Nisam, zapravo, ljubitelj onog što se ubraja pod pravac autsajderske umjetnosti, a koja se vezuje uz art brut scenu. Uvijek je, rekla bih, svega previše: boja, linija, a prije svega emocija koje doslovce "pucaju po šavovima". Kao da je potrebno da još to sve netko nakon što su umjetnici naslikali malo stiša, kao da su to slike kojima je, u književnom pandanu, potrebna još dodatna redaktura i urednička ruka. No, tu je ponajprije riječ o ukusima.
Do sada već propitivalo, doduše, o ispravnosti poistovjećivanja art bruta s autsajder umjetnošću. Odnosno, što se dublje zalazi u istraživanje područja marginalne umjetnosti, to ju je teže definirati. Često to bude, a tako je i na aktualnoj izložbi otvorenoj u Muzeju suvremene umjetnosti, na kojoj su pod zajedničkim nazivnikom "Hvatači snova" predstavljeni umjetnici iz ove skupine iz Hrvatske i iz Srbije, obračun s nekim vlastitim demonima, onim što čovjeka zna proganjati, neka vrsta suočavanja s onim što vas tišti kroz umjetnost, no najčešće nekontrolirano i nefiltrirano. Često će ih se etiketirati kao "čudne" i "neobične".
Vezano uz art brut, jedan je od najcitiranijih umjetnika na međunarodnom planu Jean Dubuffet koji je prije slikarstva bio vojnik pa trgovac vinima. Iako se kasnije i školovao na umjetničkoj akademiji, nije pristajao na mainstream umjetničke pravce, inzistirao je, među ostalim, na improvizaciji. Dubuffeta se, što je očekivano, citira i na ovoj izložbi.
Kod nas bi se u tom kontekstu mogla, kad govorimo o tradiciji, spomenuti Sofija Naletilić, baba Penavuša, čije je radove u svojem ateljeu držao i Edo Murtić. Kiparstvom se počela baviti u šezdesetim godinama života, nakon velike obiteljske tragedije. Doduše, kustosica izložbe Daniela Bilopavlović Bedenik nudi podjelu da su marginalni umjetnici oni koji se bave unutarnjim svijetom, a naivni vanjskim, pa bi spomenuta baba Penavuša mogla biti u oba.
Burni životi
Mahom su to autodidakti, ali i oni s diplomom, poput Dubuffeta, koji namjerno zauzimaju poziciju autsajdera. Ima ih i na ovoj izložbi.
MSU ima zbirku autsajdera, i dobro je da ju izlaže, preuzela ju je nakon preminule Nade Vrljkan Križić, koja je sve učinila da ovi umjetnici izađu iz sjene, spomenuta kustosica Daniela Bilopavlović Bedenik. Dobro je da imaju tu zbirku, u svakom slučaju, i da ju tematiziraju.
Jednom sam, davno, intervjuirala Margaretu Vidmar, koliko se sjećam, umjetnosti se okrenula nakon što je teško stradala u prometnoj nesreći početkom devedesetih godina i dugo joj je trebalo da se oporavi u čemu joj je među ostalim pomogla i umjetnost. Danas se bavi i art terapijom. U međuvremenu je i magistrirala Psihotraumatologiju na Medicinskom fakultetu. U svakom slučaju, dionica izložbe koju je postavila sa svojim umjetničkim partnerom, koji djeluje pod imenom Esox Lucius Ido, a za kojeg se u medijima moglo pročitati da je inspirirao jednog od junakovih protivnika u stripu Zagor (epizoda ulice New Yorka) najjača je dionica koju su na izložbi postavili hrvatski umjetnici. O njihovoj je umjetnosti, ali i neobičnoj ljubavnoj priči, svojedobno snimljen i film redateljice Tine Šimurine.
Na izložbi njih dvoje postavljaju skulpture "Putnici". Može se pretpostaviti da je riječ o njihovom alter egu. Skulpture su to, žene i muškarca, koje sa sobom nose i postavljaju u mnoge javne prostore. Djelomice im i nalikuju. U MSU sjede na stolicama iz čekaonica, uz njih su skulpture psa i kovčega na zidu bijeli miševi i slike. Slike su, a mnogo ih je manjih dimenzija, možda i najbolje od čitave ove instalacije.
Dva Bajage
Ipak je možda najpoznatiji u široj javnosti Petar Brajković, za kojeg bi se moglo tvrditi da ima sudbinu mnogih autodidakta: stvarao je puno, a njegov je opus valoriziran tek nakon njegove smrti 2016. Svaki od njih ima intenzivnu životnu priču, Simon Petkovich, rođen u Australiji, umjetnošću se počeo baviti nakon skvotiranja u Berlinu, Krešimir Hlup nakon teške bolesti koja ga je pogodila još u mladalačkim danima, a Nenada Burcara, iako se približava 70-oj godini života, susrest ćete kako na ulici prodaje svoje radove.
Što se tiče dionice izložbe koja se odnosi na Srbiju, izlažu umjetnici koji su okupljeni oko grupe Art Brut Serbia (ABS) koju je pokrenuo Goran Stojčetović, jedan od školovanih umjetnika koji su svoj izraz pronašli u art brutu, akoji sva svoja djela stvara kemijskom olovkom. Izlažu još i Joškin Šiljan (sjajna Kifla na krovu), Radovan Popović, inače strip crtač, te Marjan Đarmati, ličilac i svojedobno član punk benda Dve Bajage.
Najzanimljivija mi je u ovoj dionici, ipak, Jasna Damnjanović. Čini mi se i da je najmlađa umjetnica na izložbi. Njezini radovi imaju i jednu duhovitu notu i poigravaju se sa seksualnosti. Ona je i školovana autorica, upravo doktorira na slikarstvu. Njezina je, dakle, odluka da bude među autsajderima.
Zanimljivi autori. No, Stojčetović tvrdi da će "ljudima jedino značiti umjetnost koja ima ljekovito svojstvo po njih". I to je ono u čemu se nikako ne možemo složiti: umjetnost ne mora nužno imati terapeutsko djelovanje. Može, no ne mora. To je jedan segment umjetnosti, onaj psihoterapeutski, no ne i umjetnost sama.