Rad Lane Stojićević "Fasada - kostim" jedan mi je od najmilijih radova suvremene hrvatske umjetnosti. Na ciničan način ispripovijedala je priču o jednom od najvećih vizualnih problema u suvremenoj Hrvatskoj: zakrčenost kičastim kućama koje su posljedica divlje gradnje. Imali smo u Hrvatskoj čak komisije koje su uokolo tražile kičastu gradnju, podsjetimo na "Komisiju za prelijepo" Krešimira Rogine i Vinka Penezića, mnogo filmova, umjetničkih djela koja su se bavila temom koja je vječni izvor inspiracije na ovom području, no taj fini cinizam koji je isplivao iz rada umjetnice iz Dalmacije, način na koji stoji odjevena u kičastu gradnju, naravno, roza boje, uvijek mi je bio privlačan. Sjajno.
Sve je počelo radom "Vila Rosa", za koji je poticaj dobila putujući Jadranskom magistralom. Riječ je o svojevrsnom showroomu divlje gradnje. Primijetila je specifičnu estetiku, zapravo konglomerat različitih stilova. Najčešći je kolorit pritom - ružičast. Potom je na sebe i odijevala te elemente bespravne gradnje. Kasnije, bavila se i hotelom Zora Lovre Perkovića u Primoštenu, scenografiju je rada smjestila kod bazena, u natkrivenoj futurističkoj kupoli, u kojoj je svojedobno boravio i Orson Welles. Sve je potom nalikovalo distopijskim filmskim prizorima. S ovim radom bila je i međunarodno prepoznata, u užoj konkurenciji za prestižnu međunarodnu nagradu New East Photo Prize, The Calvert 22, a o njemu je pisao i Guardian.
Uglavnom, da sad ne nabrajam dalje, jer svaki je rad ove umjetnice i zanimljiv i na svoj način društveno angažiran, "Fasada - kostim" može se pogledati na izložbi o ružičastoj boji, kustosa Vanje Babića, koja je upravo otvorena u Galeriji Kranjčar u Zagrebu.
"Zovem se ružičasta" traje do 18. travnja, a riječ je o skupnoj izložbi koja "tematizira i propituje formalne i simboličke aspekte pojavnosti ružičaste u odabranim djelima umjetnica i umjetnika u rasponu od prijelaza 19. na 20. stoljeće pa sve do suvremenog doba". Izložba, navodi se, "predstavlja svojevrstan sukus potencijalno znatno šire teme, a osnovna ideja je kod promatrača stimulirati osviješten problemsko-estetski pristup pojedinim umjetničkim djelima objedinjenim oko jednog zajedničkog im nazivnika, u ovom slučaju ružičaste boje". Drugim riječima, izložba nije samo o boji kao estetskom izboru, nego o ružičastoj kao simbolu i kulturnom kodu. Polazi od ideje da ružičasta nosi različita značenja kroz povijest (od nježnosti i intime do ironije i kiča), da ima rodne i društvene konotacije, da može biti emocionalna, politička i subverzivna.
U tom kontekstu, subverzivnom, jedan od radova koji su se urezali u kolektivnu memoriju umjetnosti s ovih prostora jest svakako, na ružičastom, "An Artist Who Cannot Speak English Is No Artist", koji potpisuje Mladen Stilinović, a nastao je kao kritika dominacije engleskog jezika u globalnom svijetu umjetnosti. Na njegov se rad direktno referira onaj Đorđa Jandrića (u postavu stoje jedan preko puta drugog), također na ružičastoj svilenoj zastavi, ispisuje "Artist Who Cannot Speak As An Activist Is No Artist". Jako zanimljiv, sjajan i isto pomalo ciničan rad, koji smo imali priliku vidjeti i na sjajnoj Jandrićevoj samostalnoj izložbi u Galeriji SC. Iako se ne bih do kraja složila s Jandrićem, rekla bih da u Hrvatskoj nedostaje upravo aktivističkih radova.
Antonio Grgić, pak, arhitekt je i umjetnik čiji rad obilježava upravo - aktivizam. Njegov se rad, također, oslanja na isti rad Mladena Stilinovića, ali i na poliedar iz čuvene Dürerove grafike "Melencolia" s, dakle, pokrivnim tekstilom ružičaste boje koju je u svojem radu koristio Mladen Stilinović. Obrazloženje je zanimljivo, pa ga djelomice citiram: "Taj spomenik je vrsta reinterpretacije nikad izvedenog Dürerova spomenika seljacima pobijeđenim u seljačkim bunama koje su zahvatile europski kontinent u 15. i 16. stoljeću". Stvara, dakle, spomenik "melankoliji i propalim socijalnim i socijalističkim revolucijama korištenjem roza boje koja je u Stilinovićevoj praksi čitana kao simbol buržoazije i propale revolucije...".
Pravi su mali biseri djela umjetnosti moderne. Počnimo s Vlahom Bukovcem: "Akt (Ljeto)" datira u 1886. godinu, ružičasta je boja ovdje u draperiji, vijencu cvijeća tik iznad draperije, u obrazima lica mlade, zamišljene djevojke koju je umjetnik uhvatio u trenutku odmora, kontemplacije, u prirodi, a slika je iz profila.
Poznat je i rad Sonje Kovačić-Tajčević "Crnac s ružičastim šeširom" nastao 30-ih godina prošlog stoljeća u duhu kubizma. Izložen je i "Crtež" Ivana Kožarića, ružičastom bojom. Može se pogledati još jedan akt na ovoj izložbi, a to je "Ženski akt s čarapama", koji datira u 1974. čiji je autor Ljubo Ivančić. I koliko se god puno o njemu pisalo, uvijek mi se čini da bi njegov rad trebao biti više pod lupom javnosti. Jedna specifična egzistencijalistička umjetnost, povratak samim temeljima, sve jako razrađeno. Na izložbi se može vidjeti i rad Nine Ivančić iz razdoblja nove slike "Mrtva priroda sa zastorom" iz 1982. Dominira, dakle, taj ružičasti zastor, a interesantno mi je kako se tema vezana uz ružičastu boju u više navrata vezuje uz zastor. Izložen je i rad Damira Sokića, uz koji postavlja rad koji ga je inspirirao, a među ostalim piše: "Ne znam kako se dobiva blijedoružičasta boja, onakva kao na Gustonovim slikama kad se pretvara u svjetlo, posebno na onim slikama s kukuljicama s dva otvora za oči, ali i na drugima...". Pokazan je i rad Pauline Jazvić o kojem sam u više navrata pisala, a izlažu i Alieta Monas, Dubravka Rakoci, Ljerka Šibenik, Anabel Zanze.
Razrađena i zanimljiva izložba. Nema lošeg rada na njoj.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....