"Nadamo se da smo odškrinuli neka vrata i otvorili mogućnost da se u povijesnim sredinama gradi na posve suvremen način, suvremenim jezikom i suvremenim materijalima", govore zadarski arhitekti Iva Letilović i Igor Pedišić dok se penjemo "lebdećim" stubištem prema gornjim etažama zdanja koje se odnedavno zove "Dvije palače". Nekada doista dvije palače, Providurovu i Kneževu, smještene u povijesnoj gradskoj jezgri Zadra dvoje je arhitekata pretvorilo u jednu - hrvatski "Pompidou". Nije bilo jednostavno, trebalo je zadovoljiti konzervatore, naručitelje, na koncu i građane… Iza njih je više od deset godina rada na ovom projektu koji mogu slobodno nazvati i svojim životnim djelom. A da su obavili dobar posao, dokaz su i nagrade, Vladimir Nazor i Viktor Kovačić, koje su im dodijeljene ove godine za projekt obnove Providurove palače.
U budućnosti kompleks Dvije palače zamišljen je kao kulturni centar, zapravo jedan muzej u kojem će biti smještena četiri gradska muzejska odjela uz neke još dodatne sadržaje poput koncertne dvorane i biblioteke.
Dosad su obnovljene dvije trećine tog sklopa, prostori Kneževe palače, koji su obnovljeni 2017. godine, prostiru se na 2000 četvornih metara, a Providurova palača zauzima dodatnih 5000 kvadrata i dovršena je prošle godine. Ostala je trećina, ostatak Providurove palače, što je ujedno treća i posljednja faza obnove. Čitav sklop Kneževe i Providurove palače zauzima inače gotovo cijelu jednu rimsku insulu i nije se, kako ističu arhitekti, gradio u jednom dahu, nego se prvo gradi Kneževa palača u 13. stoljeću, a potom Providurova u 17. stoljeću, čiji je jedan dio čak građen u 20. stoljeću.
"Taj povijesni sklop bio je izrazito heterogen u tlocrtnoj organizaciji, kao i u presjeku, te je bio gotovo labirintskog karaktera, sklop koji je građen tijekom sedam stoljeća kontinuirano je bio pregrađivan, dograđivan i destruiran ovisno o potrebama tadašnjih korisnika", pričaju arhitekti.
Njihov projektni zadatak bio je, stoga, riješiti čitav taj povijesni sklop koji se sastojao od Kneževe i Providurove palače i zauzimao je ukupno tlocrtnu površinu od 4500 kvadrata, a sveukupna bruto površina bila je oko 10.000 četvornih metara.
"Ono što je bitno naglasiti jest to da je grad Zadar u Drugom svjetskom ratu doživio golema razaranja i da ga je tada oko 70 posto bilo razrušeno. Nakon Drugog svjetskog rata odlučuje se ne pristupiti faksimilnoj obnovi, nego da se grade zgrade u duhu novog vremena, nove ideologije, nove arhitekture. Kompleks Kneževe i Providurove palače ostao je kao najmonumentalniji sačuvani povijesni sklop."
Kada dvojac počinje raditi na projektu 2009. godine, Kneževa palača već je bila obnovljena zato što je razorena u ratu. "Preživjela je Drugi svjetski rat, ali ju je dohvatio Domovinski. Bila je građevinski i statički konsolidirana, međutim, bila je izuzeta iz života grada Zadra, nikada nije privedena svrsi. Razaranjem u Domovinskom ratu na gotovo tri desetljeća prekida se život Kneževe palače."
Providurova palača, s druge strane, kažu autori projekta, nastavila je živjeti neoštećena, no ona je bila poput Dioklecijanove palače u malome, nastanjena mnoštvom malih korisnika.
"To su bile različite civilne udruge i gradske institucije, sportski savezi... sve je bilo pregrađivano tako da nisi mogao niti doživjeti nekakve gabarite palače."
Obilazak Dviju palača počinje ulaskom s Trga Petra Zoranića u veliki atrij, gdje je recepcija. "Veliki atrij Providurove palače, nekada jedna od praznina oko koje su se organizirali unutrašnji prostori kompleksa, postaje središnji prostor projekta. Njegovo oplošje tvorila su pročelja različitih visina i etaža. Ispod kamenog poda nalazile su se povijesne cisterne, a prazninom je dominirala bunarska kruna. Cisterne danas imaju novu funkciju, one su spremnik vode za sprinkler-instalaciju. Veliki atrij je prostor kroz koji se ulazi i kroz koji se izlazi, prostor iz kojeg se može doći u svaki kutak ovih dviju palača i prostor kroz koji se uspinje od prve do posljednje etaže."
Penjući se na prvu etažu, prolazimo ispod "Karijesa" Ratka Petrića, gigantskog zuba koji visi nad stubištem. "Ova se izložba pokazala idealnom za prostor Providurove palače. Ta nesavršenost Petrićevih skulptura jako se dobro uklopila", kažu arhitekti o izložbi koja se ovdje upravo održava. "Poklopilo se puno toga s obzirom na to da je Petrić Zadranin."
Kako ističe ovaj arhitektonski par, cijela priča Kneževe i Providurove palače vrti se oko komunikacije: "Izuzetno nekoherentna organizacija zatečene povijesne strukture u potpunosti je bila nepodesna za muzejsku namjenu, namjenu čija je esencija u kretanju, bilo da je riječ o jasnom kretanju posjetitelja ili kretanju zaposlenika i izložbenih eksponata, a naš zadatak je bio da liniju kretanja učinimo jasnom i preglednom i zato u zatečenu povijesnu strukturu utiskujemo stakleni hodnik, okosnicu čitavog projekta, koji će svoj puni smisao dobiti obnovom kompleksa u cjelini".
Dvije palače povezane su na prvoj etaži mostovima koji prolaze kroz prazninu velikog atrija, jedan novoprojektiran, a drugi zatečen. "Ova dva mosta spajaju gotovo dva oprečna svijeta", kažu autori projekta. U prizemlju Kneževe palače smještene su dvorane za privremene izložbe, a na katu su izložbene dvorane sa stalnim postavom, multimedijalna i koncertna dvorana.
"Prostori Kneževe palače trebali su biti pomno restaurirani, a čitav njezin interijer trebao je biti projektiran da rekreira neka prošla vremena. Nasuprot prepariranih, bogatih, povijesnih, urednih prostora Kneževe palače stoje izložbeni prostori Providurove palače, nesavršeni, ogoljeni, nepreparirani, gotovo asketski, poput anonimne ambalaže u koju tek treba upakirati umjetnički sadržaj, bez da se s njime nameće. Na prvome katu Providurove palače smješteni su izložbeni prostori, prostori koji obavijaju centralni atrij i koji gotovo da nisu projektirani, oni su samo struktura te palače, ogoljena do kostiju i očišćena od svih suvišnih slojeva."
Za razliku od Kneževe palače, gdje su morali poštovati zahtjeve konzervatora, u Providurovoj su se, kako tumače, odlučili na potpuno suvremeni pristup. "Sve je vrlo bazično projektirano kako prostori ne bi konkurirali budućim eksponatima. Kada kažemo palača, uvijek zamišljamo neko zdanje s brojnim ukrasima, no njima je Providurova poprilično siromašna. Nije imala neke posebne stilske ukrase, najveća vrijednost su zidni oslici koji su pronađeni ispod kasnijih slojeva. Budući da je bila naseljena do početka radova, mi smo tijekom njih otkrivali neke stvari za koje uopće nismo znali da postoje."
U obnovu Providurove palače ušli su s novim materijalima i novim oblicima, a tako su formirali i ulazni prostor, gdje dominira crvena konstrukcija, jedan od dva mosta koji povezuje dvije palače na prvom katu.
"Ostatak je to zatečenog erkera koji je bio obložen žbukom na čeličnoj mrežici s neostilskim profilacijama oko otvora i nismo uopće znali što se pod tom kožom skriva. Taj je erker prema našem projektu bio predviđen za rušenje, međutim, kad se ogolio od svih nekonstruktivnih slojeva, u njegovoj smo nutrini otkrili vrlo kvalitetnu i atraktivnu čeličnu konstrukciju, inženjerski biser. Kako bi se mogao koristiti kao rampa koja povezuje različite nivoe Kneževe i Providurove palače, njegov ravni pod postao je kosina, prilagođena kretanju osobama sa smanjenom pokretljivošću. I ova povijesna konstrukcija s novoizvedenim čeličnim mostom omogućava kružnu komunikaciju kroz prostore Kneževe i Providurove palače. Prvi kat je kompletno povezan i možemo, dakle, napraviti puni krug kao što to možemo i u prizemlju."
Okosnica, odnosno "kralježnica" čitavog kompleksa, prema riječima dvoje arhitekata, nalazi se na vrhu; čini je staklena "zmija" na drugoj etaži s čeličnom konstrukcijom iznad nje, koju su nazvali "parazit".
"Iz atrija nesaglediva, ta kralježnica, naime, nije samo komunikacijska, ona je i tehnička kralježnica. Iznad staklene komunikacije je tehnička etaža koja je ujedno i nosiva, ona nosi sve - stakleni krov, staklenu komunikaciju tj. zmiju, stubište… To je struktura koja je u funkciji stabiliteta nosivosti kuće i komunikacije, a ujedno pruža podršku i Kneževoj i Providurovoj palači. U njezinu sastavu, odnosno sastavu tog čeličnog konstrukta, koji smo radno nazvali ‘parazit‘, smještena je sva tehnika koja održava na životu i Kneževu i Providurovu palaču. To se vidi u toj, kako je nazivamo, petoj fasadi, koju posjetitelji neće moći vidjeti do kraja."
Iva Letilović i Igor Pedišić naglašavaju da su se tijekom projektiranja morali baviti ne samo oblikovnim, funkcionalnim dijelom nego i tim novim tehnološkim slojem, koji je u konačnici nevidljiv. Jer, kada se razgovara o prenamjeni već sagrađenih, povijesnih građevina, one su građene u neko vrijeme za neku namjenu. Stoga su u obnovi morali voditi računa i prilagoditi prostore novoj namjeni, u ovom slučaju muzejskoj, za koju postoje određeni zahtjevi, od vlage do temperature itd.
Isto tako napominju da se sklop Kneževe i Providurove palače nalazi unutar povijesne jezgre grada Zadra koja je zaštićena i bilo kakva intervencija podliježe raznim suglasnostima i participiranju konzervatora. "Mi smo ovdje morali izaći iz gabarita postojeće povijesne strukture među krovove, pa čak i iznad njih, jer je to bio jedini način da ostvarimo jasnu komunikaciju te da sklop, u trenutku kada bude obnovljen i prenamijenjen u cijelosti, povežemo u jedinstvenu cjelinu. Ujedno, prostorna rešetka, konstruktivni element, prostor je u koji se smještaju svi uređaji potrebni za kondicioniranje prostora Dviju palača, koji za takvu vrstu infrastrukture nikada nisu bili dimenzionirani niti projektirani. Jednostavno, ‘parazit‘ omogućava da cijela struktura živi. Pa iako parazit parazitira, ovaj daje život", zaključuju.
"Neki kažu da smo ovom intervencijom, ‘parazitom‘ koji ulazi duboko u tijelo kuće, oskvrnuli peto pročelje povijesne jezgre jednog grada na Mediteranu. A mi tvrdimo da je upravo ovaj čelični konstrukt ili ‘parazit‘ omogućio da peto pročelje i cijela struktura ostanu sačuvani."
Kneževa palača obnavljala se dvije godine, nakon čega je vrlo brzo počela obnova Providurove palače. U međuvremenu je dvoje arhitekata, dok su se čekala financijska sredstva, iniciralo i realiziralo projekt Kneževih krletki, privremenih izložbenih dvorana. "Unutar amfilada dvorana Kneževe palače, koja je tada bila građevinski i statički konsolidirana, ali nikada privedena svrsi, nastaje amfilada izložbenih ‘krletki‘. Nastaje niz izložbenih pontona, sojenica koje su dilatirane od zidova, stropova, ali i podova, koji tvore volumene unutar volumena dvorana palače. Izložbeni pontoni međusobno su povezani drvenim pasarelama, tunelima. Dvorane su tako postale istovremeno i izložak i izložbeni prostor." Za gradbene elemente ove intervencije, kako ističu, iskorišten je pomoćni građevinski materijal koji je uglavnom zatečen na ovome napuštenom gradilištu. "Projekt privremenih izložbenih dvorana samo je jedno veliko ‘pospremanje‘ gradilišta: cijevne skele, punti, daske i zaštitne mreže zauzimaju nova mjesta i stvaraju nove oblike. Za ovaj projekt dobili smo nagradu Bernardo Bernardi i zahvaljujući njemu ta se palača otvorila javnosti prvi put nakon 20 godina. Bilo je to na neki način sjeme koje je bilo začetak nekog novog života."
Namjena i karakter kompleksa tijekom vremena su se mijenjali. Kada su se, naime, prije trinaest godina javili sa svojom ponudom - izabrani su, tvrde, igrom slučajnosti ili pukom srećom - projektni zadatak bio im je da se u sklop smjesti Narodni muzej grada Zadra sa svoja četiri odjela - Prirodoslovnim odjelom, Galerijom umjetnina, Etnološkim odjelom i Muzejom grada Zadra. "Svaki od tih muzeja, odnosno odjela trebao je zadržati autonomnost izložbenih prostora, a opet istodobno omogućiti da koriste zajedničke dijelove infrastrukture kao što su ulazni prostor, uredski prostor i drugo. Upravo iz tog razloga postavljamo koncept da glavnu komunikaciju stvaramo tako da utiskujemo novu čeličnu konstrukciju među crvene krovove postojećeg sklopa."
Kako postojeći sklop Providurove i Kneževe palače nikada nije funkcionirao kao jedinstvena prostorna cjelina, osnovni je funkcionalni izazov arhitektima bio pretvoriti ovu labirintsku strukturu nastalu u kontinuiranom diskontinuitetu prohodnom i preglednom.
Bilo im je bitno da se formira glavni ulaz i središnji hol, težište čitavog kompleksa iz kojeg bi se posjetitelj, bilo sa stubištem, bilo liftom, penjao do staklene konstrukcije na vrhu i birao gdje će se spustiti, odnosno na koji će muzejski odjel. No, kako je arhitektura jako spora, s vremenom se pokazalo da je početni program bio preambiciozan i financijski i sadržajno. I već kada je ishođena dozvola te počinje djelomična realizacija projekta, odnosno rekonstrukcija Kneževe palače, program se mijenja i uvode se novi korisnici s ambicijom da novoobnovljeni prostori postanu dnevni boravak građana ovoga grada u koji će zalaziti gotovo pa svakodnevno.
Svakako bi se u prostorima Providurove palače, smatra dvojac Letilović - Pedišić, jednoga dana trebao smjestiti stalni postav Muzeja grada, no njega, kažu, treba vrlo pažljivo osmisliti i na razini samog sinopsisa i na razini oblikovanja postava, a za to je potrebno vrijeme.
Kako je već najavljeno, najesen će se u Providurovu palaču privremeno preseliti dio postava iz zagrebačkog Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti.
"Dolazak Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti važan je iskorak i na razini čitave države i na razini grada Zadra. Ovim činom prvi put jedna muzejska ustanova izlazi izvan zidova unutar kojih je smještena; s druge strane, ovom će gradu možda postaviti neke više standarde djelovanja i potaknuti kulturne ustanove da budu ambicioznije. Dolazak NMMU-a donosi i vrijeme tijekom kojeg će se vidjeti kako će ova kuća živjeti, odnosno kako će grad živjeti s njom i možda će, kada jednog dana taj muzej napusti grad, i dodatno promijeniti neke početne programske postavke."