Kad smo ušli u novi restoran na početku Sesvetske ulice pokraj Ekonomskog fakulteta, vlasnici su nas dočekali i odveli za stol. Ubrzo nakon nas u restoran ulaze još dvije žene, kojima se isto tako veselo javljaju, dok muškarac za trećim stolom plaća račun pa prijateljski pozdravlja. Govori: "Vidimo se opet ovih dana".
"Radimo tek nekih mjesec dana", govore nam vlasnici nakon što ih zbunjeno pitamo koliko dugo su otvoreni. Neobično je, ali pohvalno da je Ci Siamo u tako kratkom roku već stekao vjerne stalne goste.
Međutim, ubrzo nam postaje jasno da to i nije tako čudno. U tom dijelu grada nema puno restorana, još manje je onih koji imaju svoj vlastiti parking, tako da im navraćaju i susjedi, zaposlenici obližnjih firmi, jer stigli smo taman u vrijeme ranog ručka, ali i svi oni koji žele jesti talijansku hranu koja je ovdje stvarno jako dobra, uvjerit ćemo se uskoro.
Mladen Tolić i Mario Velić nisu se na otvorenje Ci Siamo odlučili preko noći, godinama su bili u servisu nekih od najboljih zagrebačkih kafića i restorana, radili su sezone na moru i s vremenom shvatili da žele pokrenuti nešto svoje. Ni tada nisu odmah skočili na otvorenje. Kad su shvatili da žele imati restoran talijanske hrane, krenuli su putovati Italijom i istraživati.
"Prirodno se dogodi trenutak u kojem želiš imati nešto svoje, ali smo dali sebi vremena da to napravimo kako treba, da imamo restoran u koji bismo mi htjeli ići. Pred kraj zajedničkog planiranja bili smo i u Milanu i tamo smo primijetili da su najbolji restorani u biti van centra grada, mahom u rezidencijalnim kvartovima. Kod nas to još uvijek nije slučaj, kada se ide van ide se u centar, što je nepravedno prema stanovnicima kvartova, i tako smo odlučili ponuditi promišljeni, klasični jelovnik, dobru kuhinju i ljudima kojima se ne da svaki put ići u grad na ručak ili večeru", ispričao nam je Mladen.
Njihovo restoransko iskustvo bila im je ogromna prednost koje su svjesni i zbog koje su zahvalni. Većina vlasnika restorana s kojima razgovaramo najveći problem ima s osobljem, jako je teško naći zaposlenike. Njima su poznanstva iz dosadašnje karijere bila olakotna okolnost.
"Skoro sve ljude s kojima trenutačno radimo ovdje poznajemo od ranije - ili smo mi skupa s njima radili ili znamo nekoga tko je. Bilo nam je lakše naći ljude s kojima želimo raditi, ali zbog toga što smo se poznavali, odmah smo se lakše i uhodali u novom prostoru", kaže nam vlasnik.
Osim kolega u servisu, i u kuhinji su zaposlili ljude koje znaju od ranije. Neke starije, koji će biti vještiji u pripremi mesa i klasičnih jela, i neke mlađe da isprobaju neke nove recepte, zabavnije stvari koje se možda ne viđaju tako često u našim restoranima. To je proces koji traje jer osim klasičnog menija imaju dnevne ponude jela sa sezonskim namirnicama.
"Uoči otvaranja nismo htjeli raditi nikakvu promociju, nismo se upuštali u marketing niti kontaktirali medije. Zvali smo obitelj, prijatelje, kako iz struke tako i razne druge, da dođu, kušaju hranu i kažu nam što misle. Neka jela koja se nama na prvu nisu uopće činila zanimljivima su ispala jako popularna - npr. vitello tonnato, dok smo neke stvari mijenjali prema njihovim sugestijama. Nismo tu da kuhamo za sebe, gost nam je na prvom mjestu", kaže nam Mladen.
Dok razgovaramo, on donosi sastojke za pripremu tatarskog bifteka. Rade ga pred gostima, ali kako na stolu ponekad nema dovoljno mjesta, napravili su stanicu baš za njega. Kušali su verzije s raznim sastojcima i na kraju odabrali omjere koji im pašu. Kada smo ga probali mi, morali smo se složiti da je "pogođen", dovoljno začina koji ipak ne prekrivaju okus kvalitetnog mesa.
"S namirnicama smo isto imali velike sreće. Dobavljače za vina, maslinovo ulje, mesare i sve ostalo smo znali od prije, dogovorili smo se lako i sada možemo garantirati da gostima nudimo najbolje sastojke", govori nam.
Uz tatarski serviraju tost koji pripremaju sami, baš kao i focacciu, ali i većinu ostalih stvari - njoke, tjestenine, sve umake. To se osjeti u svakom jelu koje smo probali, a za stol su nam donijeli od svega po nešto. Njoki amatriciana su im odlični, mekani, a ne gnjecavi, s pikantnim umakom od rajčice i pancete. Odlični su i bifteci koje serviraju s dobro pečenim povrćem i ispred gostiju prelijevaju blagim sirnim umakom.
Možda najbolje jelo koje smo probali je osso buco, koji se doslovno raspada pod vilicom, a uz njega dolazi rižoto od šafrana. Savršeno je pripremljen, kremast, ali ne raskuhan, dovoljno mastan, a ipak ne težak. Klasično jelo pripremljeno na klasičan način, ali baš kako treba.
Deserti su usklađeni s ostatkom menija, lagane talijanske slastice, od kojih smo probali ukusnu panna cottu i tiramisu. Za one koji manje vole slatko jesti, a više piti u Ci Siamo imaju i dobar izbor rakija, tj. grappa, što ne iznenađuje s obzirom na to da je ozbiljna pažnja posvećena i njihovoj vinskoj karti. Kad svemu tome pribrojimo ugodnu atmosferu i prilično popularne cijene (njoke Amatriciana platit ćete kod njih 14 eura), značajno manje nego u nekim sličnim restoranima, čini nam se da ovaj novi restoran ima sve što mu je potrebno za uspjeh.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....