StoryEditor
U HDLU-u

IZLOŽBA 'HAVANEZER' BORISA BUĆANA Kako sam Warhola i Michaela Jacksona prepoznao u krznu svog psa

Izloženo je sedamdesetak Bućanovih fotografija, a naglasak je na radovima nastalim posljednjih mjeseci, naročito tijekom izolacije, kada umjetnik pronalazi inspiraciju u predmetima u vlastitoj kući - i svom psu
Boris Bućan
 Darko Tomaš / CROPIX

Izložba “Havanezer” Borisa Bućana, jedinog našeg umjetnika čija su se djela odnedavno našla u novom stalnom postavu njujorškog Muzeja moderne umjetnosti, MoMA-i, od jučer se može pogledati u Hrvatskom društvu likovnih umjetnika.

Bućan je, već tradicionalno, novi ciklus na proljeće trebao izložiti u Gliptoteci HAZU, no budući da je ova institucija ozbiljnije stradala u potresu, izlaže u HDLU. Bućan je plodan autor i svake godine na proljeće, posljednjih godina, izlaže svoje najnovije radove, u kombinaciji slike i riječi. Ovaj put nije riječ o slikama već o uvećanim printovima fotografija koje je snimao svojim mobitelom.

U godinu je dana napravio čak sedamnaest tisuća fotografija, izloženo ih je odabranih sedamdesetak. Naglasak je na radovima nastalim posljednjih mjeseci, naročito tijekom izolacije, kada umjetnik pronalazi inspiraciju u predmetima u vlastitoj kući na zagrebačkom Goljaku, biljkama, stolnjacima, posteljini, naslaganim debelim jaknama, prepoznajući u tim predmetima ponajviše portrete. Ipak, najviše je inspiracije pronašao u svojem psu Oskaru.

U njegovu repu, trbuhu, glavi, pronalazi glumce, pjevače, glazbenike, znanstvenike. Primjerice: Pabla Picassa, Ingrid Bergman, Ala Pacina, Charlieja Chaplina, Annie Lenox, Davida Bowieja, Einsteina, Franka Sinatru, Barbru Streisand, Michaela Jacksona, Princea, Andyja Warhola...

 

Pasmina s Kube

Zajedno smo obišli izložbu, Bućan na početku objašnjava da je oduševljen ovom tehnikom: “Želio sam isprobati nešto novo. U MoMA-i postoji kustos koji vodi odjel za grafike i printove, to je tehnika koja se jako probila.” Sve je, nastavlja, radio u stanu, u ateljeu. U izolaciji? “Ma, ja sam u izolaciji na neki način već godinama.”

Naziv je izložbe “Havanezer” po umjetnikovom psu Oskaru. Riječ je o jedinoj izvornoj pasmini s Kube. Havanezer je nazvan po prijestolnici Havani: “Ljudi misle da je to neka grčka riječ pa traže po rječniku. No, to je moj pas, na kojemu se pojavljuju razni oblici. Kako se sve to događa, ne mogu točno objasniti.” Oskar je već stariji pas: “Dobio sam ga jer je živio na jednom drugom mjestu gdje su stepenice i više se nije mogao penjati. Dvije je godine kod nas.”

 

U psu vidi i oblik Michelangelovog Mojsija: “Ako ste bili u Rimu, Michelangelov Mojsije ima nešto zastrašujuće.” Na psu je pronašao ovaj umjetnik i akt stare gospođe. I lice Davida Bowieja.

 

Bog iz teretane

Tražim lice poznatog glazbenika na printu: “Treba neko vrijeme. Mi izložbu moramo brzo proći. Da imate četiri, pet dana svašta bi se događalo.” Jedan je print nazvan “Picasso s okom ispod crnog šešira”. Kako kaže Bućan, “kad sam ugledao ovaj prizor, nisam mogao vjerovati”.

Osim Warhola i balerine, na jednoj fotografiji Oskarova repa vidi i Warhola i Boga: “Namjerno Warholu uvaljujem Boga, nije zgoreg, već je umro. Uostalom, Michelangelo je malo poremetio prikaz Boga, svi moraju izgledati kao da su došli iz teretane”, govori. Ostale protagoniste koje pronalazi na psu, pojašnjava: “Leonardo da Vinci se ‘pojavio’ na Oskarovu trbuhu, Rembrandt na njegovoj njušci.”

 

No nije samo u psu pronalazio inspiraciju posljednjih mjeseci. U vrećici od kruha ugledao je portret starije gospođe s potpisom Albrechta Dürera (portret umjetnikove majke), rad koji Bućana dulje vrijeme očarava.

Dva se puta pojavljuje i posveta Cindy Sherman, glasovitoj suvremenoj američkoj umjetnici, čiji rad cijeni: “Ovo su ocvale dame, što pokušavaju prekriti puderom na licu. Cindy Sherman mi je sjajna, rafinirana je, zeza se. I to je Amerika, te ocvale žene s tim puderom.” Jedan rad, pak, govori o veselom Van Goghu. “Njega je besmisleno precrtavati.

 

Pronašao sam list u tim njegovim bojama. Pa sam rekao, neka to bude veseli Van Gogh, a ne ovi dosadni akademski portreti. Svi su radovi na ovoj izložbi veseli, osim zadnjeg (pozivni rad na izložbu, Vrata nakon streljanja, op.a.).”

Jedan od onih kojim je najzadovoljniji jest prizor snimljene uvećane odgrizene jabuke: “Ležala je na stolu. To je gospodin kojeg je slikao renesansni čovjek Piero della Francesca (Federico da Montefeltro).” U zgužvanoj je aluminijskoj foliji pronašao, pak, portret Ivana Kožarića, “to je iz njegovog svijeta, vjerujem da bi bio zadovoljan”.

 

Maramica kao Tesla

U Kiki bombonima ovaj umjetnik pronalazi papu Ratzingera, u kuhinji lik Micka Jaggera, na lusteru u spavaćoj sobi Josephine Baker, u sjeni biljke Edgara Allana Poea, u čizmama, ali i u vješalici Grace Jones, Teslu, pak, u papirnatim maramicama. “Najčešće se portreti ovog znanstvenika rade previše doslovno, na granici kiča”. U zgužvanim plahtama pronalazi muža i ženu: “Izgleda čak pomalo i pompejanski, no to mi se pojavilo, takav je poplun.” Ljubav u doba korone? “Neću se pobuniti protiv te definicije.” U deki, pak, pronalazi ženski akt: “Ima boljih pin up-ova, no i ovo je dobro.”

 

U naborima plahte vidi glave, naziv je “Svako svakoga jede”. “Glave se uistinu pojavljuju u tim naborima i onda jedna u drugu ulaze, kao da jedu jedna drugu. A ima i puno simbolike.” Na jaknama nabacanim na krevetu vidio je Budu, “obično ga rade kao kič, ja sam ga napravio na ovaj način”.

Osim u kući, inspiraciju pronalazi i u dvorištu: “Ovo sam jedan dan pronašao u svom dvorištu, u obliku kamena, Marlon Brando glumi Ducea. Želio sam to odnijeti u Muzej suvremene umjetnosti, već sam najavio, no drugi dan nije više bilo tog oblika.”

Pronašao je na ulici dva po dva lista kako plešu, nazvao je rad po Woodstocku. “Kada sam to vidio na ulici, dva po dva kako su se formirali, pomislio sam kako je to nevjerojatno. Pa ih bacio na Woodstock.” Na drugom se radu listovi pretvaraju u lica. Snima i jezik guštera, “prokleto mi je dobar”.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
24. lipanj 2020 10:24