Rijedak je slučaj da produktivni umjetnik dobije prvu samostalnu izložbu u osamdesetoj godini, no to se upravo sada dogodilo dizajneru Ivanu Iveziću, čije najvažnije radove (ili bar neke od njih) možete pogledati u galeriji Hrvatskog dizajnerskog društva u Boškovićevoj ulici u Zagrebu. Razlog je u poslu kojim se nekad bavio, a to je opremanje diskografskih albuma (navodno bar njih šest tisuća ima njegov potpis), što akademici iz te branše i ne smatraju pravom umjetnošću. Naravno da ne, to se drži primijenjenom umjetnošću, a i sam Ivezić grozi se nekih od svojih rješenja, jer ih je odavno pobacao. Ipak, mnoga su ušla u klasiku diskografskog dizajna te koštaju poprilične novce ukoliko ih želite nabaviti na e-bayu ili nekom od drugih internetskih dućana. Ivezić je samo u jedno siguran, posao grafičkog dizajnera danas je neusporedivo lakši zahvaljujući kompjutorima i ostalim tehničkim pomagalima, dok ste se nekad morali itekako pomučiti da osmislite slova koja vam trebaju za naslovnicu određene ploče i da ih poredate po određenom konceptu. Od njegove generacije ionako se nije puno zahtijevalo, naslovnica je sadržavala samo fotografiju i slova, ali sve je to moralo biti napravljeno u kućnoj radinosti.
Ivezić je rođen 1942. u Slavonskom Brodu, i to posve slučajno, jer mu je otac bio kočničar na željeznici i često sa obitelji mijenjao mjesto boravka. Supruga mu se porodila upravo u tom gradu, u četvrti koja se tada zvala Brodska varoš, poslije su se preselili u Zagreb, u kuće određene za željezničare, a kad su im ponudili kuću u Sesvetama, naravno da su to prihvatili, da bi se poslije prebacili u Dubravu. Sin ih je prevario kad se trebalo odlučiti za srednju školu, završio je prvi razred učiteljske škole, a zatim se potajno prebacio u školu primijenjene umjetnosti. Kad ih je o tome obavijestio, samo su slegnuli ramenima, ionako ih je doveo pred gotov čin. Počeo je honorarno raditi u Vjesniku, zadatak mu je bio dorađivati vikend izdanja, stranice bi se ručno slagale i kad bi se u njima pojavila praznina, on bi je morao ispuniti improviziranom grafičkom vinjetom.
Prve kontakte s fotografijom imao je kad su mu preko agencije naručili da snima sprovode, međutim, posao mu se baš nije dopao jer je većinu angažmana dobio po selima i na periferiji, gdje bi ga najprije zamolili da fotografira pokojnika u otvorenom lijesu (imao je na raspolaganju samo stari ruski fotoaparat, koji je već tada rijetko tko koristio), a usput i naručitelja kako jaše na konju. Brzo je shvatio da to nije za njega, ni posao u Vjesniku nije mu više odgovarao jer se u međuvremenu oženio, dobio dijete, a dežurstva vikendom postala su mu teret. Doznao je da u Jugotonu, najvećoj zagrebačkoj tvornici ploča, traže dizajnere, dobio je prvi posao, naslovnicu ploče VIS-a (kratica za vokalno instrumentalno sastav) „Roboti“ (proslavili su se obradom njemačkog hita „Mramor, kamen i željezo“), smislio je dobar štos, pocijepao je fotografiju sa članovima grupe, i zatim ih neuredno poredao jedne do drugih, što se doimalo moderno i primjereno vrsti glazbe koju su „Roboti“ izvodili. Improvizirao je i vlastiti studio (nazvao ga je „eksperimentalni), a u njemu su radili samo on i supruga. Tada je zapravo sve bio problem, kolor fotografiju niste mogli razviti u Zagrebu nego samo u inozemstvu, no i za to se našlo rješenje. Kao dobar dizajner shvatio je da fotografija nije nužna, kad su festivali bili u pitanju dobra grafika bila je posve dovoljna, a neki od njegovih najboljih radova zasnivaju se upravo na njima. Naslovnicu albuma sarajevske grupe „Indexi“ čine jedino razigrana slova, dok je album Tereze Kesovije puno suzdržaniji, na njemu je samo potpis pjevačice. Volio je da mu naslovnica dobro izgleda i koristio najrazličitije materijale, na primjer, jutu na albumu „Gubec-beg“, a kad se pogleda njegova produkcija, impresionira vas količina. Ipak, nije to bilo puko štancanje, odjednom bi radio po tri-četiri naslovnice, mijenjao ih kako je to bilo potrebno, a naručitelj je uglavnom bio jako zadovoljan rezultatom. Počeo je surađivati i u tjedniku Studio, bio je prijatelj s njihovim produktivnim fotografom Markom Čolićem, pa su razvili osebujnu suradnju: kad Ivezić ne bi imao fotografiju određenog pjevača, možda bi je imao Čolić, a takva vrsta usluge uvijek se vraćala. Razviti kolor fotografiju u Zagrebu tada već nije bio problem i Eksperimentalni atelje Ivana Ivezića bio je zatrpan poslom.
Nevolje su se javljale kad ih se najmanje očekivalo, recimo, na fotografiji Velebita grmlje je samo po sebi formiralo slovo „U“, pa je trebalo uvjeriti policiju da je to intervencija prirode a ne čovjeka. Problema je imao i s kolegama, u Jugotonu nisu bili zadovoljni rješenjem Dragana S. Stefanovića za album grupe Bijelo dugme „Bitanga i princeza“, pa su od Ivezića naručili novo. Problem je zapravo bio u Bregovićevim stihovima „Hrist je bio kopile i jad“, koji su cenzurirani, pa je usput promijenjen i omot. Stefanović je pobjesnio, no bura nije stigla do Ivezića koji dizajnera nije ni poznavao. Budući da je to bio jedan od albuma godine, afera je brzo zaboravljena, a stihovi su ionako vraćeni u kasnijim verzijama uživo. Strašno ga je smetalo što Oliver Dragojević nikako da skine svoje glomazne naočale, pa je na albumu „Malinkolija“ smislio koncept po kojem naslovnica oponaša izgled naočala, a u svakom staklu je pjevačev umanjeni lik. Poslije je i sam Oliver shvatio problem i počeo nositi elegantniji dizajn naočala.
Ivezić nije radio samo naslovnice ploča nego i male naljepnice za pojedine pjevače, donekle je uredio Jugotonov logo, a samo 1971. dobio je tri nagrade za najbolje dizajnirani album – za govore Stjepana Radića, za Zagrebački festival zabavne glazbe i za album Harryja Belafontea. Radio je i posebne manje plakate za pojedine izvođače koji su bili izloženi u dućanima, a danas su kao format potpuno zaboravljeni. Među novim poslovima koje je dobio svakako su važni filmski plakati za zagrebačku Filmoteku 16, oni su imali svoju distribuciju filmova na 16mm vrpci, i trebali plakate užeg formata u samo dvije boje, koji ih neće previše koštati. Ivezić nije gledao filmove za koje je dizajnirao plakate, ali je nepogrešivo pogađao njihov dramski ton i kao da je znao kojoj su publici namijenjeni. U svom Eksperimentalnom studiju imao je sitotisak tako da je u cijelosti kontrolirao pripremni rad na pojedinom albumu. Fotografija mu je bila itekako važna, nisu bez razloga Tereza Kesovija i Ljupka Dimitrovska inzistirale da ih jedino on slika i da im izrađuje naslovnice albuma. Bio je to zapravo golemi pogon, prvi album Zdravka Čolića tiskan je u pola milijuna primjeraka, a nikad ne biste pogodili tko je bio rekorder?! Harmonikaš Mića Stojanović, čiji su albumi naprosto razgrabljenu u svim dijelovima Jugoslavije, naklada jedne ploče iznosila je milijun primjeraka.
Hit dizajner ponekad bi dobio i politički osjetljive narudžbe, na primjer, naslovnicu za album s govorima Josipa Broza Tita. Je li bilo kakve posebne kontrole? Ma kakvi, napravio je šest lijepih medaljona i uklopio ih u prilično minimalističko ali vrlo ukusno rješenje. Osim toga, sa svojim šefovima održavao je kontakt poštom, puno vremena provodio je u obiteljskoj kućici na moru i od tamo slao sve što bi napravio, a jednako bi tako primao i narudžbe. Idealan način da se izbjegnu svi nesporazumi i suvišna natezanja. Kakva je iskustva imao s izvođačima? Ponajprije to da je puno lakše surađivati s pjevačicama, koje bi se odmah prilagodila najatraktivnijem dizajnu, a pomoglo je i to što su on i supruga s Terezom, Ljupkom i Elvirom Voćom održavali i privatna druženja na vikend-ručkovima i večerama. Pjevači su naprotiv bili poprilično sujetni, pazili kako će ispasti na pojedinoj fotografiji i činilo se da nikad nisu posve zadovoljni. Nimalo slučajno, češće je dizajnirao albume pjevačica negoli pjevača.
Njegova kći Nikolina Ivezić ugledna je dizajnerica, 2020. izdala je monografiju sa svojim radovima, inače se bavi kako ilustracijama i tako i uređenjem interijera, a bliska je i konceptualnoj umjetnosti. Sin Nikica poput oca išao je u školu primijenjenih umjetnosti, specijalizirao je fotografiju, a danas vodi Eksperimentalni atelje, u kojem mu Ivezić stariji samo pomaže. Potonji danas više ne dizajnira albume, prestao je nakon što je Jugoton postao Croatia Records, prvi direktor Ante Glibota nije mu baš ulijevao povjerenje, bio je pun sebe, a naredni, Miroslav Lilić, bio je puno realniji, no tada je i estrada postala siromašnija, malo se izdavalo, a u modu su se vratile singl ploče, što je dosta govorilo o razini produkcije. Osim toga, Croatia Records ostala je bez svog nekad velikog tržišta, a i bez mnogih pjevača koje je imala pod ugovorom. Razlog više da Ivan Ivezić izgubi zanimanje za profesiju u kojoj je nekad bio najproduktivniji autor.