PREPORUKE ZA NOSTALGIČNE

Dobar stari gablec još uvijek živi na Trešnjevci! Na ovih 5 mjesta jede se baš dobra, domaća hrana

U vrijeme kad se ručak sve češće jede u hodu ili na radnom mjestu pred ekranom računala, još postoje mjesta na kojima se može pojesti nešto toplo, žlicom i vilicom. Ovaj ih zagrebački kvart ponosno čuva...

Piše:

Gordan Zečić, Teddea Senjanović, Tihana Lohinski Farac, Lidija Lončarić

Objavljeno: 9. veljače 2026. 06:00

Na ušću dviju ulica koje se sa sjevera slijevaju prema trešnjevačkom placu bio je taj sunčani zagrebački rt, terasa gostionice Dvije lipe. Tamo je, u hladu krošnja dviju stvarnih lipa, bilo još početkom ovog stoljeća ugodno "gablati" u pol dana - radnog dana, da se razumijemo, jer gablec se događa od ponedjeljka do petka, obično od 11 do 15 sati, i nema veze s uobičajenim restoranskim vremenom. Tamo se, na toj lijepoj terasi s pogledom na tramvaje i prolaznike koji hrle na tržnicu, kao i u unutrašnjosti restorana, posluživala obična dnevna hrana - juhe, svakojaki ćušpajzi, pohanci, natur-šnicli i slično, uz dva ili tri deserta, obično palačinke i štrudli od jabuka.

Služilo se vino kuće, uz nekoliko prašnjavih butelja i neko točeno pivo uz par flaširanih industrijskih. Nitko tada nije puno više očekivao, i nikome od toga nije više ni trebalo, znalo se zašto se ovamo dolazi i što se može dobiti za nevelik novac. I svi zadovoljni.

I onda je krov legendarne trešnjevačke gostionice, koju je na svojem antologijskom prvom albumu još prije više od pola stoljeća opjevao Arsen, jedne noći izgorio u požaru. Niknula je tu potom neobično brzo kockarnica, komorni kasino s uobičajenim kičastim freskama mačo gusara i sisatih sirena, a zajedno s dvije preko noći posječene lipe nestala je i ta vrijedna obitelj koja je tim svakodnevnim gablecima život trešnjevačkih radnika i penzionera, kumica i obrtnika činila smislenijim.

Odnedavno, Dvije lipe opet rade. Kockarski je polusvijet otišao, vraćaju se obični ljudi. Lipe tu više ne cvatu, ali miriše domaća kuhinja.

*** Što je gablec?

Pitanje je to koje se često, u semantičkom nesporazumu, miješa s onim: što je za gablec? Gablec, barem u zagrebačkom žargonu, nije hrana. Gablec je događaj (ne event!). Gablec se ne jede, na gablec se ide. Ne možete ga naručiti preko preko Wolta ili Glova, iako možda možete naručiti njihovu hranu. Na gablec treba otići, koliko vas god zbog toga mrko gledali poslodavci - jer ipak traži malo više vremena od prosječnih pola sata pauze.

Gablec nikada nije bio samo objed, rani ručak. Uvijek je to bilo vrijeme kad bi pauza na poslu radnom danu dala smisao, prepolovila ga na način koji je jačao kolektiv i poticao ga na kreativnost. Dobro, ne baš uvijek, jer na gablecu bi se ta stanka gdjekad spontano produljila na sat, pa i dva, a onda bi toga dana u proizvodnji ponešto znalo otići ukrivo. Ali, gablec je važan i trebalo bi ga sačuvati.

Ne samo kao izbor kuhanih domaćih jela koja se jedu žlicom i vilicom, nikad u hodu i iz ruke, niti s pogledom u ekran kompjutora, nego kao specifičnu urbanu disciplinu, društvenu i kulturnu građansku navadu. Nijedna ga dostavna služba i nijedna kartonska kutija ili stiroporna kadica nikada ne bi smjela zamijeniti, jer nije pristojno niti čovjeka dostojno tako jesti. Barem ne redovito.

Gablec je pitanje slobode. Stara Trešnjevka, koliko god bila devastirana drskim, bezobraznim "interpolacijama", još uvijek ima svoje gablece. Malo ih je, ali se drže, neki su i noviji, a u njihovu popularnost uvjerili smo se kad smo upiknuli šestar u srce trešnjevačkog placa i u nevelikom radijusu zapasali njih pet - što ne znači da ih u blizini nema još.

Od renovirane Dvije lipe, preko već etabliranog Platza, odličnog Gladnog vuka s pravom old school atmosferom, Bešteka bizarno smještenog u općinsku instituciju, do modernog, minijaturnog lokala Ođe, ođe na samoj trešnjevačkoj tržnici. Legendi poput Marka u Tratinskoj (Končarevoj), Rođe Spaića na placu, Dragaša kod Zagrebova stadiona, Stare poštarice u Kranjčevićevoj i mnogih drugih odavno nema, ali gablec još živi na Trešnjevci.

Povratak Dvije lipe

Adresa: Krapinska 2

Novi restoran staroga imena i na starom mjestu, preko puta trešnjevačkog placa, nakon dva mjeseca poslovanja već može računati na stalne goste. Barem od 11 do 15 sati, kad imaju ponudu dnevnih jela. Iako ambicijama daleko iznad stare gostionice, uređen i osmišljen kao à la carte restoran koji radi do 23 sata, pametno je odlučio sačuvati tradiciju gableca. Od toga se naime živi, jer teško je vjerovati da će šira publika, barem još neko vrijeme, hrliti u izlazak u restoran koji se, iako nedaleko od centra, još uvijek doživljava kao na rubu grada. Jer to je Trešnjevka - kafići tamo mogu biti puni, ali na odležani steak se još uvijek ide drugdje.

I to će se vjerojatno promijeniti, i navijamo da u tome uspiju. Ali stvarno je nestvarno kad vas na dolasku na gablec u pol bijela dana pitaju: jeste li za pjenušac? Nismo, došli smo na gablec.

A gablec, njihova dnevna ponuda, uredno ispisana na ploči na ulaznoj terasi, nevelika je, ali jako dobra. Od šest jela odabrali smo juhu od cvjetače (3 €), varivo od poriluka s pečenim hamburgerom (7,50 €) i kuhani buncek s dinstanim zeljem i restanim krumpirom (13 €), i sve je bilo zbilja fino. Posluženo na lijepim keramičkim tanjurima, neuobičajenim za gablaonice, u poštenim, ne prevelikim, ali sasvim pristojno odmjerenim porcijama. Ni traga vegeti, prava domaća kuhinja kakvu bismo preporučili.

Došli smo u podne, smjestili se u stražnju salu gdje su već sjedile neke dame i gospoda iz političkog života, a već nakon pola sata restoran se počeo puniti i redovnim gostima - pogotovo prednja sala: pokoji student, gospođe iz susjedstva, par majstora… Svima je tu, očito, ugodno.

Ručak smo završili štrudlom od jabuke (3 €), koja je bila narezana na sitne kockice i u domaćem tijestu, možda podgrijana u mikrovalnoj, ali blago topla, ne iritantno vruća. A posebno trebamo pohvaliti i to što nam je, uz ručak, u košarici poslužen odličan domaći kruh koji peku sami i ne naplaćuju ga posebno.

Dvije lipe, iako osim lokacije nemaju puno veze sa starom gostionicom, ugodno su, demokratično mjesto s poštenim cijenama u koje ćemo se sigurno opet vratiti, čak možda i u večernjim satima - barem da vidimo kako se jako dobra dnevna gostionica presvlači u à la carte restoran. Ali hlad pod krošnjama na terasi u lipnju nikada nećemo prežaliti

Platz Food & Drink

Adresa: Zvornička 3

S placa u Platz Svatko tko svoj špeceraj rado obavlja na zagrebačkoj tržnici Trešnjevka sigurno je barem jednom prošao pokraj najpoznatijeg mjesta za gablec na placu - restorana Platz. Iako su se tijekom godina mijenjali koncepti i ekipe, ime je ostalo isto, kao i ono najvažnije: poštena, domaća kuhinja s porcijama koje mogu zasititi i najgladnije. Izvana gotovo neprimjetan, na vrlo frekventnoj lokaciji, Platz se iza velikih stakala i ploče s dnevnom ponudom otvara u prostran i ugodno uređen prostor u kojem se, barem ako pitate zagrebačke dame i gospodu koji su ubrzo nakon podneva već zauzeli svoje stolove, i dalje dolazi na pravi, klasični zagrebački gablec.

Atmosfera je ugodna, konobari starog kova, ljubazni i sigurni u svoje preporuke. O rezervaciji ne treba previše brinuti jer se prostor prostire na dvije etaže, pa smo i mi sasvim nenajavljeno navratili na jedan pravi plac-gablec. Za početak je, prema preporuci konobara, stigla bistra pileća juha, ona prava, od domaćeg piceka, a potom teleće pečenje s dinstanim zeljem i pekarskim krumpirom - mekano, sočno i u izdašnoj porciji, uz izvrsnu domaću salatu od cikle, jer u Platzu drugačije, očito, ne znaju.

Lignje na žaru prepustili smo na ocjenu Dalmatincu, a zna se da strožeg suda nema: savršeno začinjena blitva, dobro maslinovo ulje i lignje nimalo žilave, pečene točno kako treba, bez problema su položile taj ispit.

Ni deserti ne razočaravaju, za svakoga se nađe ponešto, a posebno bismo izdvojili rožatu koju, ako se nađe u dnevnoj ponudi, svakako treba probati. U dnevnoj je ponudi svakodnevno petnaestak domaćih jela, od juha do mesa i ribe, cijene su korektne, a porcije ozbiljne, baš onakve kakve se očekuju kada se ide na pravi zagrebački gablec. Cijelu recenziju možete pročitati ovdje.

Gladni vuk

Adresa: Ozaljska 38

U zagrebačkom bistrou Gladni vuk pojeli smo zbilja dobar i izdašan gablec, uz to se i zasladili, a sve to za sasvim pristojnu cijenu. Vlasnici, koji su sami i posluživali goste, bili su ljubazni, a atmosfera i interijer odaju dojam obiteljskog bistroa, uz puno toplih detalja. Pažnju privlači i velika ploča na kojoj je ispisana dnevna ponuda.

Gladni vuk otvoren je od ponedjeljka do petka od 11 do 16 sati (kuhinja radi do 15 sati), a u to je vrijeme često teško pronaći slobodan stol. Dobro je znati da primaju rezervacije. Tu je i nešto što zovu ‘domaćinski stol‘, onaj za koji možete sjesti i bez rezervacije. U ponudi gableca toga je dana bio vinski gulaš, junetina u šugu s tjesteninom i piletina Alfredo s rižom. Sekeli s palentom je, očito, bio najpopularniji, pa se do našeg dolaska već rasprodao.

Cijene jela kreću se od 9 do 9,80 eura. Osim ova četiri jela, u dnevnoj ponudi je i juha s domaćim rezancima (3,40), kao i još nekoliko vrsta jela iz dnevne ponude po cijeni od 9,40 do 11,30 eura. Od salata su u ponudi zelena, kupus salata, miješana salata, šopska salata, grah salata, te salata s krastavcima i vrhnjem po cijenama od 2,70 do 4,50 eura.

Odlučili smo se za jela tipična za gablec, a to su vinski gulaš i junetina u šugu s tjesteninom. Prije toga smo naručili dvije porcije goveđe juhe s rezancima, koja nam je poslužena u velikoj posudi, a procjenjujemo da bi juhe bilo dovoljno i za tri osobe.I porcije glavnih jela bile su obilne. Junetina je bila izuzetno mekana i ukusna, a umak bogat, poslužen uz penne. Vinski gulaš je također bio ukusan, s mekanim mesom i domaćim noklicama. Uz to smo naručili i dvije kupus salate.

Osim dnevne ponude i gableca, svakog je dana u Gladnom vuku u ponudi i neka slastica, a mi smo naletjeli na izvrstan medovik (3,50 eura). Torta je pristojne veličine, prozračna i mekana, nije bila teška niti previše slatka. Gablec za dvije osobe (juha, glavna jela, salate i desert) platili smo 34,50 eura. Cijelu recenziju možete pročitati ovdje.

Ođe, ođe

Adresa: Trešnjevački trg 2

Dubrovčani s trešnjevačke tržnice Na samoj trešnjevačkoj tržnici, s pogledom na šušur i šarene klupe pune voća i povrća, nalazi se simpatičan lokal Ođe, ođe s tek nekoliko vanjskih i unutarnjih stolova. Svakodnevno se tu sprema nekolicina malih, kvalitetno pripremljenih jela, među kojima su slane fritule na dva načina, s molom i s maslinama, pokoje riblje, vege ili mesno jelo.

Za vrijeme našeg posjeta, još u ljetnim danima, na meniju je kao dnevno jelo bio i bogati minestrone po cijeni od 6,50 eura, a inače i svakog dana nude neko domaće, tradicionalno jelo, često na žlicu.

Od vina nude Blato Korčulanku, od koje rade i gemišt, pošip Merga Victa, Tezoro Crvik Malvaziju, Grk Radovanović, Plavac mali Marica, Negromant Crvik Merlot i Postup Mare. Nude i nekoliko rakija i likera, sve redom dobavljaju od malih dalmatinskih proizvođača, Estrella pivo i dubrovački Habitat džin. Iza bistroa Ođe, ođe stoje prijatelji Romano Nikolić i Pavla Miličić. Iako oboje dolaze iz Dubrovnika, u Zagrebu žive i rade već godinama, još od studentskih dana, a trešnjevačka tržnica oduvijek je ono jedno mjesto koje su rado posjećivali zajedno.

Kada su odlučili otvoriti lokal, kažu, nisu predugo razmišljali o tome gdje će se on nalaziti, njihova omiljena tržnica nametnula se kao idealno rješenje sama od sebe. A mi smo dobili novo omiljeno mjesto gdje ćemo ići na gablec kada se zaželimo nečeg domaćeg, ali ipak s malenim twistom.

Buffet Beštek

Adresa: Park Stara Trešnjevka 2

Od svih trešnjevačkih gableca, jedino nam je ovaj bio enigma. Njihova je tiha, gotovo gerilska popularnost valjda u nečemu utemeljena, pomislili smo, pa smo ih odlučili potražiti. Da nepotrebno ne lutamo, nazvali smo i raspitali se. Glas s druge strane, koji nije zvučao kao da dolazi iz katakombi futurističkog pokreta otpora, ljubazno je preporučio da svakako rezerviramo jer inače ne može jamčiti slobodan stolac.

Točno u podne ušli smo u zgradu Područnog ureda Trešnjevka. Tamo su, naime, smješteni, skupa s raznim gradskim uredima. Portir nas je usmjerio prema kraju kafkijanskog hodnika, duž niza kancelarija. Isprva smo promašili ulaz, ali smo na kraju ušli kroz ta obična uredska vrata na kojima piše Restoran. U nevelikoj prostoriji sa šankom gosti za stolovima prionuli su uz tanjure, samo je društvo starije gospode, valjda udovaca koji i inače ovdje ručaju, raspredalo dnevne teme uz gemište. Neki su se strpljivi, gladni gosti tiskali pokraj našeg minijaturnog, začudo komfornog rezerviranog stola, uz koji je i izlaz na terasu.

Od dnevne ponude odabrali smo pileći paprikaš s tjesteninom, a iz stalne ponude nismo željeli riskirati s pilećim zagrebačkim, pa je konobar predložio jednostavnu pohanu piletinu s pomfritom i tartarom.

Vino kuće? - Bizeljsko Sremič - namignuo je, dodavši: - Izvrsno za gemišt, provjereno i u većim količinama. Pokazalo se da su domaćini koji nas poslužuju ujedno vlasnici i voditelji Bešteka, otac i sin, Renato i Ivan Čleković. Nenametljiva, simpatično duhovita i nadasve ugodna ekipa.

Paprikaš poslužen uz penne bio je solidan, skuhan po starinski, bez nabrijanih okusa. Pileća prsa pohana su besprijekorno, očito u fritezi, ostala su sočna, bez ikakva nepoželjnog mirisa ulja i suvišne masnoće. Čak smo i pomfrit pojeli do zadnjeg. Prvotne je skepse ubrzo nestalo, jer ovdje se zbilja pristojno jede za skroman novac, a "pojedi i bježi" stav pretvorio se u ugodno čavrljanje na terasi s radnikom u kuhinji i dostavljačem, koji imaju dosta posla. Oni su pušili, a mi dovršavali svoju politricu.

Dio terase je natkriven, a za ljepših dana tu je i više stolova i sve se, usred tog birokratskog labirinta, čini poput mirne oaze. Da ne rade samo do dva, mnogi bi gableci, umjesto povratkom na radno mjesto, vjerojatno završili u ugodnom društvu na toj skrivenoj terasi uz vino prvih slovenskih susjeda, koje se doista pokazalo izvrsnim za gemište.