Da u subotu nismo pomislili da bi možda ipak trebalo rezervirati stol na terasi hotela Dunav, nedjeljni ručak morali bismo pojesti drugdje. Najljepša terasa u Iloku i cijelom Srijemu, smještena uz samu obalu najveće rijeke u Europskoj uniji, bila je puna, a sudeći po registracijama automobila parkiranih na kraju aleje koja iz grada vodi prema njoj, privlači internacionalnu publiku. Osim hrvatskih, ipak su najbrojniji gosti iz susjedstva s druge obale, većinom iz Bačke Palanke i Novog Sada, iako se na terasi mogao čuti i mađarski pa i njemački jezik.
Već prvi pogled na jelovnik odaje nam da se ovdje gotovo ništa nije promijenilo: uobičajena predjela (Srijemski pladanj objedinjuje većinu onoga što možete naručiti i posebno - kulenovu seku, slaninu i kobasice, slavonsku satricu i dimljeni sir), a tu su još i riblja pašteta, Cezar salata s puretinom, biftek-salata…). Od mesnih jela, razni odresci i filei s različitim punjenjima i umacima, roštilj plata, iločki ćevap… Pa onda te uzaludne lignje - s pogledom na Dunav. Ništa od toga nije nas zanimalo, došli smo na riječnu ribu, koja je ovdje uvijek svježa i kvalitetna.
Odmah smo se raspitali za fiš-paprikaš, koji ovdje, kažu, svakako treba probati, a koji nas je prošli put nekako mimoišao. Konobar je napomenuo da se fiš čeka 40 minuta, da ga pripremaju najmanje za dvoje (150 kn), i upitao želimo li u njemu ribu s kostima ili otkoštenu. Čekat ćemo, naravno, a čekanje ćemo prikratiti smuđem Orly (80 kn), paketićem smuđa u povrću (95 kn) i somom na podunavski (85 kn). I buteljom vrhunske Graševine Radoš 2021 iločke vinarije Papak (110 kn), koja nas je tek s ovom berbom doista oduševila. Inače, baš su sva vina u hotelu Dunav iz iločkog kraja, a vinska je karta podijeljena na bijela, crna, rose i predikatna vina, unutar kojih su izlistana po vinarijama. Najviše ih je, naravno, u rubrici bijelih, 11 podruma s ukupno 26 vina, a podrazumijeva se i da ih nigdje drugdje nećete naći po tako povoljnim cijenama.
Smuđ Orly bio je dobar, hrskavo pržen, svježeg bijelog mesa, poslužen uz pekarski krumpir. Smuđ je i inače glavni adut njihova ribljeg menija - poslužuju ga već i kao toplo predjelo, u raviolima ili kao rolice u pršutu. Drugo jelo od smuđa, paketić s povrćem, bilo je još bolje: delikatnost smuđeva mesa tu je najviše došla do izražaja, a povrće koje je bilo umotano skupa s njim u škartocu samo ga je istaknulo.
Som na podunavski, izrezan na "potkove" i pržen, došao je na tanjuru s prilogom u posebnoj zdjelici - nekom vrstom sataraša sa žlicom vrhnja. I on je bio dobar, svjež - uostalom tri su živa soma, od pet do deset kilograma težine, plivala u malom bazenu pored terase - ali nas je smuđ ipak već bio osvojio.
Onda je za stol stigao kotlić s fiš-paprikašem, u kojemu je bilo dovoljno za četiri a ne za dvije osobe, uz domaću tjesteninu. I tu je bilo soma, više nego smuđa, i tek je tu ta riba, za koju nemaju baš svi teka, zablistala. Jelo je bilo odlično, umjereno pikantno, svileno, otkošteno riblje meso bilo je čistih okusa, a domaći rezanci fantastični. Rekli smo za četvero? Možda ipak za dvoje, najviše troje, jer ga ne možeš prestati jesti. To uobičajeno jelo Slavonije i Podunavlja ovdje se pokazalo doista u najboljem svjetlu i bila bi prava šteta da smo ga propustili.
Desert nije vrijedan spomena, recimo samo da "lava" nije ono što očekujete - umjesto kolača hrskavog izvana a žitkog iznutra, došla je čokoladna krema u čaši, dosta brašnasta i neuspjela. Ali ništa vam ovdje, s pogledom na Dunav, s pristojno pripremljenom svježom dunavskom ribom na tanjuru i uz čašu hladne graševine, ne može pokvariti raspoloženje. Iako je kuhanje prilično bazično, sigurni smo da ćemo ovdje opet ručati, prije svega ribu.