Martićeva ulica zna glumiti sve i svašta, malo Pariz, malo Berlin, ali ponekad, iza vrata s motivom školjke, odigra i Split iz ‘98. I to onaj bez gužve, selfija i galame. Samo riba, vatra i maslac.
Ručak u Zlatnoj školjci započeli smo šljivovicom sa suhim smokvama (3 €), klasičan trik koji uvijek pali kad želite pomiriti kontinent i obalu. Stigla je i pašteta od bakalara (3,50 €), korektna, ali masna, s ribom tek kao sjenom u gustoj teksturi koja više podsjeća na maslac nego na more. Srećom, kućni kruh s crnim maslinama vratio je ravnotežu: topao, slan, i savršeno mekan.
Upotreba tableta kao menija za restoran je bila dosta začudna s obzirom na ambijent, ali je bila jedina stvar koja nas je podsjećala da se nalazimo u 2025. godini pa nam je trebala koja minuta da se snađemo u tom high tech pristupu gastronomiji.
Nakon futurističnog biranja sjeli smo u vremenski stroj odabirom bistre riblje juhe (4 €) koja je bila taman toliko slana s par zrna riže da podsjeti na tradiciju, ali ne i da preuzme cijeli dojam.
Slijedili su tanjuri koji su bili pomalo sigurni i predvidljivi. Kozice na rikoli (18,50 €) bile su savršeno pečene, kao i biftek tagliata s Grana Padanom (27 €). Oba proteina bila su izvrsno izvedena, ali začudno slična u kompoziciji: različite životinje, a isti tanjur. Previše rikole, premalo uzbuđenja. Crna tjestenina sa škampima i sušenom rajčicom (18,50 €) bila je korektna, ali bez dubine koju crna tjestenina zna obećavati. Sve skupa, jela koja mole za novi začin, novi kontrast, novi razlog da ih se pamti.
U trenutku kad nas je monotona rikola počela umarati, naručili smo jakobove kapice na žaru s maslacem (15 €). Jelo koje vraća vjeru u dekadenciju: školjke zapečene s vanjske strane, podatne iznutra, u bogatoj kupki maslaca. Ovo nije bio tek slijed, ovo je bio topli zagrljaj iz kuhinje.
Planirani škampi za glavno jelo nisu bili dostupni, o čemu nas je osoblje odmah obavijestilo, što je rijetka i dragocjena praksa u ribljim restoranima. Umjesto toga, otišli smo do vitrine s ribom i osobno odabrali škarpinu (63 €), oradu (33,60 €) i velikog jadranskog lignjuna (24 €). Sve je išlo na roštilj. Prvo nam je sve stiglo na stol u cijelosti blistavo, svježe i prilično fotogenično. Nakon uvida, konobari su filetirali ribu i narezali lignjuna te ih vratili s prilozima: blitvom s krumpirom (4 €) i mladim špinatom s krumpirom (4 €).
Riba je bila božanstvena. To se moglo naslutiti već u vitrini, ali priprema je potvrdila najviše domete. Koža hrskava, meso nježno i sočno, bez trunke presušenosti. Škarpina, poznata kao riba zahtjevna za pripremu, ovdje je bila izvedena bez greške. Lignjun je bio kuhan al dente, s okusom mora i dima, pokazatelj da grill majstori u Školjki znaju točno što rade. Stolno maslinovo ulje, nenametljivo i uravnoteženo, omogućilo je ribljim okusima da sviraju prve violine.
Prilozi su bili prateći vokal, ali s razumijevanjem tanjura ispred sebe. Blitva s krumpirom (4 €) bila je klasična, ali oplemenjena trunkom maslaca koji je dao dubinu, ne zagušivši melodiju. Mladi špinat s kuhanim krumpirom (4 €) bio je skromniji i slabije promišljen prilog s velikim potencijalom.
Za desert smo uzeli rožatu (5 €) i čokoladni mousse (5 €). Rožata klasična i drhtava, ali ostavlja prostor za kreativniji pristup. Mousse je bio gust, snažan, ali pomalo zatvoren, ironično, nedostajalo mu je zraka, pjene, one dekadentne kremoznosti koja je obećana u nazivu. Ipak, vrlo ukusan.
Uz desert smo pili Krauthakerovu Graševinu kasna berba (5 €), vino koje je elegantno zaokružilo iskustvo.
I sve se to dogodilo na terasi koja je bila krcata do posljednjeg stola, u četvrtak usred ljeta, kad je pola grada već iselilo na more. Ako to nije tihi znak reputacije, onda je barem pokazatelj da Zagreb zna prepoznati ozbiljan roštilj kad ga nanjuši.
Poseban kompliment ide i osoblju koje bilo ugodno, profesionalno, diskretno, ali cijelo vrijeme prisutno, točno koliko treba da se osjećaš zbrinuto, ali ne zagušeno. Nema teatralnosti, samo fino kalibrirana usluga kakvu bi poželio u nekoj sredozemnoj gastronomskoj meki.
Zlatna školjka nije jeftina, ali je iskrena. Kad nešto nemaju, kažu, a kad nešto imaju, onda to znaju to pripremiti kao malo tko. Roštilj koji ne teži pretencioznosti, nego preciznosti. Ako Zagreb i dalje sanja more, Zlatna školjka je njegov lucidni san s maslacem i bez dosadnih galebova.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....