Izložbom fotografija Žarka Vijatovića “Zagreb - Pariz”, otvorenom za vikend, po opsegu omanjom, a postavljenom tik uz atelje Kožarić koji se nalazi u sklopu MSU, među ostalim je obilježen i devedeset osmi rođendan Ivana Kožarića. Umjetnikov je rođendan 10. lipnja.
Na Vijatovićevim je fotografijama upravo Ivan Kožarić glavni protagonist, uz Tomislava Gotovca i Julija Knifera, crno-bijeli se izloženi radovi baziraju na ova tri umjetnika, na njihovom međusobnom odnosu.
Prvo što mi je upalo u oči, razgledavajući izložbu, jest kako su ovi umjetnici poštivali jedan drugoga, ego je kod njih u drugom planu. Primjerice, u Parizu, dok Kožarić ima samostalnu izložbu u Musée d’Art Moderne de la Ville, i saznaje i da će uskoro izlagati na prestižnoj Documenti u Kasselu, Julije Knifer ljubi mu ruku. Nakon toga, i Kožarić njemu uzvraća, nakloni se i on ljubi Kniferu ruku. Sve to u kontekstu njihova djela poprima obilježja performansa. Svojedobno su dijelili i umjetničku grupu, Gorgonu, neko su vrijeme zajedno i bili u francuskoj prijestolnici. Već su bili u zrelijim godinama, kada se taj rukoljub, nazovimo ga tako, događa, bilo je to 2002. Našao se tu, da to snimi, Žarko Vijatović, koji u Parizu i živi.
Vijatović je pedesetih godina rođen u Washingtonu. U Zagrebu je završio Likovnu akademiju, slikarstvo, no fotografijom se češće bavi od temeljne profesije, a u Parizu već godinama ima stalnu adresu. Tihi je svjedok jedne umjetničke epohe, iako bi se o njegovu opusu trebalo glasnije pripovijedati. Među njegovim su poznatijim, poetskim fotografijama one pariške magle. No prije svega njegov opus poznajemo po fotografijama art protagonista, ali i po kustoskom dijelu posla. U čestim je slučajevima on i inicijator prizora koje bilježi.
Primjerice, prilikom posjeta Ivanu Kožariću, došao je na ideju da ovaj kipar oblikuje Gotovčevo tijelo poput skulpture, koristeći pribor kojim se koristi dok skulpture stvara, odjeven pri tom u svoju radnu bijelu kutu. Spojeni su tako Kožarić, koji je gotovo sinonim za suvremenog kipara u ovim krajevima, i Gotovac koji je od svog tijela napravio ready-made. Naziv je rada “Skulptor i skulptura”, a nastao je dok je Kožarić još imao atelje u Medulićevoj ulici, devedesetih godina.
Paralelno s izložbom, u MSU je predstavljena i foto-monografija “Grupa ViGo - potencijalno važne aktivnosti”, priča o neformalnoj umjetničkoj grupi čiji su jedini članovi bili Žarko Vijatović i pokojni Tomislav Gotovac. Osim što su korištena prva dva slova njihovih prezimena, spojnica je naziva i prezime anarhističkog redatelja Jeana Vigoa, a temeljila se na Gotovčevoj tvrdnji da je sve art, da je sve film. Upoznali su se sedamdesetih, Vijatović je Gotovca ugledao iz tramvaja: kako je tumačio, Gotovac je bio visok, bradat, s dugom kosom, nije ga bilo teško zamijetiti kako korača po Ilici. Surađivali su niz godina i skupa priređivali izložbe, među ostalima i onu u izlogu knjižare Znanje.
U predstavljenoj knjizi mogu se pronaći mnogi primjeri njihove suradnje, počevši od trenutka kada Vijatović snima Gotovca u njegovom životnom i radnom prostoru u Krajiškoj broj 29, gdje umjetnik izvodi razne performanse pred objektivom aparata, potom kako grli ugao ulice na kojemu piše Trg Maršala Tita, potom, pa radove koji su tribute Gotovčevoj pokojnoj majci... Neko su se vrijeme razišli, došlo je do neke nesuglasice oko jednog projekta koji Vijatović nije želio raditi (nikad nije rekao kojeg). No, ponovno Gotovca snima već na bolesničkoj postelji, pred smrt, nazvat će fotografije “Posljednja seansa”. Spaja ih niz intimnih suradnji. U knjizi o Vijatoviću pišu Leila Topić, Feđa Vukić i Danka Šošić.