Naš najveći autoritet za skulpturu, povjesničar umjetnosti i sveučilišni profesor Ive Šimat Banov, upravo je objavio antologijsku knjigu “Hrvatsko kiparstvo od 1950. do danas”, u izdanju Naklade Ljevak, u kojoj je na više od osamsto stranica pokazao najvažnija kiparska dostignuća na ovim prostorima. Banov je poznat i kao oštar kritičar današnjih kiparskih ostvarenja, prije svega spomenika.
Često ste kritizirali postavljanje spomenika Franji Tuđmanu. Što je za vas sporno kod tog spomenika?
- Kada sam riječima “sridnja žalost” komentirao Tuđmana na Rivi, bio sam napadnut. Nije problematično da se prvom hrvatskom predsjedniku negdje postavi spomenik. Pitanje je kako, koji je to spomenik, kako je napravljen. Tako da smatram da ja više branim dostojanstvo Tuđmana od tih koji me napadaju.
Vaša knjiga počinje s pedesetim godinama koje su vrlo zanimljivo razdoblje. S jedne strane pojava apstrakcije, a s druge socijalistički realizam. Kako ste predstavili te dvije struje?
- Knjiga se u početku trebala zvati Pola stoljeća hrvatskog kiparstva, od 1950. do 2000. Činjenica je da su pedesete bitno odredile hrvatsko kiparstvo, da su su ga vratile avangardističkim strujanjima s početka stoljeća, da su ga uključile u europsku obitelj. Činjenica je i da je hrvatsko kiparstvo između 1915. i 1950. bilo zatvoreno, bez kontakata sa svjetskom umjetnošću, unatoč jakim osobnostima poput Meštrovića, koji je veliki kipar, međutim koji je zaklonio i bacio u sjenu mnoge kipare. Meštrović je zapravo jedna gromada za koju, kako je rekao Angeli Radovani, samo da je obiđeš treba ti dva dana.
Pedesete godine su već nešto drugo. Tu postoji više razloga zašto je hrvatska umjetnost procvjetala. Dakako, razlozi su i politički - raskid sa Sovjetskim Savezom pridonio je slobodi umjetnika. S druge strane, neki su umjetnici u to vrijeme nastavili ono što su prije rata počinjali Kosta Angeli Radovani, Vojin Bakić, Ksenija Kantoci, koji su bili poveznica, tkivo koje je obnovilo hrvatsku umjetnost. Pedesete su za mene prekretnica, dolazi EXAT, nove tendencije, mnogi drugi koncepti i shvaćanja kiparstva.
To je i vrijeme velikih narudžbi, spomenika NOB-u, državnih umjetnika…
- Da, postojali su državni umjetnici, kao što prema nekima, oni postoje i danas, pa tako nazivaju recimo Kuzmu Kovačića. Moj je stav da ne postoje državni već samo dobri i loši umjetnici. A kad je riječ o segmentu spomeničke plastike iz tog vremena, za mene je on sjajan. Ti spomenici izazivaju divljenje kod mnogih - da su u jednoj takvoj zemlji nastala takva djela. To je bio rezultat tadašnje volje da se bude drugačiji od ostalih zemalja socijalističkoga lagera.
S druge strane, bilo je sredstava i mogućnosti da se stvaraju takvi veliki projekti. Na sreću, ti projekti bili su u rukama Vojina Bakića, Dušana Džamonje, Stevana Luketića itd. koji su se prije svega bavili problemom oblika, a ne same teme, te su spojili sadržaj i oblik u jedno. Postoji i generacija umjetnika koji su radili figurativno, koji su suvremenici ali nisi suvremeni u svojim radnjama, koji ne propituju, ne sumnjaju - učenici Meštrovića, Kršinića, Augustinčića.
S današnjom distancom, kako vrednujete spomenički opus Augustinčića u odnosu na Džamonju ili Bakića?
- Augustinčić je rođeni umjetnik, ali malo intelektualno zapušten, čovjek koji nije propitivao nego radio ono što je mogao. A mogao je puno. Njegov kip Tita je odlična skulptura socrealizma. Džamonja i Bakić su sasvim drugi način ramišljanja o spomeniku i obliku. Kad se usporede njihovi spomenici s današnjim, to je kao “s konja na magarca”. Mi danas čak nemamo niti onaj zanatski element - imamo ambleme, simbole, ali nemamo znanje. Pa nam se događaju slučajevi kao što su Malenice i šibenski Michelangeli. Imamo jednu kretenizaciju i redikulizaciju, gdje više ne treba ni stručnost niti ocjenjivački sud, dovoljan je gubernator, Bandić ili Kerum, i njegova volja - nasaditi kip koji nema niti elementarnu pismenost.
Kada nastupa taj pad kriterija o kojemu govorite i tko su krivci?
- Datum nesreće je Marulić. Taj se spomenik svađa s fasadom Nacionalne i sveučilišne knjiženice, današnjeg Državnog arhiva. No nije problem sam spomenik. Problem je u onima koji su odlučili postaviti ga na to mjesto. Prije, u onim tzv. olovnim vremenima, o tome su odlučivali organizacijski odbor i ocjenjivački sud. Zato smo imali Džamonje, Bakiće i druge krasne spomenike. U slučaju Marulića postojalo je samo jedno tijelo, puno političara, koje je odlučivalo.
Koje biste još recentne spomeničke katastrofe, osim Marulića, izdvojili?
- Jedan od najvećih kulturocida je uništenje Zida boli. Neka mi netko objasni kako se Zid boli može premjestiti. Zatim tu je i slučaj Meštrovićeva spomenika Tesli gdje se ne poštuju želje samog Meštrovića. Na mjestu gdje je sada postavljen, u Masarykovoj ulici, ne korespondira s prostorom, nego mu komemorira. No, bio on dobar ili loš spomenik, bio je u sinergiji s Institutom Ruđer Bošković odakle je otet. Teslu na Ruđeru treba shvatiti kao koncept, kao instalaciju koja je njegovim preseljenjem osakaćena. Ja zapravo predlažem moratorij na spomenike, da se zabrani njihovo podizanje dok ne dođu neki pitomiji ljudi i vrijeme.
Postoje li neki dobri, pozitivni primjeri spomenika iz recentnih godina?
- Postoje. Ja ih nazivam, “spomenicima iz čista mira” i posvetio sam im u knjizi poglavlje. To su primjerice Matoš Ivana Kožarića, Šenoa Marije Ujević, Dražen Petrović Kažimira Hraste… Spomenik je prije svega prostor komunikacije i sadržaj. Shvaćati spomenik kao tijelo, volumen u prostoru, je glupo, to je nadvladana forma.
Kako biste danas okaraketrizirali kiparsku scenu? Slažete li se da je prošlo vrijeme velikih umjetnika i velikih osobnosti?
- Kriza kiparstva je vrlo stara, ona već ima bradu - ona je kod Duchampa, Degasa, Brancusija i mnogih drugih već načeta, no to uopće nije problem. Ono što me zanima je da li kiparstvo nešto govori, da li utječe na sam život. To je moje pitanje. Ako i nestane kiparstvo, neka nestane, ali nek ostane smisao nekog sklopa, trag nekog razmišljanja.