Na Maju Rožman, umjetnicu i docenticu na ALU, gledam, među ostalim, i kao na osobu koja se snažno bori za medij grafike u kojemu se školovala te naposljetku i doktorirala. Bori se za vraćanje digniteta ovom mediju, odnosno, protiv poplave lažnih grafičkih listova te neodgovornosti pojedinih umjetnika koji su "štancanjem" grafika u velikim edicijama izazvali inflaciju i degradirali ovaj medij do te mjere da su prezimena nekih od njih postala u javnoj percepciji upravo sinonimza takvo štancanje grafika.
Postavlja pitanja svojim kolegama koji se opiru suvremenom pristupu grafici zašto nisu skloni prihvatiti duh vremena nego se drže zastarjelog pristupa ovom mediju, primjerice, zašto se u doba 3D printanja, kada bi se trebalo već razgovarati o razlici između grafike i kiparstva, pojedinci opiru prihvatiti digitalni tisak kao medij ove grane.
I treće, zanima je zašto statistički ispada da se grafikom više bave tehničari, a manje umjetnici. Ona sama nije imala problema s prelaskom na nove medije, pa je tijekom karijere otisnula sitotisak na goblen, a jedan od njezinih poznatijih ciklusa "Dorothy, nismo više u Kansasu" digitalni je ispis u kombinaciji s grafikom. Za ovaj je rad svojedobno i dobila nagradu Hrvatskog društva likovnih umjetnika na Trijenalu grafike, rijetkoj preostaloj manifestaciji koja se bavi ovim medijem, iako je, treba reći, i njima potrebno da osuvremene pristup, kako izložbi tako i grafici.
Netom je otvorena njezina izložba "Slike s odmora" koja se do kraja kolovoza može pogledati u Galeriji Josip Račić, koja je dio Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu. Iako se dakle bavila raznim medijima, od instalacija pa nadalje, ovo je, koliko mi je poznato, prvi put da se okušala u mediju slike, naslovni ciklus "Slike s odmora" je u tehnici akrila i ulja na platnu, a "Ljetna kolekcija" u tehnici digitalnog ispisa, akrila i ulja na platnu. Tehnička vještina u prenošenju motiva neosporna je kod grafičara, nedavno smo o tome pisali uz rad Mirana Šabića.
Pristup Maje Rožman je konceptualan, pa ako na prvu izgleda kao ljetna, opuštajuća izložba uz užareni zagrebački asfalt, ona je daleko od toga. Doduše, nešto više o samoj izložbi teško ćete saznati iz popratnog teksta kustosa Željka Marciuša. Iskreno govoreći, ne vidim nikakvu poveznicu između filma "Blade Runner 2049." s radovima pokazanima na ovoj izložbi, niti je tu poveznicu on dobro obrazložio.
Na slikama, uglavnom, ova umjetnica slika ono za što se pretpostavlja da treba prosječnom turistu. Motivi su naslikani na bijeloj pozadini, a na engleskom i starinskim fontom, kao da je pisano pisaćom mašinom, ispisano je o kojem je predmetu riječ. Ti su predmeti, među ostalim, knjiga, napola otvorena na stranici na kojoj je pročitana, prijenosni radio, ružičasti flamingos ukrašen još dodatno listovima i cvijećem, torba za plažu, japanke, ručnik, boca vode, ponovno ukrašena ružičastim flamingosima, još nekoliko napuhanaca. Potom, prikaz morskog pejsaža ili ružičasto ispisanog neba, oni kakve često znamo gledati da ih ljudi stavljaju s godišnjih odmora na društvene mreže da pokažu koliko im je dobro u tom trenutku. Uglavnom, svjesno poigravanje kičem, koje je uvijek potrebno znati dobro dozirati, a ova umjetnica to, na sreću, zna.
Izloženo je 20-ak radova, svi su nastali u posljednje dvije godine, u maniri su svojevrsnog pop-realizma. U pozivu na izložbu naveli su i da umjetnica među ostalim "propituje predrasude o umjetnikovu radu kao odmoru, maljanju i relaksaciji, ne uvažavajući primjerice činjenicu da je u svaku sliku od ideje do realizacije uloženo četrdeset sati rada te da je umjetničko stvaranje rad". Te da navedenim vizualnim inventarom umjetnica propituje predvidljivost i uobičajenost navika ljudske vrste u cjelini. Ali i konzumerizam kao nasušnu potrebu uz odmor kod pojedinca, koji se ne znaju odmarati bez toga Maja Rožman nije prva, naravno, koja se bavi ovom temom. Primjerice, u Galeriji Greta njezina imenjakinja Maja Bachler pokazala je izložbu "Volare", jedna od tema bila je upravo kombinacija napuhanaca i životinja, naslikanih u tehnici akvarela. Radove su pretežito činili motivi životinja, često s elementima koji podsjećaju na lagodnost ljetovanja, od dalmatinera na plavom napuhanom jednorogu namijenjenom za morske ležernosti. Flamingose je, ružičaste, ali i one crne, kao posljedica onečišćenja, slikao i Bojan Šumonja, podsjetimo, primjerice na sliku "Katran i perje". Josipa Krolo također se bavi temom turizma, slika, primjerice, uvećane plastične japanke. Naravno, svatko od njih u okviru svojeg rukopisa i svoje priče koju želi ispripovijedati.
Maja Rožman umjetnica je koju izuzetno cijenim, svaki je njezin novi ciklus pažljivo i pametno razrađen, jedino ne znam koliko bi ove "Slike s odmora" više imale smisla kada bi uistinu bila turistička sezona, a obala prenakrcana turistima. Možda je više izvan konteksta u trenutku kada se nadamo da će ljeto potrajati, da će turista biti, da će se natjecati u veličini napuhanih ružičastih flamingosa. U svakom slučaju, izložba s naizgled laganom temom, no ne postavlja lagana pitanja.q