabon. Uz koju se - o jadnih li nas - valjalo opet okrenuti Toljevom dingaču čije se voćne arome sparuju s čokoladnim okusom k’o Mirko sa Slavkom, a Paul sa Sharkom.
Kraj? Ma daj! Jer, nije gotovo dok Dragana ne kaže da je gotovo pa je na stol došao i biskupski kruh, odnosno komisbrot. Tek tako - da se nađe. Da ga se može, kao neku vrstu slasne pandišpanje, uz čavrljanje tunjkati u vino. Kao grand finale jednog neponovljivog gastronomskog špartanja prostorima Balkana. Regije ili regiona, recite kako vam drago, u kojem se, zar je itko to sumnjao, baš sjajno jede. Barem na ručku kod Propadalovih.
Zagrebački biskupski kolač/čačanski komisbrot
