Stjepan Friščić najšarmantniji je sjevernjak. Osim što je neodoljivo simpatičan i ne skida osmijeh s lica, Friščić u svojoj 79. radi od jutra do mraka. Zato što to voli. Zahvaljujući njemu, potok Bistrica još neumorno vrti velik, drveni mlinski kotač. Nekoć je Bistrica pogonila čak 20 mlinova na kratkoj udaljenosti, ali jedan po jedan su utihnuli. Opstao je samo ovaj, Friščićev.
Svakog jutra, nikad preskočio nije, dođe Stjepan iz Ivanca u selo Prigorec, mjesto kako bi raj trebao izgledati. Cestom se kroz šumu vozi ususret planinskom lancu Ivančice. Kud god pogled skrene, samo ljepota. Između šume i ceste, potok, kako mu ime zorno kaže – Bistrica. Izvire tu, u podnožju Ivančice iznad sela Prigorca, središtem Grada Ivanca prolazi do krajnjeg odredišta, rijeke Bednje. Tek ga kotač Friščićeva mlina nakratko uspori na tom putu.
Mlinaru Štefu uvijek, veli, "zmanjka dana".
– Dojde noć, a nije sve napravljeno. Dignem se u pola šest, imam tu iznad trgovinu, pa otključam trgovki i odem na poljoprivredu. Uz poljoprivredno zemljište, imam i vinograd, pčele... tak da imam kaj delati, nikad nisam bez posla. Tri hektara obrađujem sam. Sve kaj imam tu u ponudi, proizvodim sam – ponosi se Štef. Stjepan Friščić cijeli je radni vijek radio kao trgovac. Kao i svi preci kojih se sjeća. I tu iznad mlina, njegova je trgovina. Cijelo brdo je njegovo. Mlade, veli, ne opterećuje mlinom, ne zna hoće li ga htjeti naslijediti. Iako se s godinama dao nagovoriti da se preseli u Ivanec, Prigorec je njegov dom.
U mlinu melje sve sa svojih polja, osim pira. Od žita ima kukuruz, žuti i bijeli, pšenicu, raž i hajdinu. Friščići sve rade domaće. Od hajdine rade žgance, zlevanke, dodaju ga u palačinke, rade rezance za juhu. Kukuruzno većinom ide za kruh, pa opet za zlevanke i žgance. Kuruzna župa, juha, jedna mu je od dražih. Od pšeničnoga rade domaću tjesteninu, od raženoga kruh. Pirovo je ekskluziv, kaže Štef, "preskupo kaj bi od toga kruh delali", pa se koristi za blagdanske kolače. Bez glutena je kao i kukuruzno.
Friščićevo se brašno može kupiti samo tu – na mlinskom pragu. – Nisu to deklarirana brašna koja bi išla u trgovinu. To su tvrda brašna, od starih sorti. Nemam potrebu reklamirati ih, jer ljudi za njih znaju i sve se proda. Od mlina ne živim. Nikad se od mlina nije dobro živjelo, a danas to pogotovo nije profitabilan posao – nije mu ni žao. Mlin je Štefov otac sagradio 1959. godine, a on ga je 2014. obnovio. Pristojno se radilo, kaže, do ’75., kad su vodenice zamijenili električni mlinovi. Njegova vodenica funkcionira besprijekorno. Opisat će: – Voda dolazi kanalom, mi to velimo žlijeb, pada na mlinsko kolo. Ono preko prijenosa, remena, dolazi do kamena. Unutra su dva kamena. Donji je miran, gornji se okreće. Zrno pada s gornjega na donji i tu se onda drobi ili melje.
Brašna nema puno, jer ni vode nema previše. Na izvor je Bistrice danas priključen vodovod, pa Štefu za mlin ostane samo ekološki minimum određen zakonom. A to je dovoljno tek za 10 kilograma brašna na sat. Vrijedne će domaćice od njega napraviti čuda. Fine i zdrave pekarske delicije. Zalogaji uz Bistricu, na dvoru pred mlinom, posebno su u slast. Kukuruzne i hajdine zlevanke ispekla je Marica Drvar, brašna je pomiješala Štefova kći Martina Štefanko.
– Sve se zlevanke rade na isti način, samo se mijenja brašno, a moguće je kombinirati i dvije vrste. Preliju se jajima i vrhnjem – slažu se obje. Koje god brašno preferirali i koju god dijetu držali, isplati se riskirati pa kušati. Vrijedno je svake minute grižnje savjesti. Je li to okus, Štefov šarm, šum Bistrice, klepet kotača ili romantika vodenice – najukusniji su to zalogaji zlevanke kušani u ne baš kratkom životu. Svejedno je li od integralnog pšeničnog, žutog ili bijelog kukuruznog brašna, pira ili heljde. Može i miješana. Nema favorita. Sve su jednako zaslužile tron.
Štef je uz zlevanke i Varaždinske klipiće narezao prezvuršt i kobasice. I njih je napravio sam, od domaćih pajceka sa svojega imanja, koji slobodno šetaju kud ih volja po velikoj zemlji. Da smo došli nešto ranije, za doručak bi još vruće zlevanke kušali s Friščićevim medom. Za pokapati ih s domaćim bučinim uljem uvijek je pravo vrijeme. Radi Štef i domaći jabučni ocat. Treba li uopće spominjati da su crno i bijelo posluženo vino iz Friščićeva vinograda? Voda je sa stotinjak metara udaljenog izvora. Tko vodu pije iz slavine, iznenadit će se kako voda može biti ukusna.
Pa kad zbrojimo taman začinjeni prezvuršt, pikantan, ali ne preljut, vino i vodu iz podnožja Ivančice i pet, šest vrsta zlevanke, bio je to bez sumnje dobar tek. Smije se Štef. Nije lažno skroman, zna mlinar vrijednost brašna iz vodenice. Bez brašna nitko ne odlazi iz mlina. Štef ga pakira u platnenu vrećicu, žaklec, s crtežom mlina.
– Nekad se pšenica nosila u mlin u žaklju ili u korpi. Na glavi. I onda smo mljeli. Domaćica bi doma, u koritu izmijesila tijesto za kruh i pekla ga u krušnoj peći – kaže nam Štef. Ima on tu i "žerve", mlin za ručno mljevenje, prethodnicu vodenicama.
Friščićev mlin danas je dio turističke ponude ivanečkog kraja. Najčešći gosti su predškolska djeca i najmlađi školarci.
– Za Dane kruha redovno nas obilaze. Zadnje dvije godine nema nikoga. Inače, najveća atrakcija im je kako se okreće mlinsko kolo. Ispričam im proces, prosijavaju brašno, malo mi zapjevaju i to je za mene sjajan dan. Osim njih, najviše dolaze penzioneri – sa žalom se sjeća vremena prije pandemije, kada je Grad Ivanec godišnje posjećivalo oko 60.000 gostiju. Uglavnom dolaze zbog uspona na Ivančicu, najviši vrh Hrvatskog zagorja, koja je u procesu proglašenja parkom prirode. Uspon počinje od Prigorca, ulicom koja je od pred koju godinu nazvana Turističkom cestom. Friščićev mlin je usput. Tu su još i ostaci starog Kukuljevićeva grada, ivanečka crkva, Stara škola će uskoro biti muzej. Uz ulicu je i prvo samoposluživanje u jugoistočnoj Europi, u kojemu je radio i Štef. Ivanečka su sela obilazile i prve putujuće trgovine. Snagu Bistrice Ivanec je koristio još prije 160 godina. Struje tada nije bilo. Mlinovi su nekoć bili okosnica društvenog života. Družilo se, razgovaralo, protračalo. Igrale su se društvene igre.
– Za vrijeme Austro-Ugarske i II. svjetskog rata, neki su mlinovi obilježeni vojno-strateškim objektima. Žito se tu donosilo iz cijele Varaždinske i Međimurske županije, osobito kad bi se Drava smrzla. Friščićev je melin, kako su se tada nazivali, bio jedan od popularnijih – ispričao nam je Boris Jagetić Daraboš, predsjednik Turističke zajednice Ivanca.
"Hrvatsko jedinstvo" je 1945. godine objavilo crticu iz povijesti hrvatskog sjevera: "1793. bila je u mjesecu prosincu tako hladna zima, a tako i u siječnju 1784., da je led na Dravi upravo raztrgao mlinove. Ova nesreća teško je pogodila varošane, vojnike i okolišno pučanstvo, jer se žitarice nisu mogle samljeti. A kad je ponestalo brašna, ponestalo je i kruha i drugog peciva. U toj nevolji obratila se varoška občina županiji s molbom da oglasi mlinarima u Ivancu, da će im varaždinski mlinari donositi žito na meljavu."
Za našeg su se boravka u Prigorcu baš postavljale interpretacijske table uz ruševine koje su nekad bile mlinovi. Na tabli su i fotografije negdašnjeg izgleda. Mlinovi su dobili logo i vizuale. Uskoro će to biti edukativna šetnica, Ivanečki mlinarski put. Šarmer Štef iz Friščićevog nas je mlina ispratio s velikim osmijehom. Šest mu je sati bio na licu.
A sad recepti:
U sat vremena napravite kukuruznu zlevanku i pogledajte kraću epizodu vaše omiljene serije
Za hajdinu zlevanku trebat će vam dvije čašice jogurta i sastojci koje vjerojatno imate kod kuće
Donosimo recept za zljevku i ne bojte se kombiniranja različitih vrsta brašna, ali birajte domaće
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....