Zavoj lijevo, zavoj desno i došli smo do mjesta Zelin Mrzlovodički, selo od desetak stanovnika, a jedan od njih se šetao sa psom na uzici. Eto, to nam je bio znak da smo se približili kući obitelji Lenac jer je gospodin kojega smo sreli na rubu cestice bio Damir Lenac (rijetki bi stanovnici takvih krajeva psa u šetnju vodili na uzici!). Kućica kao iz priče, okružena šumom, ušuškana u cvijeće i otpalo lišće, jer u tim krajevima jesen je već jednom nogom zakoračila u zimu.
- Ljeto je bilo nesnosno: vrućine, Opatija prepuna ljudi, gotovo je bilo nemoguće doći do plaže, a kamoli naći slobodno mjesto za ručnik. Tada, prije 20 godina, supruga je bila trudna, a mi smo samo tražili osvježenje. Naravno, nismo ga našli u moru, nego smo sjeli u automobil, krenuli prema sjeveru i osvježenje pronašli u Fužinama, na obali kristalno čistog jezera gdje se čuo samo šum vode i pjev ptica. Bilo je to dovoljno da zaključimo kako je to mjesto gdje želimo živjeti i podizati svoju djecu i nije bilo dvojbe: brzo smo pronašli i kupili kućicu, dali otkaze i preselili se ovamo - ispričao nam je Damir Lenac kad smo ga upitali što je prevagnulo da život u “biseru Jadranskog mora” zamijene za Gorski kotar.
- Suprug je radio kao informatičar, a ja u jednoj tvrtki kao ekonomistica. Bila sam trudna, a nakon što smo dali otkaz, budućnost nam nije bila baš sigurna. No, želja da promijenimo nešto u svojim životima bila je jača. Nešto smo prodali, nešto uzeli sa sobom i preselili se. Djeca su nam odrasla i školovala se u Gorskom kotaru, a ispočetka smo živjeli od suprugovih prihoda jer je za njegov rad bio dovoljan telefon i internet - dodala je Ivanka Lenac, nudeći nam čaj koji smo zahvalno držali u toplim čašama miješajući ga s domaćim, gorskim medom.
Skoro 15 godina nakon preseljenja u Gorski kotar Damir i Ivanka Lenac počeli su razmišljati o pokretanju nekog posla jer trebalo je početi misliti na umirovljeničke dane i nekako se osigurati.
- Odmah smo znali da želimo proizvoditi nešto za prehranu, ali nismo ispočetka znali što. Uzgoj voća i povrća nije dolazio u obzir jer priroda je takva da danas ne znaš hoćeš li sutradan na stablu ili u polju ugledati plodove svog truda ili će sve pokositi kiša, vjetar, naleti snijega i leda. Znači, dolazio je u obzir uzgoj životinja. Kokoši? Pa pokušati osvojiti tržište uvjeravajući kupce da prodaješ gorsku kokoš. Neće to ići, razmišljali smo. Isto je bilo s govedinom, a pogotovo svinjetinom. Malo-pomalo došli smo do ovaca i počeli tražiti pasminu koja podnosi hladnoću. A gdje drugdje tražiti nego u zemlji koja zimi trpi itekako velike minuse - Rusiji. Tako smo došli do romanovske ovce. Pretpostavlja se da je pasmina nastala prirodnim križanjem sjevernosibirske ovce i muflona te samostalno, divlje, živjela po pašnjacima u okolici grada Romanovo-Borisoglebsk, sjeveroistočno od Moskve, dok je lokalni stanovnici nisu pripitomili. Dakako, za plemstvo se onda uzgajalo najbolje pa se mesom ovih ovaca opskrbljivalo carsku obitelj Romanov. Odatle i ime naše farme - Queen Sheep. Ona je stvarno kraljica ovaca. Ne podnosi vrućine i kameno tlo i ne može je se uzgajati u boksovima, odnosno štalama. To je poludivlja životinja koja ne može živjeti ako svakodnevno ne trči po pašnjacima, a naše bogme to i rade - objašnjavala nam je Ivanka Lenac dok smo se zemljanim putem vozili prema farmi u Suhoj Rečini od 10,8 hektara zemlje na 820 metara nadmorske visine, podno Risnjaka s kojeg se spuštaju razigrani bistri gorski potoci.
Uz prostrane pašnjake nalaze se montažna kuća za njihove pastire, silosi za hranu i tri štale iz kojih se čulo meketanje već poodrasle janjadi dok su “mame”, kako Lenčevi zovu ovce, trčale po pašnjacima s bebama: neke s dva janjeta, a neke čak i s tri. Treba napomenuti da se ove ovce, za razliku od domaćih, janje dva puta godišnje.
- Na farmi Queen Sheep uzgajamo romanov ovce samo radi mesa. Njihovo meso nije kao ono od autohtonih pasmina, primjerice pramenke, koje su se prilagodile životu na škrtoj zemlji brsteći oskudnu travu punu posolice. One pasu ljekovite biljke i začine, bobičasto voće, a ponekad brste i brezovu koru. Ipak, moramo ih dohranjivati pa sijeno dobavljamo od jednog gospodina iz Ravne Gore koji kosi pašnjake na 800 metara nadmorske visine, a hranu, odnosno mješavinu žitarica kupujemo od proizvođača koji posjeduje GMO free certifikat. Uz to im dajemo i morsku sol, a vodu dobivaju iz potoka s Risnjaka. One zbog svoje genetike spadaju u kategoriju poludivljih životinja, odnosno nemaju žutog loja ispod kože. Sva je masnoća u mišićima i ima slatkast okus. Termičkom obradom se rastopi i meso postaje mekano i sočno. Janjetina ima blag okus i miris pa se može jesti i sljedeći dan dok je još hladna - naglasio je Damir Lenac, dodajući kako su dosad sklopili ugovor s hotelskim lancima i renomiranim restoranima pa mesom, a odnedavno i iznutricama opskrbljuju zagrebački restoran Vinodol.
- Upravo to nam je bio cilj. Selekcijom krda, jer za svaku jedinku vodimo rodovnik kad se ojanjila, potom za ženke koliko je janjaca ojanjila i kome su prodani, došli smo od stotinjak ovaca do stada od 400 jedinki. Odnosno, imamo 400 ‘mama’, a cilj nam je doći do 640. Niti jednu više. Već danas možemo isporučiti i više od 3000 janjadi godišnje pa našim kupcima jamčimo stalnu isporuku. Svi su najprije skeptični, kao što je bio i chef Zdravko Tomšić iz Vinodola, ali sada, nakon određene suradnje, uvjerio se da janjci stižu ne u dan, nego u sat kad se dogovorimo - naglasio je Lenac.
Ipak, doći do takve brojke nije bilo jednostavno: obitelj Lenac se od samog početka bori s hrvatskom birokracijom i ne mogu vjerovati kakvi su sve proturječni zakoni doneseni. - Neki su propisi stvarno apsurdni, a što je najgore, uz sva nastojanja meso naših janjaca ne možemo, primjerice, izvoziti u arapske i azijske zemlje, iako imamo ne samo halal za meso, nego i za uzgoj. Naime, država nije uspjela sklopiti veterinarski ugovor s pojedinačnim zemljama u Trećem svijetu, tako da se meso izvozi samo u zemlje EU, a možemo ga izvoziti i u susjedne zemlje, ali koči nas njihova jeftina proizvodnja - objašnjava Ivanka Lenac.
- Muku smo mučili i s pastirima. Naime, s ovcama se mora znati živjeti, moraš i po najmanjem znaku, meketu, pokretu, čak i pogledu životinje znati što se događa u krdu, a to mogu samo ljudi koji imaju iskustva s ovcama. U Hrvatskoj ih nismo mogli naći pa sada s našim ovcama dan i noć žive pastiri iz Makedonije, sa Šar planine, braća Perviz i Eljham Ibishi. Oni se brinu za naše životinje, a mi za njih, i radimo na distribuciji mesa, što opet nije bilo lako. Nije mi jasno da se u klaonicama bacaju iznutrice (kad se toliko traže), pa moraš napomenuti da ti ostave pluća, srce, jetra. Imali smo čak i upit za prodaju ovčjih crijeva za izradu kobasica, ali u klaonicama ih nema tko prati, odnosno ne žele ih čistiti. Ma, stotine i stotine problema - dodaje Ivanka Lenac.
Ostavili smo iza sebe meket ovaca, kuću u kojoj živi obitelj Lenac i krenuli za Zagreb s jednim ciljem: probati janjetinu s farme Queen Sheep, a gdje drugdje nego u zagrebačkom Vinodolu. Iako u restoranu nude janjetinu s ražnja i pod pekom, chef Tomšić kao da je znao da nas je bura propuhala do kostiju pa nas je dočekao s onim pravim, domaćim jelima na žlicu koja su nas ugrijala i zasitila. Domaćim smo kruhom “potunkali” sav saftić, a onda zapisali recepte.
Janjetina s raštikom
Janjetina s graškom
Jetrica Dolce Garbo
