Početkom ljeta 2014, dok je Europa komemorirala početak Velikog rata, na sporednim stranicama novina, među horoskopima i križaljkama, objavljen je kratak nalaz jednoga medicinsko-detektivskog istraživanja. Mikrobiolozi sa Sveučilišta Arizona otkrili su razlog zbog kojeg su od španjolske gripe, za najveće epidemije dvadesetog stoljeća, koja je trajala od proljeća 1918. do ljeta 1920, umirali, uglavnom, mladi ljudi, rođeni nakon 1889. Pomrlo ih je, širom svijeta, oko šezdeset milijuna, što je barem trostruko više mrtvih nego u Velikom ratu. Rođeni prije 1889, zaključili su mikrobiolozi po istraživanju tragova virusa sačuvanih u vječnom ledu, bili su donekle imuno zaštićeni, jer su bili u kontaktu s virusom ruske gripe, koja nije bila tako smrtonosna kao španjolska, ali su im uzročnici kompatibilni. I to je čovjeku dovoljno da preživi.
U našim krajevima vrhunac epidemije nastupao je u jesen 1918. Gradovi su bili gladni, oko opustjelih sela prostirala su se već godinama neobrađivana polja. Po šumama se skrivao zeleni kadar.
Između očaja i euforije
Raspadalo se jedno veliko carstvo, narod je bio rastrgan između dvije kolektivne emocije: očaja nad velikim ratnim porazom i euforije pred najavljenim ujedinjenjem svih Južnih Slavena. Zagreb je bio mali, u provinciji zatureni, ali i izrazito kosmopolitski grad. Brojao je 108.000 stanovnika, kojima je materinji jezik bio dijelom hrvatski, dijelom njemački, ali je četvrtina pučanstva sasvim dobro govorila i madžarski. Svojim vrhuncima bližila se mlada i dobro integrirana židovska zajednica, muslimani su već dobili pravo građanstva i doseljavanja u grad. Bogata i utjecajna srpska zajednica, u kojoj se još nisu pojavile iredentističke tendencije, djelovala je na izgradnji vlastite nacionalne svijesti, ali se njeni interesi još nisu počeli razilaziti s interesima većinske hrvatske zajednice. Zagreb je, kao nikada prije ali ni poslije toga, vrio od različitih jezika i identiteta, u danas nezamislivom intenzitetu, nikad sličniji i bliži europskom šarenilu i višeglasju Trsta, Soluna, Vilna i Kovna. Španjolska gripa stizala je kao strašni ratni finale i kao Božja kazna, kao katarza iz koje će se roditi novi svijet, koji će se od prethodnog razlikovati na neki prijeteći i zastrašujući način. Utjeha mirom nakon ovog će rata trajati kratko, sve dok jednoga dana ne shvatimo kako Veliki rat nije ni završio.
Liječnici su mahom još bili na fronti kada je 4. srpnja 1918. Jutarnji list objavio članak s poslovično senzacionalističkim naslovom: “Španjolska bolest u Zagrebu?” Prvi bolesnik, pisalo je, umro je u Zagrebu dva dana ranije. Pet mjeseci kasnije, u srijedu 4. prosinca, kada su se mrtvi u gradu već brojali na stotine, umire mladi slikar Milan Steiner. Dvadeset četiri su mu godine. Zagrebačkoj gospodi ime ovog Židova ne znači ništa, ali poznat je i vrlo cijenjen među mladim slikarima. Prijateljuje s Tiljkom, Trepšeom i Jobom. Skupa sa Šumanovićem iznajmljuje atelje, u kojem provode ljeto i dio jeseni 1918, sve do njegove smrti. Brojevi se, i godine, slažu u pravilne nizove, u nekoj tajanstvenoj međusobnoj vezi: Sava Šumanović nadživjet će Steinera za sljedeće dvadeset četiri godine. Ustaše će ga pogubiti kao taoca. Otkad su došli na vlast, on svoje slike potpisuje latinicom, ali ni to mu ne pomaže.
Steiner biva pogreben u petak 6. prosinca. Grad je savršeno pust - kao na Vaništinim slikama i crtežima olovkom - nikoga da se povorci s kovčegom nađe na putu. Od Marovske, današnje Masarykove, gdje je pokojnik stanovao, i odakle je povorka krenula, do Mirogoja se prolazi dugi put, preko Jelačić placa i Vlaškom, pa uz potok Medveščak. Hladno je, nikoga na ulicama nema, jer se dan ranije zbila pobuna 53. pješačke pukovnije, protiv ujedinjenja pod krunom Karađorđevića. Klicalo se republici, a na putu od Rudolfove kasarne prema Jelačić placu pridružili su im se neki građani. Kada su stigli do glavnoga trga, zapucalo je po njima s okolnih zgrada. Ubijeno je trinaest, ranjeno sedamnaest ljudi. S tim pucnjevima započeo je raspad države koja još nije doživjela ni sedmi dan svoga postojanja. Dan kasnije povorka s mrtvim Steinerom prešla je preko stratišta.
Čuvar brata svojega
Na grobu mu govori Ignjat Job. Ni on neće biti duga vijeka. Od Steinerovih drugova najduže će poživjeti Đuro Tiljak i Marijan Trepše. Oni će imati priliku da se mijenjaju, i da neprimjetno iz jedne prelaze u drugu epohu. Najduže je, srećom po Steinera, poživio njegov mlađi brat Ivo. On je samozatajni, tihi čuvar uspomene, ali i čuvar nevelikog, vrlo fragilnog i osjetljivog slikarskog djela Milana Steinera, koje je nastajalo tokom samo pet godina.
Steinerov crtež i instalacija Josipa Vanište
Devedeset sedam godina kasnije, u jesen njegove smrti - tabloidi trenutačno muče oko ptičje gripe, najbliže srodnice one španjolske - listam katalog i spremam se na izložbu: “Hommage a Milan Steiner”. Na kompjuterskom ekranu polako prelazim preko reprodukcija, dok mi iz glave ne izlazi ona polagana kolona s kovčegom, koja isto tako prelazi jezovito pustim Zagrebom, i penje se prema Mirogoju, a zatim čitam podatke iz kataloga. Slikarske tehnike: olovka, olovka, tuš kistom, akvarel, olovka, tuš-lavis, olovka-kreda, olovka-ugljen, crvena kreda, tuš-pero, akvarel, akvarel, tuš-pero, tuš-pero-lavis, olovka-akvarel-lavis, bakropis-kreda, kreda, tuš-pero, kreda u boji-pastel, crvena kreda, kreda, olovka-tempera, olovka, bakrorez, akvarel, ulje-platno, ulje-platno, ulje-platno, ulje-platno, ulje-platno, tuš-pero-lavis. Osipaju se već skoro stotinu godina grafit i kreda, tuš blijedi niz kratki dvadeseti vijek, preko Steinerovih papira marširaju okupatorske armije, holokaust i šest milijuna pomorenih Židova, čiju bi sudbinu podijelio da ne bi milosti jednoga moćnog virusa, i čak ni tih pet ulja na platnu, koja su mogla izgorjeti na lomači ili biti preslikana rukom diletanta, ali su ipak čvrsta i trajna, ne osipaju se i ne blijede, u Steinerovom slučaju ne simuliraju vječnost. Njegovo umjetničko djelo bilo je u cjelini posvećeno prolaznosti. Kao da ni u jednom trenutku svoga kratkog života Milan Steiner nije bio dijete ni mladić, uvjeren u svoju besmrtnost. Osipao se kao grafit s grubog papira.
Steiner i Vaništa
Nastavak koji je uslijedio nakon tog mirogojskog pogreba je poput drugog dijela romana, kada se izmjenom glavnih lica mijenja i ritam naracije: Ivo Steiner, o kojemu se posljednjih godina podosta pisalo, na ozbiljan koliko i neozbiljan način, čuvao je umjetničku zaostavštinu svoga brata i uspio je sačuvati - i nju i živoga sebe - u ustaškom Zagrebu između 1941. i 1945. Slike i crteži preživjeli su rat pod jednim stubištem u Petrovoj, gdje ih nisu progrizli miševi ni izjela vlaga, nije ih stigla pravednička ruka katoličkih fundamentalista, koji bi da ponište izabranost jednoga Židova. Toliki su nestali, i toliko je toga nestalo, kao da je čovječanstvu za vrijeme Holokausta, usred nekog fatalnog izljeva krvi u mozak, poništeno iskustvo, i sjećanje, i razum, i grandiozno umjetničko djelo niza krivovjernih, rasno neprikladnih naraštaja drugorazrednih genija, s onom žutom trakom i Davidovom zvijezdom oko ruke, što ju je u povodu prijateljeve smrti u svojoj bilježnici crtao Marijan Trepše. Milan Steiner, jedan od najfragilnijih, i skoro savršeno anonimnih, opstao je. Pripovijest o njegovu opstanku, o spasu njegovih crteža i slika, zapravo je pripovijest o psihologiji i naravi Ive Steinera. On nije bio genije, nego onaj koji je, u vrlo preciznom smislu, od genija veći.
Bratovo djelo zavještao je Josipu Vaništi. Imao je u njega povjerenja. Posve privatno. Ali je to povjerenje, izgleda, posljedica estetske fascinacije. Došao mu je 1952. na izložbu, i vidio je ono što je vidio. A Vaništa je pažljiv s ljudima i sa stvarima, nevjerojat uredan i obziran, čvrst i nepopustljiv. Sačuvao je Milana Steinera, i pružio mu kontekst. Publici očiju zamagljenih poput kišnog stakla u zaparenom automobilu on je razbistrio pogled na Steinerove crteže i slike. Ipak su, čini se, nešto vidjeli, iako priču o njemu i nisu shvatili. Nije bilo onoga tko bi im tu priču ispričao u svoj njenoj protežnosti, najprije kroz dvadeset i četiri Steinerove godine, pa još dvadeset i četiri Šumanovićeve, a sljedeće dvadeset i četiri proći će do moga rođenja, pa dvadeset i četiri do kninskih balvana i još dvadeset i četiri do stogodišnjice Velikog rata. Ove, dvadeset i pete godine, Steinerova je izložba u Modernoj galeriji.
Četiri Vaniština rada nisu pridodana izložbi, nego su dio njene cjeline. Oni su ta posveta i taj kontekst, što ga je Vaništa dugo i ustrajno stvarao za svoga mladog prethodnika i za njegovo djelo. Milan Steiner bio je ozbiljan, vrlo načitan i smrtan dječarac.
Smrtnost grafita
U njegovoj smrtnosti postoji nešto umirujuće. Život je trenutak, i slika tog trenutka. Da je poživio dugim slikarskim životom, bio bi suvremenik naših iluzija. Bi li on portretirao Tita? Ipak Krležu? Da je poživio kao Vaništa, 1985. bi na radiju slušao o predstojećoj Univerzijadi. Ako bi slušao radio.
Josip Vaništa je odveć delikatan da bi uz Steinerove izlagao vlastite slike i crteže. Ali gledatelj ih ima u glavi. Dok je crtao i slikao, često mu je na um padala sudbina tog mladića. To se naprosto vidi, i dobro je što se vidi: jedno je to od onih skrivenih čuda umjetnosti. Čuda srodnosti. Roman bi započinjao sa Steinerovim životom, a završavao na Vaništinoj ruci. U ruci je olovka. Smrtnost grafita. Prah prahu.