Šokantni podaci o operacijama: Idemo pod nož i kad ne moramo?

Jutarnji list donosi najbolje iz The Economista - jednog od najrelevantnijih i najuglednijih svjetskih medija koji se fokusira na geopolitiku, ekonomiju, znanost i tehnologiju. Svaki tjedan donosimo analitički uvid i perspektivu o globalnim vijestima.

Sve dosad objavljene članke pročitajte ovdje

© 2026. The Economist Newspaper Limited. Sva prava pridržana.

Prema službenim podacima Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) u svijetu se svake godine obavi više od 300 milijuna operacija. Pacijenti u bogatijim zemljama češće završavaju pod kirurškim nožem, pa se tako procjenjuje da će oko 60 posto ljudi u Engleskoj barem jednom u životu biti operirano. Neki od tih zahvata očito spašavaju živote, poput transplantacije organa i hitnog carskog reza. No kako broj drugih operacija i dalje raste, tako stručnjaci počinju postavljati neugodno pitanje: koliko ih je doista potrebno?

Odgovore je dugo bilo teško dobiti, djelomično zato što je provedeno vrlo malo nasumičnih kontroliranih ispitivanja (RCT-ova), zlatnog standarda istraživanja koji se koristi za procjenu kvalitete lijekova i kirurških zahvata. Zbog toga je bilo teško utvrditi oporavljaju li se pacijenti nakon operacije češće nego što bi se oporavili i bez nje. To se sada mijenja.

Broj kirurških RCT-ova koje financira britanski Nacionalni institut za istraživanje zdravstva i skrbi porastao je s 34 u 2011. na 188 u 2023. godini, a nacionalni programi kirurških kliničkih ispitivanja aktivni su diljem Europe, kao i u Australiji i Kanadi.

Rezultati istraživanja

Rezultati mijenjaju dosadašnje spoznaje u struci. Pokazalo se da uklanjanje upaljenog slijepog crijeva (operacija kojoj se u nekom trenutku života podvrgne oko 5–10% ljudi) za većinu pacijenata nije učinkovitije od terapije antibioticima. Ispitivanja u kojima su uspoređivane različite kirurške tehnike također su pokazala da jeftiniji i manje složeni zahvati mogu biti učinkovitiji.

Najviše iznenađuje činjenica da podaci pokazuju kako neki široko primjenjivani kirurški zahvati, poput spinalne fuzije i operacije rotatorne manšete ramena, imaju učinke koji se ne mogu razlikovati od placeba ili nekirurškog liječenja, primjerice fizioterapije.

Još je zabrinjavajuće to što neke vrste operacija mogu donijeti više štete nego koristi. Jedno istraživanje u Britaniji pokazalo je da operacija raka prostate nakon 15 godina nije imala nikakav učinak na smrtnost pacijenata, ali je pogoršala seksualne i urološke tegobe.

U jednom finskom istraživanju uobičajenog zahvata na koljenu zaključeno je da su pacijenti koji su doista bili operirani deset godina kasnije imali više problema sa zahvaćenim koljenom nego oni koji su prošli lažnu, odnosno „sham” operaciju - anesteziju nakon koje je napravljen samo površinski rez. David Ring, ortopedski kirurg sa Sveučilišta Texas u Austinu, smatra da bi većina operacija u njegovoj specijalnosti mogla biti nepotrebna. Čini se, dakle, da je samoj kirurgiji potrebna velika intervencija.

Ako je toliko mnogo operacija nepotrebno, kako onda objasniti činjenicu da se pacijenti nakon operacije često osjećaju bolje?

U studiji objavljenoj 2022. godine u časopisu JAMA istraživači su objedinili podatke iz 100 kirurških ispitivanja koja su obuhvaćala 32 različita zahvata. Utvrdili su da se, u prosjeku, dvije trećine poboljšanja koje su pacijenti osjećali nakon operacije moglo pripisati ili prirodnom oporavku organizma ili placebo učinku koji proizlazi iz osjećaja da se netko o njima brine te iz same pripreme za operaciju. Drugim riječima, samo je jedna trećina koristi dolazila od samog kirurškog zahvata.

„Kirurzi misle da su učinkoviti zato što zapravo primjenjuju vrlo snažan placebo“, kaže Seth Leopold, ortopedski kirurg sa Sveučilišta Washington. U jednom važnom istraživanju iz 2002. godine, provedenom na 165 pacijenata pod vodstvom Brucea Moseleyja s Baylor College of Medicine u Houstonu, kirurški je tim čak prskao vodu u posudu kako bi oponašao zvuk ispiranja ostataka tkiva iz zgloba koljena. (Iako su pacijenti bili pod općom anestezijom, istraživači su vodili računa o mogućnosti da placebo učinak ovisi i o podražajima koje nesvjesni dio mozga može registrirati.) Istraživanje je pokazalo da prava operacija nije bila ništa učinkovitija u ublažavanju boli od lažne, odnosno „sham“ operacije.

Prirodno zacjeljivanje također može biti vrlo snažno, premda je sporije. U studiji objavljenoj 2022. u časopisu JAMA istraživači su, za dio zahvata za koje su bili dostupni odgovarajući podaci, usporedili prave i lažne operacije sa standardnim nekirurškim liječenjem. Zaključili su da placebo učinak objašnjava samo mali dio poboljšanja kod pacijenata koji su prošli lažnu operaciju. Veći dio njihova oporavka dogodio se prirodno, bez stvarnog kirurškog zahvata.

Pokazalo se da je promjene u kliničkoj praksi teško provesti. Kirurzi i dalje neke zahvate za koje je dokazano da nisu učinkovitiji od placebo-operacije izvode jednako često kao i prije. Teško im je prihvatiti da je nešto što rade godinama i za što im se čini da pomaže pacijentima zapravo beskorisno, kaže Ian Harris, kirurg sa Sveučilišta New South Wales u Sydneyju.

To ponekad dovodi i do, kako ih on opisuje, krajnje neobičnih kritika. Primjerice, 2014. skupina kirurga objavila je komentar o primjeni lažnih operacija u kliničkim ispitivanjima u medicinskom časopisu Arthroscopy. U njemu su izrazili zabrinutost riječima: „Kao ispitanici biraju se pacijenti koji možda nisu potpuno psihički zdravi, pa se rezultati istraživanja provedenih na takvim osobama ne bi mogli primijeniti na mentalno zdrave pacijente.“

Obećanje brzog rješenja

„Morate biti svjesni da kirurzi nemaju dvojbi“, kaže Jane Blazeby, kirurginja sa Sveučilišta u Bristolu koja je provela mnoga takva istraživanja. „Oni uvijek znaju što je najbolje“, dodaje ironično.

Takva sigurnost nije uvijek opravdana. Istraživanja su pokazala da su, kod jedne uobičajene vrste operacije koljena, procjene kirurga o tome hoće li se stanje pacijenta poboljšati otprilike jednako pouzdane kao bacanje novčića.

Kirurzi koji neki zahvat izvode godinama također imaju sklonost precjenjivati njegove koristi, kaže Stefan Lohmander sa Sveučilišta Lund u Švedskoj. Razlog je to što se na kontrolne preglede uglavnom vraćaju pacijenti kojima je bilo bolje. Osim toga, mnogi od tih pacijenata ne žele razočarati svoje liječnike, dodaje dr. Lohmander. To bi djelomično moglo objasniti zašto kirurzi često smatraju da su zahvati uspješniji nego što ih doživljavaju sami pacijenti.

Za doktoricu Blazeby, uvjeriti kolege da uključe svoje pacijente u randomizirana kontrolirana ispitivanja značilo je naučiti ih da, kako kaže, „budu dovoljno samouvjereni da mogu priznati nesigurnost“. Takva su ispitivanja zahtijevala da pacijentima kažu kako operacija koju izvode već godinama možda ipak nije najbolji izbor za njih.

Ohrabrujuće je što su mlađi kirurzi otvoreniji prema promjenama. Istraživanja provedena u Americi i Australiji pokazala su, primjerice, da je veća vjerojatnost da će kirurg prestati izvoditi zahvat za koji je kliničko ispitivanje pokazalo da nije učinkovit ako je manje vremena proveo u praksi, što kirurg dulje izvodi određeni zahvat, manja je vjerojatnost da će ga prekinuti izvoditi.

Važnu ulogu ima i način na koji je zdravstveni sustav neke zemlje organiziran. Operacije koje su izgubile stručnu potporu brže se prestaju izvoditi u zemljama kao što su Britanija i skandinavske zemlje, nego u zemljama poput Sjedinjenih Država, gdje se kirurzi često plaćaju po zahvatu i djeluju poput malih poslovnih subjekata.

Postaje sve teže pacijentu reći ‘ne’

Broj operacija ramena kojima se uklanja koštani izdanak pao je u Britaniji s 28.000 u razdoblju 2016.-2017. na 5.720 u razdoblju 2019.-2020., nakon što su istraživanja pokazala da taj zahvat nije bio ništa učinkovitiji u ublažavanju boli od lažne operacije. Ali u Sjedinjenim Državama taj je zahvat i dalje ostao popularan.

Da bi došlo do promjene podatke ne moraju prihvatiti samo kirurzi: sve veći broj pacijenata inzistira na operaciji na temelju nejasnih ili nedovoljno uvjerljivih nalaza. Snimke, kaže dr. Ring, prečesto pokažu promjene koje zapravo nisu ništa više od oštećenja ili sitnih pukotina u tkivu, odnosno prirodne posljedice starenja, poput bora i sijede kose. Štoviše, dodaje, malo je vjerojatno da su upravo te promjene pravi uzrok tegoba pacijenata. Sve veći broj istraživanja pokazuje da su promjene na koljenima, leđima i ramenima koje ortopedski kirurzi pokušavaju operativno ispraviti vrlo česte i kod ljudi koji uopće nemaju nikakve simptome.

Ipak, obećanju brzog rješenja teško je odoljeti. „Postaje sve teže pacijentu reći ‘ne’“, kaže dr. Lohmander. U Sjedinjenim Državama neki se kirurzi boje da će im pacijenti ostaviti lošu recenziju na internetu, a osiguravajuća društva i dalje pokrivaju neučinkovite zahvate jer strahuju da će njihovi korisnici prijeći konkurenciji.

Više kvalitetnih kliničkih ispitivanja moglo bi liječnicima dati jače dokaze na koje se mogu osloniti kada procijene da operacija nije potrebna. Problem je u tome što većina zahvata koji nisu hitni ili nužni još nije dovoljno dobro testirana. Često se ne zna je li operacija doista bolja od lažne operacije ili od liječenja bez operacije.

Pregled istraživanja iz 2020. pokazao je da je samo 1% studija o operacijama za kronične bolove u mišićima, kostima i zglobovima uspoređivalo pacijente koji su bili operirani s pacijentima koji uopće nisu bili podvrgnuti operaciji.

Ako žele poštovati osnovno liječničko načelo „prije svega ne naškoditi“, kirurzi se moraju pitati ne samo može li se neki zahvat izvesti, nego i koliko on pacijentu stvarno koristi.