DOGAĐAJ GODINE

Radimo 4 dana u tjednu, Soren mora biti doma da napravi dijete! Sad želimo samo plesati i piti!

 Dave Bird
U ponedjeljak je održana dodjela nagrada The Worlds 50 Best Restaurants najboljim restoranima, bili smo tamo, ovako je to izgledalo

Ulazim u dvoranu, a ispred mene stoji Massimo Bottura koji zbija šale s Oriolom Castrom (jedan od trojice genijalaca koji stoje iza Disfrutara, trećeg najboljeg restorana na svijetu). Pomislim da nemam mnogo za izgubiti ako pričekam i pokušam ukrasti koju minutu s Massimom Botturom.

image
Gbush Gbush/

Imam osjećaj kao da ulazim u neki paralelni svijet svjetlosnih lasera, glasne glazbe, japanskog sakea, najboljeg španjolskog pršuta i vina, dok najveće face gastro scene šeću crvenim tepihom. I konačno, ugrabim slobodan trenutak, prilazim Massimu i podsjećam ga na nedavno odrađen zajednički intervju, nakon čega me on kao u bunilu grli i govori "ali ta vaša vina i maslinova ulja! Pa vi niste normalni!". Nemate mnogo vremena za razgovor i taj trenutak završava i kreće nova scena. Preda mnom se ukazuje gromada od čovjeka istetoviranog vrata, ogrnuta prepoznatljivim crvenim šalom (svi chefovi uzvanici koji vode najbolje restorane na svijetu po izboru The World´s 50 Best Restaurants ogrnuti su crvenim šalom).

image
Dave Bird
image
Dave Bird/

Ubrzo shvaćam da je to Eric Vildgaard, chef restorana Jordnær iz Kopenhagena. Ispostavlja da je kuharski div zapravo mekog srca budući da mi se ekran na mobitelu zamrznuo dok smo se pokušavali fotografirati, onda mi se tresla ruka pa je fotka ispala mutna, a on je uz širok osmjeh uzeo mobitel, obrisao leću u šal i rekao "ne brini, imam šestero djece, naučio sam biti strpljiv!"

image
Privatna Arhiva/

Iako vino i japanski sake teku u potocima, zaboravljam na hranu i piće i potpuno sam posvećena potrazi Stanleya Tuccija, bestsellera New Yor Timesa, redatelja pet filmova, glumca u gotovo njih 70, osvajača dva Zlatna globusa i dva Emmyja i još štošta. Pogledom skeniram cijelu dvoranu, ali ne vidim nikoga tko bi nalikovao Stanleyu. Preda mnom je vrlo nizak, gotovo sićušan čovjek u bijelom sakou s crnom leptir-mašnom i ćelave glave. Ipak, odustajem od pomisli da je to Tucci jer se držim neke svoje vizije grandioznog lika čije sam serijale, filmove i knjige progutala u dahu. To naprosto ne može biti Tucci, pa krenem dalje, ali poznati naglasak me zaustavlja i shvaćam da je upravo to on.

image
Dave Bird/

- Oprostite, obožavam vaše knjige i filmove, mogu li dobiti autogram?

- Naravno! – susretljivo odgovara Tucci čekajući da valjda izvadim komad papira i kemijsku jer tko bi nosio debelu knjigu na svečanu dodjelu nagrada.

Otvaram torbu, vadim njegovu najnoviju knjigu "Taste: My Life Through Food" vadim jednu od sedam kemijski koje su spremno čekale u slučaju da neka od njih ne radi i pružam je Tucciju.

- Kupili ste moju knjigu? Pa baš vam hvala!

- Čini mi se da nisam baš jedina koja je kupila vašu knjigu, zapravo ovo mi je druga, ali sam je zaboravila kod kuće i morala sam kupiti drugu!

- Čekajte, kupili ste dvije knjige? Ipak, mislim da ste jedini koja je knjižurinu donijela na svečanu ceremoniju, ali dobro, ima nas svakakvih! Hvala vam još jednom na podršci! – smije se Tucci i ispisuje posvetu na početku knjige.

image
Gbush Gbush/

Pažljivo spremam knjigu u torbu kao kakav sveti gral i zaboravljam na težinu torbe i bol u stopalima od visokih potpetica i odlazim u obilazak dvorane koja sad sve više nalikuje kao kakvom pulsirajućem balonu nabijenog iščekivanjem i uzbuđenjem koji restoran će biti najbolji na svijetu. Dio uzvanika nalazi se na prostranoj terasi koja gleda na London Bridge i odlučujem ovdje konačno popiti čašu vina, kad ugledam Erica Riperta i Daniela Bouluda. Sad sam već u problemu, čaša mi je u ruci, ne mogu se rukovati, mobitel je već na ozbiljnoj rezervi baterije i kao što sam se već nebrojeno puta uvjerila, kamera mi otkazuje poslušnost. Savršene okolnosti za upoznavanje američkih ikona. Ipak, prilazim, upoznajem se, no kako se bliži vrijeme svečane ceremonije, nemamo mnogo vremena za razgovor pa nastavljamo prema dvorani gdje se održava dodjela nagrada. Sama ceremonija je vrlo dinamična, nema prostora za govore laureata i riječ može imati samo najbolji na svijetu.

image
Dave Bird/
image
Dave Bird/
image
David_holbrook_photography/

Ove godine prvo mjesto je pripalo restoranu Geranium u Kopenhagenu iza kojeg stoje Rasmus Kofoed i Soren Ledet. Inače, Rasmus i Soren su i privatno veliki prijatelji, a Rasmus je postao superstar nakon što je s danskom reprezentacijom osvojio zlatnu medalju na kulinarskom natjecanju Bocuse d´Or 2011. godine (srebro je osvojio 2007., a broncu 2005. godine na istom natjecanju). Geranium ima tri Michelinove zvjezdice i već godinama slovi za jedan od najboljih restorana na svijetu. Rasmus je uživo visok i vrlo vitak, s dječačkim izrazom lica i razbarušene kose, a Soren pak ostavlja dojam kul frajera tetoviranih podlaktica i zajedno čine nepobjediv tandem. Nakon dodjele nagrada pitali su ih što je sljedeće.

image
Dave Bird
image
Dave Bird/
image
Owenmathias Com/

- Osim što sad samo želim piti i plesati sa svojim prijateljima i kolegama, ne pada mi mnogo toga na pamet! Mogao bih možda postati najbrži chef?! – rekao je Rasmus dok je Soren umirao od smijeha držeći se za lice – Vidite, ja obožavam trčati! Pa mi pada na pamet da organiziramo neku chefovsku utrku i tada budem najbrži – šalio se Rasmus ispijajući vino, pa dodao: – Evo, sad ozbiljno! Sad želim uživati u trenutku i posvetiti se obitelji. Obožavam Geranium, ali obožavam i svoju obitelj. Imam troje djece, Soren ima dvoje...

- Rasmus je sve pomiješao, imam jedno dijete – ubacuje se Soren, a Rasmus nastavlja – Ali si rekao da radiš na drugom! Uglavnom, moramo imati vremena za našu obitelj, jer kako da Soren napravi dijete ako ga nema kod kuće! Čini mi se da smo mi prvi u Kopenhagenu uveli četverodnevni radni tjedan. To je financijski strašno zahtjevno, ali ako ne nađemo balans između posla u kojem dajemo sve od sebe svaki dan i mira koji nam je potreban da se resetiramo, izgorjet ćemo. Imali smo mi još suludih odluka koje su nas mogle koštati svega što imamo, ali riskirali smo jer smo to jako željeli. Već godinama ne jedem meso i pokušao sam nekoliko puta osmisliti mesno jelo. Nikako nisam uspijevao i rekao sam: "Dosta! Meni mora biti refleksija mene. Ne mogu ponuditi gostima ono što i sam ne volim i odlučio sam izbaciti meso!" zaključio je Rasmus.

Rasmus i Soren ubrzo su pobjegli na afterparty koji se održavao u Arcade Food Hallu, novootvorenom kompleksu gdje možete kušati fenomenalna jela svjetskih kuhinja. Naravno da je upravo Arcade postao jedno od najseksi mjesta u Londonu. Ipak, netom prije uspjela sam ugrabiti slobodan trenutak, upoznati se i fotografirati se s najboljima na svijetu. Brže-bolje lupila sam desetak zajedničkih fotografija znajući da je vrlo vjerojatno njih devet mutno, ali ipak jedna je uspjela.

image
Privatna Arhiva/

U prvi mah bi se moglo reći kako nordijski restorani dominiraju top-listama posljednjih godina. Noma, koja je još 2010. godine proglašena najboljom na svijetu, bila je prava revolucija i prodrmala percepciju fine dininga, a najbolja je bila i prošle godine. Ipak, kad biste morali birati državu gdje se najbolje jede, to bi sudeći po izboru The World´s 50 Best ipak bila Španjolska. U prvih 50 restorana čak je pet španjolskih.

image
Dave Bird/
image
David_holbrook_photography/
image
David_holbrook_photography/

Iz razgovora s brojnim uzvanicima na ceremoniji shvatila sam da su svi imali sličan komentar liste - raznolikost. Naravno da ima i političkog utjecaja na kreiranje liste, pa zahvaljujući različitosti restorani dospijevaju na listu najboljih. Drugi restorani pak na uštrb "faktora drugačijeg" ostaju slabije plasirani iako rade doista izniman posao zbog kojeg bi morali biti bolje plasirani. Jedan od primjera tijekom večeri bila je prilično dobra plasiranost londonskog Ikoyia (49. mjesto), a dosta slab plasman jednog Azurmendija (55. mjesto). To je komentirano tako da je Ikoyi na račun različitosti dobio "poene" a realno nije posve spreman za društvo najboljih na svijetu, dok je Azurmendi zbog istog razloga "pao", iako se tamo fenomenalno jede i osjeća, u što smo se sami uvjerili, te svakako zaslužuje bolji plasman. Potpuno je jasno da se iz političkih razloga moraju zastupiti restorani Južne Amerike, obratiti pažnju na Aziju, ali je zanimljivo da je na listi vrlo malo francuskih restorana. Ipak, možda se i ne treba odveć zamarati problematikom izbora jer su u konačnici svi odabrani restorani mjesta gdje ćete vrlo vjerojatno doživjeti fenomenalno gastronomsko iskustvo vrijedno posjeta.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. srpanj 2022 09:14