Ovog tjedna, od 20. do 27. listopada, u Beogradu traje “najmasovnija kulturna manifestacija na Balkanu”, 58. međunarodni beogradski sajam knjiga: ukupno 490 sudionika, od čega 49 iz inozemstva. Počasni ovogodišnji gost je Poljska, pa je spisateljica Olga Tokarczuk svečano i otvorila sajam.
Srpski nakladnici poslovično se žale na krizu - poneki čak tvrde da je izdavaštvo pred kolapsom - no ta je kuknjava slabo vidljiva na samom sajmu, koji je smisleno organiziran i maštovito postavljen.
Sve je, naravno, podređeno kupcu i čitatelju, ali uglavnom s puno takta: izdavači guraju novitete kojih je zaista mnogo, i koje nema previše smisla nabrajati kad ih čitateljice i čitatelji u Hrvatskoj ionako ne mogu kupiti.
Popusti nisu ponižavajući, a gungula koja je vladala već prvih dana pomalo je “vašarska”. Ipak, da ne bude zabune: riječ je o onoj vrsti dobrodošle živosti koju je u svijetu knjiga nemoguće režirati. Knjige se u Srbiji očito ne prave za neku izmišljenu publiku, zbog hira ili mode, što na scenu dovodi šaroliko i živopisno društvo, uključujući mnoštvo bizarnih i provincijalnih izdavača, što čitavoj smotri daje šarmantni, a povremeno šaljiv začin.
Poljska spisateljica Olga Tokarczuk svečano je otvorila Beogradski sajam knjiga
Teorija tvrdi da je ta dinamika i mobilnost signal kvalitete, a ne treba biti veliki stručnjak da bi se vidjelo kako je srpsko izdavaštvo strukturno sređenije od hrvatskog. Umjesto hrvatske sklonosti konceptu “širokog izdavačkog profila”, srpska scena je modernije isprofilirana, s motorom u pouzdanim i ambicioznim nakladnicima srednje veličine, kakvi su već Gepoetika, Clio ili u novije vrijeme Arhipelag, te mnoštva manjih nakladnika, koji često iznenađuju maštovitim programima, i to ne samo beletrističkim.
Kako su tromi i starinski nakladnici uglavnom iščezli, i srpsko izdavaštvo je i oblikovno i grafički iskoračilo iz svog nekada prepoznatljivog manirizma. Umjesto propale Narodne knjige - koja je zapela negdje u tranziciji - već se nekoliko godina kao izdavački lider nametnula Laguna s ukusnim i dinamičnim programom, potpomognuta modernim vlastitim lancem knjižara Delfi. Drugi knjižarski lanac Vulkan oformila su druga dva mainstream izdavača, Alnari i Mono i Manjana, što je dovelo do zanimljivog dvovlašća koje očito funkcionira jer se manji igrači više ne žale na dugove.
Zanimljivo da su baš na Sajmu neke od važnih ličnosti srpskog nakladništva - poput vlasnika Geopoetike Vladislava Bajca - govorili o regionalnoj dominaciji hrvatskih nakladnika, što je zanimljiva tema za diskusiju, samo je zazvučalo pomalo fantastično: hrvatski nakladnici su na Sajmu knjiga uglavnom nevidljivi, što je teško objašnjiv potez, osim ako nije riječ o neiskušanoj marketinškoj taktici.
Nešto vidljiviji su hrvatski pisci: Dubravka Ugrešić je premijerno objavila knjigu eseja “Europa u sepiji” u Fabrici knjiga, a Rade Jarak je svoj novi roman “Yu puzzle” publicirao u Laguni. Zanimljivo, najagilniji promotor hrvatske književnosti u Srbiji - nakladnička kuća Rende - za ovogodišnji sajam nije pripremio neki hrvatski naslov. U programskom dijelu najavljeni su Viktor Ivančić, Igor Štiks i Srećko Horvat, i to je uglavnom sve od nas.
Beogradski sajam knjiga nudi zanimljiv i raznovrstan popratni program, čiji je moderni koncept zasluga nekadašnje programske direktorice, znanstvenice i književne kritičarke Vladislave Gordić Petković. Pravi sajam knjiga mora imati i ozbiljan popratni program - to zvuči nekako samorazumljivo sve dok se ne sjetimo Interlibera. I zaista, što bi se dogodilo s tim Interliberom kad bi se njegovom (programskom) organizacijom kojim slučajem bavile osobe s nekim smislom za literaturu?