Saznali smo da nas je u napustila naša draga i uvažena profesorica Renata Waldgoni, piše na stranicama Arhitektonskog fakulteta.
Renata Waldgoni rođena je 1957. godine u Zagrebu, gdje je diplomirala na Arhitektonskom fakultetu 1981. godine. Te iste godine, na poziv profesora Josipa Vanište da sudjeluje u nastavi kolegija Kabineta za crtanje i plastično oblikovanje, započinje nastavni rad. Bila je redovita profesorica u trajnom zvanju na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu, Studiju krajobrazne arhitekture Agronomskog fakulteta te Akademiji likovnih umjetnosti (kiparstvo). Dugogodišnja suradnja s kolegom još iz gimnazijskih dana, Andrejom Uchytilom, započeta 1982. godine, obilježena je mnogim priznanjima i nagradama, a njihovi su radovi izlagani i objavljivani u zemlji i inozemstvu. Za crkvu i pastoralni centar Sv. Ivana Apostola i Evanđelista u Novom Zagrebu dobili su Veliku nagradu Zagrebačkog Salona 2009. godine. Projektira mnogo, nešto realizira (obiteljska kuća u Bužanovoj, interijeri stanova, postavi izložbi, grafički dizajn), a nagrađivani su joj radovi: 1994. café Club Camel (29. zagrebački salon, nagrada za interijer) te 1997. poslovna kuća Blitz-film & video distribution (Piranesi, priznanje i nominacija za Veliku nagradu Zagrebačkog Salona).
Zajedno su dobili i nagradu ‘Viktor Kovačić‘ za životno djelo, a u obrazloženju Melite Čavlović je stajalo: " Konzistentnim slijedom arhitektonskih radova Renata Waldgoni i Andrej Uchytil ucrtali su put racionalnom i neretoričkom, te nedvojbeno likovno enigmatičnom smjeru promišljanja arhitekture koja nije popuštala pred prijemčivim trendovima pričljivog opisivanja arhitektonskih postupaka i procedura," stoji u obrazloženju nagrade.
"Spremnost da se trenutak komentira i da mu se oponira poduzeta je s rizikom da pojedini projekti, premda jezgroviti i analitični, neće biti u potpunosti dokučivi široj zajednici koja nije bila u potpunosti voljna s njima poduzeti taj rizik. Rizik je bio sinonim za najuzbudljiviju arhitektonsku praksu tada okupljenu u tandemskim kombinacijama "crtača po ledu", u zenitu primjene analognih alata i tehnika proizvodnje arhitekture […] Tandem u ovom konkretnom slučaju čine visprena, uporna i neposredna, učiteljica i arhitektica Renata Waldgoni te lucidan i apstraktan, ali suptilan učenjak i arhitekt Andrej Uchytil. Jednostavnim su mislima svojom praksom izgrađivali kompleksne strukture, a smjelim postupcima neumorne redukcije koje su se odupirale popularnim strategijama rasipanja, odašiljale snažne poruke, koje bi se prema suvremenom trenutku i aktualnoj praksi mogle čitati kao jasan korektiv […] Idiosinkratskim tehnikama rukom, olovkom, karakteristično pastelom ili tehničkom uputom jasno razaznaju arhitektonske činjenice o prostoru od elaboracija koje promoviraju druge, arhitekturi srodne discipline. Te činjenice često razotkrivaju osebujnim korištenjem boje kojom eksperimentiraju u različitim tehnikama, materijalima ili građi. Svjesni unikatnog i delikatnog tretmana rukom koloriranog naspram masovnog reproduciranja kopija u c/b tehnici, upravo bojom kao alatom poučavaju kako o skladnom i skromnom tako i diskretnom podvlačenju bitnih karakteristika arhitektonskih prostora." (tekst: Melita Čavlović).
Prvom nagradom na natječaju za župnu crkvu sv. Ivana Evanđeliste u Utrini u Zagrebu (1991.) razmaknuli su margine arhitektonskog promišljanja u odnosu na tipologiju sakralnog sklopa, vješto spajajući lekcije svojih učitelja s jasno deklariranim internacionalnim uzorima. Godine 2009. za realizaciju crkve tandem je osvojio Veliku nagradu 44. zagrebačkog salona arhitekture, a projekt je prepoznat još dvjema nominacijama: onom za nagradu Europske unije za suvremenu arhitekturu "Mies van der Rohe" 2008. i za Nagradu "Viktor Kovačić" Udruženja hrvatskih arhitekata 2007. godine.
Kao profesori, Waldgoni i Uchytil poučili su generacije mladih studenata odgovornosti prema vlastitoj disciplini te im Udruženje hrvatskih arhitekata zbog cjelokupnog doprinosa arhitektonskoj profesiji iskazuje priznanje nagradama "Viktor Kovačić" za životno djelo.
S Arhitektonskog fakulteta su se s njom oprostili sljedećim riječima, u tekstu Ane Martine Bakić (Kabinet za crtanje i plastično oblikovanje): "Duhovita i neposredna, s nevjerojatnom sposobnošću pojednostavljivanja kompleksnih prostornih i vizualnih slojeva svijeta oko nas, u okruženju otvorenog prijenosa znanja, uspostavljala je i razvijala poticajne odnose sa studentima. Kao karizmatična mentorica i nastavnica osebujne energije, studentima je otvarala nove uvide i znanja kojima su razumijevali različite slojeve arhitekture. Nedostajat će nam. Pamtit ćemo njezinu kreativnost i inteligenciju, svježinu ideja i talent, živo treperenje boja njene odjeće kojim je stvarala iznimne atmosfere i unosila ih u prostore kojima se kretala". Bavila se i crtanjem, pa je u Oris Kući arhitekture svojedobno bila otvorena njezina izložba.
Tada je napisala, među ostalim:
Kao dugogodišnjem nastavniku kolegija "Crtanje" i "Plastično oblikovanje" na Arhitektonskom fakultetu, velika mi je odgovornost odabrati i pokazati vlastite crteže. Kao dugogodišnjem projektantu kuća i (njihovih) interijera teško mi je odlučiti se i odabrati crtež: edukativan za studente, reprezentativan za fakultet, pravi za vas ili najdraži meni. A najteže je pronaći ih u raspr(a)šenoj arhivi! Promatrati mnogo raznorodnih arhitektonskih crteža na istom mjestu, a bez poznavanja ostalih činjenica o projektu promatraču je zahtjevno. Često se inicijalne skice bace ili zametnu. Često su crteži, prikazi prostora i/ili koncepcije, onaj međukorak u nastajanju projekta (jedna od skica). Često su pak risani na meni blizak način; dok drugima djeluju reprezentativno, meni je to inicijalan crtež. Često inicijalni crtež prostora završava realizacijom. Često inicijalni crtež prostora ne završava ni realizacijom projekta niti objekta. Ponekad crtež nastaje na temelju fotografije,podsjetnika na činjenice prostora. Ponekad crtež prostora nastaje prvi te se fotografijom provjerava. Ponekad bojom pokazuju atmosferu prostora kojoj se teži u projektantskoj realizaciji i izvedbi. Ponekad, s većim iskustvom doživljavanja prostora, crteži prostora izostaju te se projektantska misao provodi "samo" istomjesnim tlocrtom i presjekom (rukom, olovkom)*.
Komentari
0