U petak 11. svibnja u Zagrebu je u 89. godini života umro akademik Zlatko Bourek, istaknuti hrvatski slikar, kipar, kostimograf, scenograf, režiser, autor crtanih i igranih filmova, redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
„Smrću akademika Zlatka Boureka Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti izgubila je jednog od svojih najuglednijih članova, a Hrvatska jednog od svojih najvećih, najsvestranijih i najoriginalnijih umjetnika koji je otvorio novo poglavlje modernog hrvatskog likovnog, kazališnog i filmskog stvaranja. Pamtit ćemo njegovu likovnu i intelektualnu mnogostranost i marljivost kojom se nesebično davao likovnoj, kazališnoj i filmskoj umjetnosti, kao i njegov vedar i razigran duh. Iako je bio umjetnik svjetskog glasa, cijelog života bio je privržen rodnoj Slavoniji, ponosan na njenu kulturu i tradiciju iz koje je crpio nadahnuće za svoja djela kojima je obogatio hrvatsku kulturu. Akademik Bourek pripada među nacionalne velikane koji su zadužili hrvatsku likovnu, kazališnu i filmsku umjetnost, hrvatsku kulturu, Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti i hrvatski narod“, izjavio je povodom smrti akademika Zlatka Boureka predsjednik HAZU akademik Zvonko Kusić.
Akademik Zlatko Bourek rodio se 4. rujna 1929. u Požegi, a djetinjstvo je proveo u Osijeku gdje je završio osnovnu i srednju školu. Od 1943. do 1945. sudjelovao je u Antifašističkoj borbi. Godine 1955. diplomirao je kiparstvo i slikarstvo na Akademiji za primijenjenu umjetnost u Zagrebu, kod prof. Koste Angelija Radovanija. Još za vrijeme studija s grupom istomišljenika osnovao je Zagrebačku školu crtanog filma koja je unijela novi koncept u nastanak animiranih filmova i stekla svjetski ugled. Grafičke radove prvi put izlaže 1959., a prve slike počinje izlagati 1963. One već tada imaju glavne značajke njegova likovnog stvaralaštva: groteskni humor s nadrealističkim elementima povezanim s folklornim sastavnicama.
Zlatko Bourek bio je scenograf svjetski poznate serije animiranih filmova Profesor Baltazar realizirane od 1967. do 1978. u kojoj je, po uzoru na Rijeku, likovno osmislio mjesto radnje Baltazar-grad.
Crtanim filmom počeo se baviti kao crtač podloga i svoj prvi uspjeh postigao filmom Cowboy Jimmy (1957.), a zatim slijede filmovi Happy End (1958.) Inspektor se vraća kući i Kod fotografa (1959.). Od 1960. radio je crtane filmove po vlastitim scenarijima, među kojima se izdvajaju Kovačev šegrt, I videl sem daljine meglene i kalne, Bećarac, Kapetan Arbanas Marko, Mačka, Školovanje i Ručak. Kao režiser i scenarist snimio je tri igrana filma: Cirkus Rex, Crvenkapica, Ventrilokvist.
Od 1971. surađivao je kao scenograf i kostimograf s uglednim kazalištima u Njemačkoj, a od 1988. bio je stalni član kazališta Hans Wurst Nachfahren u Berlinu. Na Dubrovačkim ljetnim igrama 1977. je režirao lutkarsku farsu Orlando maleroso autora Saliha Isaaca, čime je započeo obnovu lutkarskog scenskog izraza u Hrvatskoj, a golem uspjeh u zemlji i na najvećim svjetskim kazališnim festivalima ostvario je s lutkarskom predstavom Hamlet u izvedbi kazališta ITD iz 1982.
Među posljednjim djelima akademika Zlatka Boureka izdvajaju se režija, kostimografija i scenografija za predstavu Kralj Ubu Alfreda Jarryja na 51. splitskom ljetu 2005. a 2010. je u Zagrebačkom kazalištu lutaka postavio lutkarsku predstavu za odrasle Jedini neuspjeh Adolfa H, autora Georgea Taboria za koju je radio scenarij, režiju i nacrt za lutke. Na savskom nasipu u Zagrebu 2016. je postavio skulpturu Međaš protiv uroka i poplave.
Redoviti član HAZU, u Razredu za likovne umjetnosti, postao je 2010., a od 2002. bio je član suradnik. Akademik Zlatko Bourek samostalno je izlagao u Duisburgu, New Yorku, Dubrovniku, Varaždinu, Osijeku i Zagrebu. Skupne izložbe u zemlji bile su mu u sklopu Zagrebačkog trijenala, Izložbe jugoslavenske grafike, Zagrebačke izložbe jugoslavenskog crteža, Vizualnih komunikacija, Nadrealizma i hrvatske likovne umjetnosti, Erotike u hrvatskom slikarstvu, crtežu i grafici, Salona u Rijeci, a u inozemstvu u Aleksandriji, Veneciji, Budimpešti, Tokiju, Wiesbadenu, Rimu, Ateni, Solunu, Caracasu i St. Poeltenu te na Kubi. Godine 2005. dobio je Nagradu Vladimir Nazor za životno djelo.