Kada pomislite na krumpir ili, još preciznije, na vrste krumpira, vjerojatno vam prvi na pamet padnu bijeli i crveni, oni koji se najčešće nude na tržnicama i koje prodavači dijele na - onaj za kuhanje i onaj za pečenje. Poznajete sigurno i mladi krumpir, koji se ne guli i najslađi je samo pečen u pećnici s malo soli i dosta ulja, te stari koji je, kako su nas učili, najbolji za pire i njoke. Ako ste među većim znalcima, možda ste čuli za sorte adora, desiree, bellarosu i cleopatru. I tu negdje opće znanje o vrstama i načinima pripreme krumpira staje. No, što kada bismo vam rekli da krumpir doista može biti više od onoga na što smo navikli? Da u svijetu postoji oko pet tisuća jestivih sorti krumpira i da svaka ima svoju svrhu? Charlotte, bintje i la ratte, primjerice, samo su neke od njih, i o svima smo, kao laici koji cijeli život najviše štuju međimurski i lički krumpir, naučili od zagrebačko-zagorskog bračnog para koji nam ih je prvi predstavio na tržnici Dolac.
Naime, krajem prošlog ljeta upravo na Dolcu upoznali smo Luku Buljana koji se tada na klupi nasuprot poznate gostionice i u blizini kumice Bare pojavio prvi put i potpuno nas raspametio svojom ponudom. Uključivala je samo nekoliko sorti krumpira, različitih veličina, boja i oblika. Takvo što ni na Dolcu ni na drugim tržnicama nismo još vidjeli, a pohodimo ih već godinama. Odmah smo ga ispitali sve što nas je zanimalo, kupili krumpir, isprobali ga kod kuće, uvjerili se da ipak ne prodaje maglu iza svih tih otmjenih naziva, digli slušalicu i zakazali novi susret. Tada de jedna sasvim nova priča o krumpiru, namirnici koju tako često zapostavljamo i uglavnom je u ulozi priloga, gurnuta u drugi plan, počela otpetljavati, dobivati novi smisao, a mi smo se navukli na bolje.
Luka i Silvija Buljan, bračni par koji već godinama u Zagrebu gradi uspješne karijere na različitim područjima, imali su ideju, a okolnosti, malo sreće, puno znanja i strpljenja omogućili su im da je provedu u djelo. Za početak, veliki su ljubitelji krumpira. Silvija život ne može zamisliti bez bednjanskih štrukli na kojima je odrasla, a koji se pune upravo pire krumpirom, dok je Luka jedan od onih upornih tvrdoglavaca koji jednom kada nešto zamisle, to moraju ostvariti. Tako se, u želji da kuhaju i uživaju u što boljem krumpiru, rodila ideja o vlastitom uzgoju. Sreća ih je pomazila i u priču je uskočila dugogodišnja prijateljica i kolegica Eva koja je baš slučajno u Lici imala praznu zemlju. Kada su se tamo uputili da bi provjerili kako cijela stvar izgleda i napokon pokrenuli priču, pronašli su ljude zainteresirane da im pomognu. Posadili su im krumpir, o njemu adekvatno brinuli (jer, kaže Luka, on zna kako jesti i skuhati krumpir, ali o zemlji je samo čitao na ekranu, pa je taj dio posla prepustio iskusnijima i pametnijima) i ostalo je povijest. Lika je, uz Zagreb, odjednom postala njihov drugi dom.
"U sve ovo krenuli smo, zapravo, jer nigdje nismo mogli pronaći baš dobre krumpiriće. Bili smo u Parizu, tamo smo se najeli toliko dobrog krumpira da smo se zapitali zašto kod nas to nije moguće. Drugi je razlog to što je povrće koje danas kupujemo izgubilo onu neku čar, dubinu okusa koju je imalo prije. Moja mama u dvorištu ima domaći paradajz, i to je nešto što se ne može nigdje kupiti, toliko je dobro. Upravo to je nama nedostajalo s krumpirom, pa smo si to omogućili sami", objašnjava nam Luka.
U berbu su odlazili s prijateljima, put do Like pretvarali u male izlete prepune pustolovina, u zemlji tražili svoj sitan, ali vrlo bitan plod i u cijelu se stvar uživjeli obiteljski. U Zagreb bi se vraćali s vrećama krumpira i novim brigama jer, kako nam je rekao Luka, nije to nimalo lagan posao. Postoji sto i jedno pitanje, istraživanja ne staju i uključuju obilaske tržnica u svakom gradu koji posjete, pa i dobavljanje krumpira čak i tijekom godišnjih odmora i pakiranje u kofere za prijevoz avionom, prinos je mali, cijene visoke, komentari različiti, ali sreća kada zagrizeš u stvarno dobar komadić krumpira je neopisiva. A još kada si svjestan da si to stvorio svojim rukama, okružen ljudima koji ti u svakoj tvojoj ludoj ideji drže leđa, sreća je još veća.
"Prošle godine imali smo pet sorti. Neke smo sadili, ali nam nisu uspijevale jer im podneblje jednostavno ne odgovara, a neke uspiju super. Sve je to igra i istraživanje."
Kako nam govori Luka dok nam u njihovu zagrebačkom domu priprema jela od plodova koje je ove godine zemlja dala, njihov krumpir je nešto posebno i drugačije.
"Prije nego što ga kušate, najbolje je zaboraviti sve što ste dosad znali", dodaje.
Prvi na red dolazi red rooster, irska sorta koja je najbolja za pripremu pirea i zgušnjavanje variva, ali pečen na tavi je senzacionalan. Dobiva tako lijepu, debelu, hrskavu koricu da je teško vjerovati da nije uvaljan u sloj nekog čarobnog sastojka. Zatim charlotte! Ta sorta ne daje hrskavu koricu, ali je idealna za kuhanje. Varivo s tom sortom je nešto sasvim drugačije od onoga na što smo navikli.
A bintje? Takve krumpiriće još niste jeli. Toliko punog, bogatog, čak i pomalo slatkastog okusa, nadrealno! Ne iznenađuje nas kada nam Luka kaže da je u pitanju belgijska sorta.
SAVJETI I PREPORUKE: KAKO NAPRAVITI NAJBOLJE KRUMPIRIĆE?
Maris piper vjerojatno vam je poznat iz recepata koje su pisali Englezi jer oni tu sortu obožavaju i najrasprostranjenija je upravo tamo. Nježnijeg je okusa i teksture, brzo se raspada i ovaj krumpir odličan je na žlicu, ali daje dobre rezultate i kada se peče.
I na kraju la ratte, najelegantnija od svih sorti koje Buljani trenutačno sade. Sorta koja je gotovo pala u zaborav dok se nije pojavio slavni chef Joël Robuchon i odlučio je, poput kakvog gastro spasioca, vratiti na tanjure gurmana koji cijene dobar pire krumpir. Slavni je chef, naime, osmislio recept za najbolji, najkremozniji, najčudesniji pire koji se dobiva samo ovom sortom. Krumpir je gust i orašast, a takav je i Robuchonov pire.
Sve ovo samo je dio svijeta u koji su Silvija i Luka zavirili prije dvije godine. S krumpirom na pameti se bude i odlaze na spavanje, kuhaju ga gotovo svaki dan, o njemu raspravljaju s prijateljima. Veselje je slušati ih jer na početku ove priče i za nas je to bio samo prilog.
Iako krumpir danas ipak nije njihov primarni posao jer od njega ne bi mogli živjeti, barem ne od malih količina koje trenutačno sade, i dalje je nešto što pokreće pitanja, što ih tjera da guraju dalje i vjeruju da je moguće baš sve što zamisliš. Nekada, kažu, nisu mogli niti zamisliti da će toliko vremena ulagati u nešto tako jednostavno, a danas im upravo to otvara nova vrata i širi vidike.
Što dalje, pitamo ih na kraju druženja, siti i očarani hrpom krumpira koji smo upravo pojeli dok letimično u usta ubacujemo još jedan hrskavi zalogaj.
"Planovi za 2026. godinu su veliki. Voljeli bismo ostvariti suradnju sa chefovima kojima je takvo što zanimljivo, ponuditi krumpir široj publici kroz manje trgovine, a onda, tko zna što nas još čeka", zagonetno odgovaraju Silvija i Luka.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....