Teško je shvatiti kako obični Kubanci danas uopće uspijevaju preživjeti. Najosnovnije životne potrepštine stoje mnogo više od službene prosječne mjesečne plaće koja iznosi 6506 pesosa (što na paralelnom tečaju, koji svi koriste, iznosi 14,46 dolara). Većina profesionalaca, poput liječnika i učitelja, živi od tog bijednog iznosa. Oni niže na ljestvici, čistači i muzejski čuvari, dobivaju 2500 pesosa, što je jedva pet dolara. A kutija od 30 jaja košta 2800 pesosa, više od mjesečne plaće mnogih. Kila riže i kila graha, osnovna prehrana Kubanaca, stoje 650, odnosno 300 pesosa. Svjetski program za hranu (WFP) Ujedinjenih naroda, koji se inače bori protiv gladi u Africi, sada pomaže održati kubansku djecu na životu.
Teret svakodnevnog života gotovo je nepodnošljivo težak. Po nesnosnoj vrućini, u većini mjesta struja nestaje barem četiri sata na dan. Ventilatori i klima-uređaji uglavnom se ne pale. U mnogim je krajevima i voda isključena, pa je kuhanje i pranje, a pogotovo tuširanje ili ispiranje toaleta, često nemoguće. Prema Social Rights Observatoryju, think-tanku koji podržava Španjolska, 89% kubanskih obitelji "živi u ekstremnom siromaštvu"; 70% preskače barem jedan obrok dnevno; 12% ljudi starijih od 70 nastavlja raditi i nakon umirovljenja kako bi preživjeli, jer 58% njih prima manje od 4500 pesosa mjesečno (oko 10 dolara); samo 3% Kubanaca može u ljekarnama nabaviti potrebne lijekove.
Nema ni prometa
Javni prijevoz gotovo je nestao. Autobusi rijetko stižu, pa skupine ljudi pokušavaju zaustaviti prijevoz autostopom. No, vlasnici automobila često ne mogu pronaći ili si priuštiti gorivo. Benzinske postaje često su zatvorene, pa vozači mogu čekati više od tjedan dana na racionaliziranu dodjelu od 40 litara, po cijeni od 46 dolara (državne benzinske postaje često inzistiraju na plaćanju isključivo u dolarima). Ako se odvezete 150 kilometara zapadno od Havane glavnom autocestom prema Pinar del Ríju, pokrajinskom glavnom gradu, sablasno je malo prometa.
Tržište kredita je na rubu. Sve podsjeća na 2007.
Milijuni Kubanaca ovise o pošiljkama rodbine iz inozemstva. Kubanci zato sve češće prelaze u privatni sektor, nekoć prezren od Komunističke partije, gdje su plaće navodno barem osam puta veće od onih koje daje država. Velik dio ljudi jednostavno emigrira. Prema nekim procjenama, oko četvrtine od 11,2 milijuna stanovnika Kube, brojke iz posljednjeg popisa koju vlasti i dalje navode, napustilo je zemlju u posljednjih pet godina. Prema istom španjolskom istraživanju, 78% Kubanaca i dalje želi otići ili poznaje nekoga tko to želi. Istaknuti kubanski demograf, Juan Carlos Albizu-Campos, procjenjuje da je od 2020. zemlju napustilo 2,75 milijuna ljudi, uključujući oko 788.000 prošle godine. (Ove se godine priljev u Sjedinjene Države možda usporio, otkako je Donald Trump preokrenuo dugogodišnju politiku širom otvorenih vrata za Kubance; počeo je zadržavati i deportirati neke od ilegalnih migranata.) Stopa fertiliteta pala je na 1,29 djece po ženi.
Velik dio stručne radne snage već je otišao. Prošle se godine broj obiteljskih liječnika prepolovio. Čak se prepolovila i postava cijenjenog nacionalnog baleta, gdje je standardna mjesečna plaća iznosila oko 5000 pesosa. Kako kaže jedan zapadni diplomat: "Većina Kubanaca koji imaju ambicije otišla je iz države." Zbog toga je u samom središtu kubanskog gospodarstva nastala ogromna praznina u radnoj snazi. Nedavno istraživanje ECLAC-a, istraživačkog tijela UN-a, o produktivnosti rada u Latinskoj Americi i na Karibima, smjestilo je Kubu na samo dno od 28 zemalja, čak ispod kaotičnog Haitija.
Kolaps ekonomije
Gospodarstvo je praktički u kolapsu. Gotovo ništa ne funkcionira. Kuba je nekad bila među vodećim svjetskim izvoznicima šećera; najnoviji podaci pokazuju da je proizvodnja sada najniža u više od stoljeća, pa zemlja šećer mora uvoziti. Fidel Castro, koji je vodio zemlju od revolucije 1959. do 2008. (umro je 2016.), nekoć je naložio proizvođačima šećera da dosegnu godišnji cilj od 10 milijuna tona; 1989. postigli su osam milijuna. U berbi 2024.-2025. ostvarit će se porazan rezultat od jedva 150.000 tona.
Turizam, nekoć jedan od stupova gospodarstva, potpuno je propao. Nakon posjeta predsjednika Baracka Obame Kubi 2016., turisti su nahrupili u zemlju. No nakon pandemije bolesti covida-19 sektor se nikada nije oporavio. Veliki hoteli uglavnom zjape prazni.
Trend koji dominira Kinom alarm je za ostatak svijeta
U Havani se bijeda i propadanje osjete na svakom koraku. Državne trgovine imaju vrlo malo robe. Usred dana ljudi svih dobi malaksalo sjede po vežama i pragovima. Osim raskošno obnovljenog dijela oko najljepših starih trgova, ulice su pune rupa i slomljenih pločnika, a hrpa smeća još je upečatljivija jer je u kontrastu s nekad bogato ukrašenim građevinama iz 19. stoljeća koje su u 2025. prljave i oronule.
Inflacija, koja je prošle godine službeno iznosila 27%, od srpnja se kreće oko 15%. Peso se na otvorenom tržištu strmoglavio s oko 20 za jedan američki dolar u 2019. na oko 450, prema podacima El Toquea, platforme koju vode kubanski novinari i blogeri u egzilu. Ministar gospodarstva priznao je u srpnju da se gospodarstvo od 2019. smanjilo za 11%.
Usred sveopće tame, jedini tračak svjetla jest uspon privatnog poduzetništva. Promjena zakona iz 2021., kojom je dopušteno osnivanje 11.000 malih i srednjih poduzeća, bila je prekretnica, kaže Ric Herrero, Kubanac-Amerikanac koji vodi Cuba Study Group, istraživačku i zagovaračku organizaciju sa sjedištem u Washingtonu koja promiče gospodarsku i političku suradnju s otokom. Najnoviji podaci pokazuju da privatne tvrtke, koje smiju imati maksimalno 100 zaposlenih, ostvaruju 55% maloprodaje i zapošljavaju trećinu radne snage.
Čini se da vlada ne može odlučiti želi li privatni sektor samo tolerirati ili ga poticati. Braća Castro (Raúl je vladao još jedno desetljeće nakon što se Fidel 2008. povukao) su ga prezirala. No, danas je privatni sektor ključan za održavanje stanovništva na životu. "Komunistička partija nema izbora nego dopustiti privatnom sektoru da se razvija, jer on hrani zemlju i zapošljava ljude", kaže Ricardo Zúñiga, Amerikanac koji je savjetovao predsjednika Obamu tijekom "razdoblja nade" nakon 2015., kada je došlo do skromnog zbližavanja i omekšavanja odnosa dviju zemalja. U to je vrijeme kubanski režim nagovoren da oprezno otvori vrata privatnom poduzetništvu.
Zgrabi taj dolar
Gorka ironija za malobrojne Kubance koji još uvijek vjeruju u revoluciju jest da je američki dolar danas neprikosnoveni kralj: Kubanci koji rade u privatnom sektoru, gdje se gotovo sve plaća u dolarima, sada žive neusporedivo bolje od onih koji tavorе u državnom sustavu i primaju bijedne peso plaće. Malo Kubanaca, čini se, za svoje teškoće krivi američki embargo (ili "blokadu", kako ga nazivaju dužnosnici), iako on očito pridonosi problemima.
No, privatni poduzetnici stalno su frustrirani nejasnoćama u primjeni zakona i trajnom sumnjičavošću vlasti prema slobodnom tržištu. "Sve se mora raditi zaobilazno", kaže Marta Deus, istaknuta poduzetnica koja vodi servis za porezno i pravno savjetovanje te je osnovala dostavnu tvrtku Mandao, čija aplikacija ima 200.000 korisnika. "Sve je nejasno. Nitko ne zna pravila. Čekamo promjene. Ali vlada kao da živi u nekom drugom svijetu."
Procvat grada koji je bio simbol rata i razaranja
Iznad svega, vlada se boji da bi se, ako se privatni sektor raširi i dopusti ulazak stranog kapitala, cijeli sustav mogao urušiti; najprije ekonomski, a zatim i politički. "Kad vidite prvi McDonald’s na Plaza Vieja (čuvenom starom trgu u Havani), znat ćete da je revolucija završila", kaže jedan iskusni brazilski promatrač. "Još su uvijek previše paranoični da bi se otvorili", kaže Herrero. "Privatno poduzetništvo doživljavaju kao leglo crva koje će se uvući u zemlju, destabilizirati je i na kraju otjerati (Komunističku) partiju iz grada."
Tko je kubanski Gorbačov?
Zasad se nije pojavio nikakav kubanski Mihail Gorbačov, koji je pokušao reformirati sustav kao u Sovjetskom Savezu. Povremeno bi se tijekom posljednjih godina pojavio poneki potencijalni reformator, ali bi ubrzo bio uklonjen i gurnut u političku zapećak (ili poslan na "plan pidžama", kako Kubanci duhovito kažu). Raúl Castro, danas 94-godišnjak, i dalje ima velik utjecaj iza kulisa i protivi se razvodnjavanju marksizma-lenjinizma zapisanog u ustavu. Miguel Díaz-Canel, koji je Raúla naslijedio 2018., smatra se tek blijedom, simboličnom figurom.
Oporba je slaba i rascjepkana. Dopušteni tisak i televizija potpuno su podložni vlasti. Društvene mreže teže je kontrolirati, ali blogeri i internetski aktivisti pomno se nadziru, a ako postanu previše popularni ili preglasni, završavaju u zatvoru. Ne postoji nikakav koherentan ili vjerodostojan alternativni pokret ni u zemlji ni u Miamiju, nema "kubanskog Mandele" koji čeka svoj trenutak ili sjedi u zatvoru. Posljednji veliki val prosvjeda diljem zemlje, 2021. godine, brzo je ugušen, a stotine ljudi poslane su u zatvor. Organizacija za ljudska prava sa sjedištem u Miamiju navodi da se 1196 aktivista trenutačno nalazi iza rešetaka.
Neki Kubanci spas traže u Sjedinjenim Državama. No, stav Donalda Trumpa teško je protumačiti. Kada gleda prema jugu, Venezuela mu je primamljivija meta.
U međuvremenu, zemlja propada: vlada je paralizirana vlastitim proturječjima, a narod izgleda previše iscrpljen da bi ustao i srušio je. "Ovaj je sustav toliko sjeban da ga se ne može popraviti", kaže 52-godišnji taksist, koji bi i sam otišao da se ne osjeća dužnim brinuti za svoju bolesnu majku. "Jedino što možeš učiniti jest srušiti ga i početi iznova."