Na novim slikama Pauline Jazvić nekoliko je žena koje su se našle u stiješnjenoj, gotovo klaustrofobičnoj situaciji. No, one nisu u bezizlaznim situacijama, dapače. Čini se da su pokleknule na trenutak, da će se izdići iz te situacije, krenuti dalje, treba im samo kratak odmor. Tu je žena u bijeloj haljini s crnim obrubom, lijepoj, elegantnoj, uz koju sjajno idu crne visoke potpetice, na usnama joj crveni, jarki ruž, frizura uređena, dakle njegovana je i jasno je da nije digla ruke od života, no legla je, nakratko, na parket, glavom prema dolje, svega joj je dosta. Promatra je, radoznalo, lisica. Iako se nalaze u interijeru, ne promatra je kućni ljubimac, nego divlja životinja. Tu je taj element nadrealnog i kontrasta. Kao što je u kontrastu i ta haljina s trenutnim osjećajem žene na slici.
U srednjim godinama
Njegovana je žena u svojim srednjim godinama. Položaj u kojemu se nalazi je apsurdan, ali svi ga dobro razumijemo, katkad bismo se rado bacili u takav položaj. Prostor je gotovo posve ispražnjen, kao i na većini ovih slika. Paulina Jazvić slikarica je čiji su mi radovi bliski i inače, govore o duhu današnjeg vremena. To su, ujedno, slike s kojima se meni najlakše poistovjetiti.
Čovjek je u prvom planu. I na svim slikama može se pronaći suptilni smisao za humor i naklonost prema tim nesavršenim likovima iz svakodnevice. Tko je poznaje, znat će o čemu govorim. Paulina Jazvić slikarica je koja mijenja svoj stil, pa i medij izražavanja, no prikazuje ono što osjeća, pred nama je život, pokazuje ga iskreno, bez pretvaranja, ne uvijek savršen.
Opisana slika može se pogledati na izložbi posvećenoj ovoj umjetnici, upravo otvorenoj u Galeriji Kranjčar. Jednom sam napisala da se slike Pauline Jazvić često čitaju kao povjerljiv razgovor s najboljom prijateljicom ili prijateljem o mnogim temama, neprekidnom preispitivanju o tome kako biti dobra majka, o odgoju, ovisnostima, dizajnu ambalaže koji privlači više od proizvoda, tradiciji, iznenađenjima, o nedostupnim ženama ili muškarcima, ali i o potrebi za zaštitom od vanjskog svijeta. To i dalje stoji.
U Galeriji Kranjčar izložbu je nazvala "Autistični pejsaži", predgovor piše Vanja Babić. On u svojem tekstu prvo opisuje prikaz dvojice muškaraca: "Lijevi će biti sveden tek na akromatsku siluetu (možda sjenu onoga desnoga?) - koji s glavama posve zabijenim u plastične prometne čunjeve apatično i posve besciljno stoje uz kolnik. Oni, dakako, nisu u mogućnosti razaznati ništa oko sebe, pa tako ni veliki reklamni pano s kutijom za šibice te adekvatnim natpisom ‘playing with matches‘. Nedvojbeno se radi o gorkim humorom prožetom, diskretnom, ali istodobno i nedvosmisleno iskazanom komentaru na trenutnu, nimalo ružičastu, svjetsku situaciju."
Ova se slika pak približava nadrealnom: gledamo ženu koja ispod lustera lebdi, u sobi kao da nema namještaja, no na zidu je ispisana riječ art. I ovdje je žena u crnim cipelama s potpeticama, i ovdje joj je tijelo okrenuto prema podu mada lebdi. Na jednoj, također u potpeticama, penje se po ljestvama, gornji dio tijela prekriven je.
Dvojica muškaraca pomalo nalikuju jedan na drugoga, vezani su užetom, svaki vuče na svoju stranu, jedan je u poslovnom odijelu, drugi je u košulji i gaćama. Tu se mnogo toga može spekulirati, je li to dvojnost u čovjeku, pa koja će pobijediti, opuštena ili stegnuta, ili je to sputanost suvremenog doba. Ima više mogućih načina čitanja. Pa labud iza crne fotelje, i suprematistička slika u pozadini. Potom, muškarca i ženu prikazuje samo od struka naniže, u hlačama odnosno suknji - postavljajući ih u položaj međusobne konfrontacije...
Paulina Jazvić diplomirala je na dva fakulteta, i na Likovnoj akademiji i na Tekstilno-tehnološkom fakultetu. Dugi niz godina pratim što radi, čini mi se da smo se upoznale kada je dobila Smirnoff International Fashion Award, međunarodnu nagradu, prvo mjesto za autore, nove nade u svijetu mode. Osvojila ju je za haljinu od sušenih ruža.
Položaj žena
Svojedobno je, kad govorimo o različitim medijima, u Pogonu Jedinstvo, upečatljiva bila instalacija sastavljena od niza sjekira (rad "This is not another party"). bavila se temom trauma, svjesnih i podsvjesnih, i suočavanja s tim traumama. Te je sjekire bila i izložila jedne subote na Dolcu, u sklopu festivala, na tri sata, bile su joj zanimljive i reakcije okolnih prodavača i prodavačica - jedna joj je ponudila svoj med uz izreku "Sjekiru u med". Svoje je mjesto rad poslije našao i u pop-kulturi, Severina ga je uvrstila u jedan svoj spot. Nakon toga je izlagala u Muzeju za umjetnost i obrt, okupiralo ju je značenje kućnih ljubimaca za ljude, a osobito njihova uloga u pandemiji, sve kroz lik njezina neodoljivog kraljevskog pudla Švrće. Često se bavi i porukama koje društvo šalje ženama o njihovu prihvatljivu izgledu. U radu "Fashion Talks" pokušala je idealno žensko tijelo, kakvim se smatralo tijelo lutke Barbie, ugurati unutar bijelog okvira IKEA-e. Barbie pruža otpor, pa je ukalupljuje lomeći joj noge i vrat, a rad je nastao 2005. godine.
Ponešto su me podsjetile na ove slike u Galeriji Kranjčar (iako su najnovije bez teksta) "I recommend Vodka", rad na kojemu se vide samo ženske noge koje vire iz lavora, potom ispisano na crnom krugu "You are not connected to the Internet", rečenica koja se u suvremenom društvu mnogima pretvara u svojevrsnu noćnu moru, ali i "You Will Meet a Tall Dark Stranger", inspiriran gatarom iz, naravno, filma Woodyja Allena. Iznad muškarca u tamnom poslovnom odijelu zaleglog na pod, a očito u nekoj krizi, ispisala je "I‘ll think about that Tomorrow".
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....