Gotovo uvijek propustim program srijedom, budući da taj dan predajem tekst. No, kojiput, eto, završim posao, a televizor radi... Cijeli tjedan okupirali su nas političari, uglavnom predsjednički kandidati, i cijela je situacija postala i živopisna otkako se u predsjedničku utrku uključio šoumen i biznismen Miroslav Škoro. Povoljno za novine, vidjet ćemo kako je za politiku, a kad smo kod političara, meni se eto, baš protekle srijede, najviše svidio naš ministar policije - Davor Božinović.
Kao i svim ministrima, i njemu je dužnost da istinu ne - govori, makar ne uvijek. Način na koji Božinović “interpretira činjenice”, primjerice da hrvatski granični policajci tuku migrante, izvanredno je učinkovit. Blagim glasom, gotovo nezainteresiranim, kaže da za to ne postoje dokazi, a kamoli snimci, gdje bi se vidjelo “štogod konkretno”.
Drugim riječima, čemu vjerovati vlastitim očima ako već imaš ovoliko smirenoga, tihoga, uljudnoga ministra policije.
Ivica Ružičić, voditelj ove iznimno bezbojne radijsko-televizijske emisije, sjajno se uklopio s ministrom Božinovićem. Apsolutno ga je sve pitao i apsolutno nije imao ni jedno potpitanje ozbiljno.
Bio je počeo, kako je i red, s rašomonom u Virovitici gdje je gradski ministar financija pronevjerio sedamnaest milijuna kuna pa se objesio, a mrtvozornik nije našao shodnim da naloži obdukciju. Šef obješenoga jest glasoviti Jubito, lokalno proslavljen vunbacitelj, inženjer, gradonačelnik i, eto, bivši, dakako Sanaderov, ministar policije, Ivica Kirin. Činjenica da mu je desna ruka za financije pred nosom maznula golem novac budi sumnje, u najmanju ruku, u njegove upravljačke sposobnosti, ali njegov, eto, daleki nasljednik o tom slučaju jedva da ima ikakvo mišljenje. Gotovo kao da je jedva za njega čuo. “Ubio” je temu u roku od deset sekundi letargičnim objašnjenjem da su obdukcije u nadležnosti tužiteljstva, a ne policije, te o cijelom slučaju i ne zna mnogo. Tko bi se još i tim bavio uza sve postojeće probleme i izazove: te lov na migrante, te nada i ufanje u uvođenje Hrvatske u režim Schengena, te nadzor turističke sezone, te unutarstranačke spletke, te nabavka nove opreme za policajce, ne jedino granične...
Nema toga pitanja na koje Božinović neće dati ugodno serviranu floskulu mjesto odgovora, ali, eto, nema ni toga pitanja na koje bi odbio odgovoriti. Neagresivan ministar policije sam je po sebi, za ove naše balkanske države, dobitak i zbilja nije važno koliko istine otkriva ili priznaje. Jedno je sigurno, sumnjam da bi mu itko ispod nosa uspio ukrasti i kemijsku olovku, a kamoli sedamnaest milijuna kuna, a za “civilnog” eto šefa svih policajaca upravo je idealan zbog svoje šarmantne bezličnosti, pred kojom nema obrane.
Voditelj Ružičić na koncu je razgovora djelovao izmoreno, gotovo bih rekao izdušeno, a ministar Božinović kao da nije niti počeo. I štogod kaže, s nečime se slaže. Čovjek ne strši, zato i traje postojano. Takvi smo.