IN MEMORIAM JOSIP VANIŠTA

Za najbliže Van, volio je oko sebe mistiku. Tako je i gledao na život

 

Na četvrtom katu zgrade u Križanićevoj ulici, s pogledom na gimnaziju, Josip Vaništa napravio je svoje posljednje radove. U asketski uređenom stanu, gdje je sve bilo prilagođeno velikom umjetniku, u ovećoj prostoriji bio je atelje, sa štafelajem, odakle uske stepenice vode na galeriju.

Usprkos godinama Vaništa je radio koliko je mogao, u tom stanu pisao je i svoja čuvena pisma, pisaćom mašinom i uz nekoliko riječi dodatka pisanog rukom, nalivperom, koja je slao na adrese ljudi koji su mu bili zanimljivi. U zadnje vrijeme poodmakla dob i bolest, šest operacija, učinili su svoje pa se Vaništa tu i tamo mogao samo javiti na telefon.

Posljednjih godina razgovarali smo nekoliko puta za novine, iako mu to baš nije bilo omiljeno, a uvijek je bio krajnje koncentriran i nadahnut. Govorio je tiho, uvučen u fotelju u kojoj je sjedio, elegantan u svojoj običnosti, fin, prefin, pravi gospodin. Njegove su rečenice bile kratke, ali kada bi mu se tema učinila zanimljivom, do detalja bi sve ispričao i onda ljubazno zamolio može li poslati i pismeni dodatak. Najčešće je želio uz odgovor nešto i pročitati iz knjiga koje je ljubomorno čuvao, neke i s potpisima slavnih ljudi koji su obilježili prošlo stoljeće.

Vaništa na fotografiji koju je snimila Nives Gajdobranski za naslovnicu knjige Igora Zidića “Slika i vrijeme: Josip Vaništa”

Zadnji razgovor

Nakon svakog intervjua koji smo vodili, a posljednjih godina bilo ih je nekoliko, nazvao je i ljubazno zahvalio. “Možete li doći, kada vam odgovara, da još porazgovaramo”, rekao bi svaki put. Spletom okolnosti jedan od zadnjih “dodatnih” razgovora bio je kada je njegova posljednja životna suputnica, Nives Gajdobranski, teško bolesna, otišla na svoje posljednje putovanje do bolnice iz koje se nikada nije vratila. Dok smo čekali hitnu pomoć, uzbuđeni, Vaništa me zamolio, “možete li nazvati akademika Zvonka Kusića da se pobrine za Nives”. Uvijek brižni predsjednik Akademije to je i učinio i javio Vaništi da se ne brine.

Sjećanja na Karlovac

Svaki dolazak Vaništi bio je povratak u nevjerojatno vrijeme u kojem su umjetnost i umjetnici ne samo nešto značili nego ostavljali i duboki trag. Kako je čudesno crtao, tako je briljantno pisao, pa njegovi zapisi otkrivaju druženja s Miljenkom Stančićem, Miroslavom Krležom, Ivom Steinerom i brojnim drugom velikanima s kojima je i prijateljevao. Kako ih je samo znao plastično približiti, uvijek usredotočen na bitno, dočarati to prošlo vrijeme koje danas izgleda gotovo nestvarno, uz prepričavanje poneke anegdote koja je otkrivala intrigantni život ljudi koji su mijenjali svijet.

'Slikarov autoportret'

Volio je oko sebe neku mističnost, enigmu, pa je tako gledao i na život. Često je sam sebi postavljao pitanje “ima li sve to smisla”. U razgovoru se znao, pogotovo posljednjih godina života, gotovo sa sjetom prisjećati svog Karlovca, koji je u vrijeme njegove mladosti imao samo jednu asfaltiranu cestu, da bi ga zamijenio za Trnje i Črnomerec i poneki odlazak u Pariz. “U Zagrebu sam se najbolje osjećao, ali uvijek sam se klonio buke. Slikanje je posve privatna borba u kojoj ne pomažu principi, nema pravila.”

Već jako narušenog zdravlja, pomno je pratio sve što se događa, komentirao našu svakodnevicu i iskazivao rezervu prema načinu života koji se toliko razlikovao od vremena kada je krenuo na životni put iz grada s četiri rijeke. “Teško mi je kada vidim i čujem u kakvom siromaštvu neki ljudi žive”, govorio je u stanu koji je bio primjer skromnosti. Samo ono najnužnije, na zidovima bez slika, s bibliotekom kojoj bi se iz dana u dan vraćao. Znao bi me odvesti u deponij svojih radova, smješten u stanu koji je bio kat niže, uredno posložen i katalogiziran, i detaljno bi govorio o nekim slikama koje su za njega bile važne.

Polaganje slike Josipa Vanište “Crna linija na srebrnoj osnovi”, 1986.

Radovi u MoMA-i

“Ali koga danas više briga za to”, rekao je niti rezignirano, niti razočarano. A onda bi živnuo i gotovo oduševljeno prepričao kako mu je jednog dana zazvonio telefon, gotovo u noći, i javio se nepoznati glas. “Gospodine Vaništa, pa vaši su radovi u MoMA-i, uz opis da ste legendarni lik na umjetničkoj sceni, jedan od osnivača Gorgone”. Znate, posve je tihim glasom dodao, bilo mi je drago to čuti.

Taj nevjerojatni crtač, erudit, samozatajni umjetnik koji ostavlja neizbrisiv trag u hrvatskoj kulturi, u svojoj skromnosti rijetko je inače iskazivao zadovoljstvo onime što je radio. “Živi negdje između zemlje i neba”, nadahnuto je napisao kolega Dobroslav Silobrčić za umjetnika kojeg su najbliži zvali Van. Nije bilo razgovora koje smo vodili a da nije spomenuo i “odlazak”. “Ne bojim se naravno smrti, sve ovo s mojom bolesti je i generalna proba, a nije smrt ni najgore što se može dogoditi.”

Slikar sjetnih krajolika, ali i jedne važne crte

Igor Zidić

U svijesti naše sredine kad se čuje riječ Vaništa pomišlja se prije svega na slikara.

Ali po mome mišljenju postoje barem tri Vanište. Jedan je onaj slikar sentimentalnih često sjetnih krajolika - nije slučaj da su često slikani u snijegu ili kiši, koji prigušuju boje. I drugi, umjetnik u krugu Gorgone, radikalni istraživač, ustrajni slikar jedne crte koja dijeli platno na dva dijela. Kad sam pomišljao na te čuvene crte nerijetko sam se pitao nije li to Vaništa pokušavao u jednostavnosti nadmašiti Knifera, kojega je meandar ili zglob nadomještao dugom ravnom crtom koju mogu vidjeti prema Kniferovu zglobu i kao dugu, oglodanu kost.

No ne bi trebalo zaboraviti da je u posljednjih tridesetak godina snažno izrastao i treći Vaništa: Vaništa pisac vrlo osebujnog stila, eliptičnih rečenica koji će uvijek radije reći riječ manje nego riječ suviše. Taj je sjajan pisac i memoarist ujedno onaj koji svojim načinom, ali i svojom filozofijom pomiruje dvojicu slikara: onoga sentimentalnog i onoga radikalnog.

Vaništa je 1959. godine osnovao radikalnu umjetničku praksu Gorgonu

Nenad Fabijanić

U direktnom odnosu i razgovoru, leđima okrenut prozoru, davao je priliku sugovorniku, obasjanom svjetlom s atelijerske terase, da otvoreno opravda razlog svog dolaska.

Pružali smo jedan drugome poseban i iskren, kreativni suživot, pun apsolutnog povjerenja i poštovanja.

Bio je tih i samozatajan, a poruke, djelo i koncepti zvonko i glasno lebdjet će nad ovim sivim prostorima.

Učitelj s distance, a tako blizak… Kontrolirao je svoju temu i vrijeme.

Teško je dokučiti u kojim se sve djelima skriva linija i sjena Josipa Vanište.

Tišina i praznina… i malo Debussyja. Crna je zastava.

Zvonko Maković

Odlaskom Josipa Vanište izgubili smo jednog od posljednjih velikana koji su mijenjali kurs hrvatske umjetnosti, ne samo pedesetih i šezdesetih godina nego i općenito. Imao je karizmu i snagu okupiti istomišljenike oko sebe, osnovao je 1959. godine zasigurno najradikalniju umjetničku praksu Gorgonu, praksu koja je napustila liniju kontinuiteta. Bila je to središnja točka koja je u Hrvatsku dovodila velikane kao što su Manzoni, Rauschenberg i mnogi drugi.

Štovali su Samuela Becketta i Johna Cagea, koji su gledajući s današnje točke markirali neke odrednice u umjetnosti 20. stoljeća. Josip Vaništa nije, naravno, bio samo središnja točka Gorgone nego i velik umjetnik, njegova su djela važna ne samo za hrvatsku umjetnost nego i za umjetnost općenito. Vaništa nas je zadužio.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
02. listopad 2022 02:45