Zgrada japanskog arhitekta Kisha Kurokawe, čiji oblik podsjeća na igru yenge, a čije kapsule, piše The Guardian, asociraju na perilice rublja, podignuta je 1972. godine u Tokiju. Smješten uz nadvožnjak, Nakaginov toranj od kapsula bio je, pišu, osmišljen kao utočište od informativnog preopterećenja modernog doba.
Svih 140 kapsula brzo su rasprodane, a veliku popularnost dostigle su među bogatim poslovnjacima u potrazi za mjestom gdje bi mogli prespavati kada propuste posljednji vlak. Kapsule, koje nisu bile namijenjene cjelodnevnom stanovanju, imale su ugrađeni krevet, kupaonicu, stol na rasklapanje, telefon te Sonyjev televizor u boji.
Ipak, zbog manjkavog održavanja i nedostatnih popravaka, kao i neslaganja vlasnika o budućnosti zgrade, pedesetogodišnje je zdanje postalo stvar prošlosti, a Kurokawine su kapsule, jedna po jedna, uklonjene.
Tri godine kasnije, kapsula je, ipak, započela svojevrsni novi život jer, nakon konzervatorskog procesa, postala je dijelom nove izložbe Muzeja moderne umjetnosti (Museum of Modern Art) u New Yorku.
"‘Nakaginov toranj od kapsula‘ jedno je od djela moderne arhitekture o kojima se najviše pisalo, no o mnogobrojnim životima zgrade i njenih stanara rijetko se priča", kaže MoMA-in kustos Evangelos Kotsioris, koji s kustosicom Paulom Vilaplana de Miguel priču o spomenutom projektu pripovijeda od njegova začeća do života "nakon smrti". Izložba će uključivati jedinu preostalu prodajnu brošuru, originalni promotivni film o Tornju, video intervjue s bivšim stanarima, istraživački digitalni model zgrade te samu kapsulu.
"Kao što postoji cijeli niz automobila (...), tako i kuća-kapsula ima različite svrhe - mini-ured, studio, hotel, dom, konferencijska dvorana ili urbana vila - ovisno o odabranoj opremi", objasnio je u prodajnoj brošuri Kurokawa, najmlađi među osnivačima metabolističkog pokreta (riječ je o grupi japanskih arhitekata koji su 1960. ideje o megastrukturama ujedinili s onima o organskom biološkom rastu te su zamislili mrežu međusobno povezanih modularnih struktura koje se mogu multiplicirati i širiti poput gljiva).
Marketinški uspjeh
Kurokawa, koji je bio vrsni prodavač i komunikator, svoju viziju kapsula predstavio je u manifestu (eng. The Capsule Declaration). 1970. je objavio i knjigu nalik časopisu s upečatljivim preklopnim narančasto-rozim posterom i snimkom svoga kompjuterizirana glasa koji čita manifest.
Ugledavši kapsularnu instalaciju na Osaka Expou, kompanija Nakagin je "zagrizla".
Reklama zgrade načinjene od kapsula izložena je u brošuri nalik katalogu auta (ilustracije je nacrtao upravo ilustrator automobilističkog časopisa) - sugeriravši da bi život u kapsuli bio uzbudljiv upravo poput vožnje sportskog auta.
Građevinska kompanija Taisei izradila je 25-minutni film u kojem glumci, piše The Guardian, predstavljaju glamurozni dan u životu tornja. Također, kupci su na dar dobili lampu u obliku zgrade.
Marketinške strategije su urodile plodom. Usprkos veličini kapsula, prodane su za 50% veći iznos po metru kvadratnom od prosječnog stana.
Zahvaljujući velikom početnom uspjehu Nakagin je planirao izgradnju blizanačkog kompleksa s druge strane ceste, kao i drugih tornjeva na nekoliko lokacija u gradu. No, 1973. godine nastupila je međunarodna naftna kriza i cijene gradnje otišle su "u nebo". Novi tornjevi nisu ugledali svjetlost dana, no Nakaginov toranj još sljedećih je petnaest godina bio vrlo popularan. Naselje u kojem se nalazio preraslo je u poslovni okrug, a na cijene je utjecala takozvana "balon ekonomija" (eng. bubble economy).
Kurokawin san o kapsulama nastavio se širiti i 1979. godine u Osaki je podignut prvi kapsularni model, a diljem Japana niknuo je i i niz sličnih mikro-hotela.
No, početkom devedesetih balon je prsnuo, a stanari Tornja s kapsulama su se iselili, sredstva za održavanje su se smanjila, a kišnica, koja se skupljala na ravnim krovovima kapsula, izazvala je ekstenzivnu koroziju.
Kako bi odgovorio na novonastale potrebe novog vremena, Kurokawa je kapsule nakon 25 godina ionako namjeravao zamijeniti, no pogreška u dizajnu nije dozvoljavala uklanjanje individualnih kapsula bez prethodnog uklanjanja gornje kapsule. Također, svaki pokušaj obnove, zahtijevao bi nevjerojatno skupo odstranjivanje azbestne izolacije.
2007. godine, nekoliko mjeseci prije Kurokawine smrti, vlasnici individualnih kapsula izglasali su prodaju zgrade s ciljem njena uništenja.
Prije no što su otišle u povijest, kapsule su ugostile DJ-jicu koja je iz kapsule uživo prenosila glazbu, a neki su kapsulu koristili kao ured ili knjižnicu...
Mnogi su ljudi Nakaginov toranj smatrali propalim utopijskim projektom, no u kontekstu tadašnje japanske graditeljske kulture, Toranj je stajao relativno dugo, veli Kotsioris, pojašnjavajući da su zgrade u Tokiju u prosjeku trajale između 15 i 20 godina.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....