Učinilo mi se gotovo pa simboličnim da sam na Venecijansko bijenale došla samo nekoliko sati nakon što je u Stockholmu objavljeno da je Nobela za književnost dobila francuska književnica Annie Ernaux, žena koja je opus izgradila naoko na autofikciji, a zapravo minuciozno pripovijedajući koliko o sebi toliko i o rodu i klasi. Nije to "samo" Nobelova nagrada jednoj književnici, već autorici koja ima, ne samo formom, već i tematski vrlo specifičan opus.
Razmišljajući o odluci žirija iz Stockholma ušla sam u Veneciji na Bijenale čije je izdanje radikalni zaokret u odnosu na ranije prakse muške dominacije na 58 do sada ovdje održanih svjetskih izložbi, od one prve 1895. do posljednje 2019.
Ogromna većina, gotovo 90%, ove godine izloženih radova pripada ženskim autoricama te tranrodnim i nebinarnim osobama.
Prošlo izdanje Venecijanskog bijenala odvijalo se pod, pokazalo se, proročanskom krilaticom "Dabogda živio u zanimljva vremena" ("May You Live in Interesting Times").
Kad ju je kustos Ralph Rugoff upotrijebio kao središnju ideju vodilju tog 58. venecijanskog Bijenala nitko nije mogao ni slutiti koliko će radikalna i bizarna biti 2020., doba korona pandemije i globalno zatvorena svijeta. I odgađanje organizacije Bijenala u 2021. tek je jedna od kolateralnih žrtava te pandemije. Možda zato ili baš unatoč tim "zanimljivim vremenima" pandemije 2020.-2021. ovo izdanje Bijenala, dojam je, puno više donosi maštu, mitove, fantaziju, magiju, nadrealnu imaginaciju negoli radove s naglašenom aktivističkom porukom kakvo je imalo izdanje 2019.
Dalo se to, moguće, isčitati već u njegovoj najavi, glavna kustosica ovog izdanja, Cecilia Alemani naslovila ga je "Mlijeko snova" (The Milk of Dreams), što je referenca na seriju crteža nadrealističke slikarice i književnice Leonore Carrington, Britanke koja je serijal napravila 1950-ih u Meksiku.
Ipak, već i samo pojavljivanje nekih glasova i imena koja su dobila veliki prostor na ovom Bijenalu stoje kao snažna poruka.
U nacionalnim paviljonima Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država po prvi put prostor je dan u ruke umjetnica crne boje kože, u poljskom paviljonu izlaže poljska Romkinja, u nordijskom paviljonu kojega od 1962. dijele Norveška, Švedska i Finska radovi su umjetnika naroda Sami. Ovo je Bijenale dosad utišavanih glasova, onih koje prije ovdje, na svjetskoj pozornici kao predstavnike svojih zemalja, nismo mogli čuti.
U Francuskom je paviljonu gužva. Autorica Zineb Seidra, rođena u Alžiru, napravila je zavodljivu atmosferu filmskog seta i kućnog interijera iz 1950-ih do 1970-ih. U jednom od prostora prikazuju film u kojem Seidra pripovijeda o obitelji i postkolonijalnom dobu Alžira.
Sonia Boyce, prva crnkinja koja predstavlja Britaniju, čini to kroz polifoniju pet ženskih pjevačkih imena, među kojima je i Tanita Tikaram.
Simone Leigh, prva Afro-Amerikanka koja predstavljala Ameriku, u pokušaju da u Giardinima od već odavno postojeće zgrade koliko je to moguće kreira atmosferu Afrike, dala je krov američkog paviljona prekriti slamom. Ispred paviljona stoji velika figura žene u crnoj bronci, glava joj je konkavni disk, grudi spljoštene uz tijelo.
Otvoreno u travnju, niti dva mjeseca nakon što je Putin napao Ukrajinu, Bijenale ne donosi radove prožete kontekstom tog rata, jer koncept izložbe je postavljen, paviljoni naručeni davno prije rata.
Umjetnici i kuratori ruskog paviljona sami su se povukli kratko prije otvaranja Bijenala, nakon što je Putin krenuo s ratnim ofenzivama. Među Rusima direktno involviranim u Bijenale je i kći Sergeja Lavrova.
Bijenale je ad hoc prije otvaranja Ukrajini ponudilo neveliku livadu gdje se zadnjih mjeseci izmjenjuju izložbe ukrajinskih umjetnika.
Posjetitelja je puno oko "Fontane iscrpljenosti" Ukrajinca Pavla Makova koju čini sedamdeset i osam brončanih lijevka kroz koje teče voda koja se sve više i više stišava, čiji se tok tanji, dok na koncu ne stigne do veličine kapi. Taj je rad Makov zamislio još prije više od dvadeset godina. Fontana iscrpljenosti govori o klimatskom kolapsu.
Danas je gledamo drugačijim očima, u njoj tražimo dodatna značenja.
U nordijskom paviljonu Pauliina Feodoroff, Máret Ánne Sara i Anders Sunna, troje umjetnika iz tri zemlje kojima je zajedničko da svi pripadaju Sami narodu, govore o toj etničkoj skupini koja živi u Norveškoj, Švedskoj, Finskoj i Rusiji, a koja danas broji svega 80 000 ljudi. Pričaju o brutalnim pokušajima asimilacije Samija, njihovoj borbi za očuvanje prava na dosadašnji način života, na uzgoj sobova, o holističkom znanju, duhovnosti, transgeneracijskim odnosima unutar njihove zajednice.
U Japanskom paviljonu bave se alternativnim činjenicama. Umjetnički kolektiv Dumb Type napravio je veliku instalaciju koja posjetitelja puni informacijama. Fokusirani na temu alternativnih činjenica pokazuju društvo prekrcano podacima u kojem na javno mnijenje više utječu osobni osjećaji negoli objektivne istine.
Danska izložba s tri kentaura prikazuje stanje nemira, između očaja i nade, dvosmislenost današnjeg svijeta.
U australskom paviljonu Marco Fusinato istražuje ideju buke kao glazbe, visoki tonovi povremeno publiku brzo potjeraju van iz zgrade. Fusinatov rad kombinacija je instalacije, fotografije i akustične izvedbe, umjetnik nastupa uživo. Instalacija među ostalim govori kao se osjećao za pandemije, o frustracijama i nemirima koje mu je donio zatvoreni prostor.
Hrvatski paviljon, znamo, ovaj put fizički ne postoji. Nema izložbe postavljene na jednom mjestu, Hrvatska sudjeluje s performansom koji se više puta dnevno događa na raznim mjestima. Taj dan je trebao biti u tri različita paviljona u Giardinima. Uzalud smo ga čekali u Rumunjskom paviljonu.
Daria Nedelcu, studentica koja u Rumunjskom paviljonu daje informacije posjetiteljima, bila je gotovo entuzijastično uzbuđena kad smo je upitali za hrvatske performere.
"Danas su tu, u našem paviljonu? Stvarno!?", odvraća šireći zjenice. "Tako je barem najavljeno.", sliježem ramenima. Ulazimo ponovo u paviljon, ovaj put s nama za hrvatskim umjetnicima traga i Daira Nedelcu. Ipak, unutra se ništa što iskače iz rumunjske svakodnevne izložbe nije dogodilo. Nedelscu je razočarana. I mi pomalo. "Možda je performans toliko suptilan da ga je teško zamijetiti, možda je to dio rada.", komentiramo, tražeći objašnjenje zašto nema Hrvata. "A, možda se i ne drže najavljenog. Tko zna što im se dogodilo …"
Tomo Savić Gecan, hrvatski predstavnik na Bijenalu, svoj je rad zamislio tako da svako jutro petero izvođača na mobitele dobije upute gdje ići, kada ići, koliko dugo i koje pokrete izvoditi, a svim nabrojanim upravlja umjetna inteligencija, algoritam koji češlja dnevne vijesti i bira članak kojim će se performeri baviti taj dan. Odlučila sam sutradan potražiti ih ponovo. Zanimalo me hoće li napraviti performans koji govori o vijesti da je Nobela za književnost dobila žena koja, među ostalim, piše o tome kako je biti žena u radničkoj klasi.