U Beninu se kanistri koriste posvuda. Iako bismo na prvu mogli pomisliti da služe za transport vode, u Beninu se oni prije svega koriste za krijumčarenje benzina. Benin graniči s Nigerijom, koja je najveći afrički i dvanaesti najveći proizvođač nafte na svijetu. U dolini rijeke Niger postoji mnoštvo malih, ilegalnih rafinerija, gdje se proizvodi benzin. Plastični kanistri često se i nekoliko puta povećavaju iznad otvorene vatre, pune se benzinom te se pod okriljem noći motorima, biciklima i brodovima, a nerijetko i pješice, krijumčare u susjedne zemlje. Tako uvećani kanistri postaju porozni, počinju propuštati, a uslijed djelovanja visokih temperatura na motoru natovarenom i sa do 300 litara goriva, često se zapale i odlete u zrak.
Priča o kanistrima
Ovakav način zarade vrlo je riskantan, no mnogim Benincima on je jedino sredstvo preživljavanja, a postoji čak i mafija koja nadzire prodaju kanistara. Sve to saznajemo u filmu nazvanom “Beninski rulet”, koji predstavlja jednu od šest instalacija afričkog umjetnika Romualda Hazoumè, čija je izložba postavljena u Kunsthausu u Grazu.
Božica ljubavi ukazuje na štovanje voodoo religije koja je jako utjecala na umjetnika
Iako je naziv izložbe “Beninska solidarnost s ugroženim zapadnjacima”, priča s kanistrima na mene je ostavila uvjerljivo najjači dojam. Ako se uspije prokrijumčariti bez posljedica, dragocjena tekućina se, poput zimnice ili maslinova ulja, prodaje u staklenim flašama na glavnoj tržnici te važne grane beninske sive ekonomije. Hazoume se u svojim radovima često poigrava riječima, pa instalaciju, koju čini trošna Honda natovarena kanistrima, naziva “Rare Finerie”, što se može prevesti kao “rijetka rafinerija”, ali i ironično, kao “rijetka raskoš”.
- U svakoj njegovoj instalaciji postoji kulturalni nivo, ali i jedan koji se odnosi na afričku svakodnevicu, odnosno ekonomski i politički razvoj - objašnjava mi kustos Günther Holler-Schuster dok me vodi kroz izložbu postavljenu u mračnom prostoru Kunsthausa, zgrade koju su zbog neobičnog oblika krova stanovnici prozvali “friendly alien”.
Romuald Hazoumè nije nepoznat umjetnik. U Grazu se predstavio već dva puta, a međunarodno priznat postao je kada je 2007. na Documenti dobio nagradu “Arnold Bode”. Često se poigrava predrasudama koje imamo prema afričkoj umjetnosti. U domovini ga, pak, smatraju nacionalnim buntovnikom. Je li on beninski Ai Weiwei, pitam kustosa?
- Hazoumè u Africi nije omiljen kao umjetnik, no omiljen je kao osoba. Ipak, ne bih ga usporedio s Weiweijem. Kod Weiweia je njegov socijalni angažman jednak njegovoj umjetnosti; bilo kakva represija koju doživi praktički je povod za novi performativni akt, dok Hazoumè ostaje pri djelu i ne postaje akter - ističe Holler-Schuster.
Nevladina udruga
Sljedeća instalacija odnosi se na sam naziv izložbe, solidarnost s ugroženim zapadnjacima, a ima jak politički kontekst. Zajedno s nekoliko prijatelja Hazoumè je osnovao nevladinu udrugu čiji je cilj pomoći osiromašenim ljudima u Europi. Da je Afrika siromašna žrtva, konstrukcija je, smatra Hazoumè, koja afričke elite održava na vlasti. Pomoć za nerazvijene je, naglašava, kontraproduktivna, budući da novac nikada ne dođe do onih kojima je stvarno potreban. Svojom gestom Hazoumè provocira i pita: što se događa ako se odnosi promijene? Osim što izokreće strukturu davanja i uzimanja, također se osvrće i na sve veći porast siromaštva na Zapadu.
- U Europi također postoji siromaštvo: nezaposlenost mladih, strah od staračkog siromaštva... samo u Austriji 150 tisuća ljudi živi na granici siromaštva - upozorava kustos.
U središtu izložbenog prostora postavljena je instalacija maski koje Hazoumè stvara još od 1990. Ako se bolje pogleda, može se primijetiti da su i one napravljene od rabljenih plastičnih kanistara.
- Ovi kanistri imaju stilizirane oblike lica na kojima se prepoznaju oči, nos i usta - to odgovara našim klišejima o maskama, koje u našoj svijesti vise u muzejima, prije svega u etnološkim, iako bi trebale biti u umjetničkim muzejima. No, afričke maske nisu samo dekorativni element, već imaju i ritualno značenje i funkcije - nabraja kustos.
Voodoo obitelj
Potom dolazimo do instalacije koja prikazuje otočić Lampedusu, smješten između Tunisa i Sicilije, utočište tisuća afričkih izbjeglica na putu za bolju budućnost. Tu je i instalacija “Antidepresseur”: na podu galerije rasuta su zrna kakaovca, koji se danas pretežno uzgaja u Obali Bjelokosti. Proizvodnju čokolade omogućuje dječji rad: djeca branjem kakaovca uzdržavaju obitelji, dok je zapadnjacima čokolada običan antidepresiv.
Na samome ulazu nalazi se kip Božice ljubavi, optočen raznobojnim lokotima koje zaljubljeni parovi postavljaju za sreću. Božica je idol koji ukazuje na štovanje voodoo-kulta i omogućuje posjetiteljima da isprobaju neke njegove rituale. Voodoo religija, naime, vuče korijene iz Benina i jako je obilježila Hazoumea.
- Moja kultura nije ograničena na voodoo, ona znači i solidarnost, ona je sve ono što je humano. No, znate li što mi smeta? Voodoo zapravo znači poznavanje biljaka i poznavanje prirode. A znate li što su zapadnjaci napravili? Uzeli su biljku, odnijeli je u laboratorij, napravili od nje lijek, a onda kažu da je voodoo loš - žesti se Romuald Hazoumè dok odgovara na pitanja jednom austrijskom novinaru u videu koji je također dio izložbe.
Može li ova izložba razbiti predrasude koje imamo prema afričkoj umjetnosti, pitam kustosa na kraju obilaska? Može, odgovara, ali tek kada shvatimo da muzeji i galerije ne bi trebali izlagati afričke umjetnike zato što su afrički umjetnici, već zato što stvaraju dobru umjetnost.