Program Kockice Zagreb Film Festivala već je desetljećima najprestižniji premijerni prozor za domaće autore kratkih filmova. Ako mladi hrvatski filmaš ima obećavajući kratki film, u pravilu će ga čuvati za Kockice s nadom da će tamo dobiti nagradu. Ipak - stalni posjetitelji ZFF-a nisu se mogli posljednjih godina oteti dojmu da su Kockice po kvaliteti u opadanju, a teško je reći je li problem u samom festivalu ili u klimavijoj ponudi domaćih naslova.
Znajući to, bio sam pomalo skeptičan kad sam vidio da na ovogodišnjim Kockicama igra samo osam domaćih kratkiša: čovjek odmah pomisli kako selektori nisu uspjeli skucati više dobrih naslova. No - nakon što je u petak navečer prikazan zadnji slot kratkih filmova na ZFF-u, dojam je ipak povoljniji. Kockice su i ove godine donijele četiri-pet dobrih filmova.
Prvi od njih - ujedno i najpoznatiji - je "Eter" tršćansko-zagrebačke redateljice Vide Skerk. Riječ je o filmu koji je u svibnju uvršten u selekciju Cinef studentskih filmova na festivalu u Cannesu, kad smo o njemu i pisali. Redateljica je film radila kao vježbu na londonskoj filmskoj akademiji, a dio vježbe je bio (i) to da koristi analognu, starinsku 16mm vrpcu. "Eter" prati poludnevni izlet dvoje mladih (Laura Kaliger, Billy Bolt) tijekom kojeg se razjape pukotine u friškoj vezi. Junakinjin dečko je samoživ i manipulativan, voli kontrolu i ne haje za njene želje, a to raščaravanje pratimo - među ostalim - i kroz tri scene seksa ili pokušaja seksa koje koincidiraju s tročinskim plot-pointima. Pametan, jednostavan i jako točan film.
Film koji se bar po glasnim reakcijama najviše svidio publici u Kinoteci stigao je iz Splita. Riječ je o filmu "Dobro je sve, dobro je sve, dobro je sve" režisera Rina Barbira koji je prethodnim kratkim filmovima osvojio obje najvažnije hrvatske festivalske nagrade za kratki film - nagradu Kockica za "Drukera" (2019) i splitske Ješke za "Zofa" (2022). Njegov novi film priča je o Splićaninu (Paško Vukasović) koji se odselio u Zagreb gdje je prigrlio malograđanski život sa ženom, poslom i psom. Tijekom vikenda odlazi u Split gdje se nalazi sa starom ekipom sa zidića, a ona uključuje i posesivnog, pasivno-agresivnog starog drugara (Josip Lukić). Junak s njim na koncu završi na Ultri, što ne pođe po dobru. Barbirov film studija je bolnog ulaska u tridesete, perioda života kad se ljudi uljuljkaju i gentrificiraju, ali imaju potrebu sebi još pothranjivati iluziju da su mladi i da žive punim plućima. Barbirov film secira tu temu duhovito i životno. Pri tom je režiser imao podršku sjajnih suradnika. Prvi je od njih scenarist Šime Šitum kojeg se već prema uzorku nekoliko kratkih filmova može proglasiti najboljim hrvatskim piscem dijaloga. Drugi su glumci - uz Lukića i Vukasovića još i Stipe Radoja.
Stipe Radoja pojavljuje se i u još jednom dalmatinskom filmu koji je ostavio dobar dojam. Riječ je o filmu "Traje veliko finale" zadarskog režisera Luke Galešića. Radoja u tom filmu glumi požrtvovnog sina koji se s nadljudskom brižnošću skrbi o fizički urušenom ocu (Izudin Bajrović). Tu uokolo je brojna obitelj, svi se oko njih vrzmaju, tu se jede, pije, priča, na u tom južnjačkom kovitlanju otac i sin su zapravo sami i očajni: taj će očaj na kraju eksplodirati, a okidač je naoko beznačajni incident. Radoja i Bajrović su u filmu fenomenalni i sigurno najjači adut filma.
Na Kockicama se rijetko pojavljuju žanrovski filmovi. To je nažalost simptom šireg problema: razočaravajuće je koliko žanrovski film malo zanima hrvatske mlađe filmaše. Stoga me jako obradovalo što se na ovogodišnjim Kockicama pojavila jedna dobrodošla iznimka - film "Inicijalni" 25-godišnjeg debitanta Krune Trninića. Trninićev je film čistokrvni triler, i to - da stvari budu zahtjevnije - triler u jednom, 23-minutnom kadru.
Junaci Trninićevog filma su srednjoškolci koji noću provale u vlastitu gimnaziju s nakanom koja je naoko ideološko-pravednička: žele izvući dokumente koji dokazuju da ravnatelj mulja s obnovom. No, kad su već u školi nekima od njih napamet padne da usput ukradu i testove i poprave si ocjene. Noćna škola nije prazna - tu je portir koji gleda NBA utakmicu (Pjer Meničanin), a u nekom se trenutku pojavi i policija. Cijelu tu trilersku igru mačke i miša Trninić režira u jednom 23-minutnom kadru na jednoj lokaciji prazne, noćne zagrebačke škole. Scenaristički film ima klinačkih naivnosti: cijeli "ideološki" aspekt je petparački, neke motivacije kvrgave, finalni plot-twist nategnuto nepripremljen.
Redatelj filma Trninić potpuno je novo ime: po biografiji u katalogu da se vidjeti da je režiju završio na prestižnoj njujorškoj školi Tisch. Neovisno o scenarističkim iskliznućima u djetinjarije vidi se da Trninić zna režirati, tako da bih ga rado vidio uparenog s nekim boljim trilerskim scenarijem.
Osim Rina Barbira, u programu ovogodišnjih Kockica našao se još jedan bivši pobjednik: Osječanin David Gašo. Gašo je iskočio iz potpune anonimnosti 2023. kad je izvrsnim filmom "Niska trava" dospio do festivala u Oberhausenu i pobijedio na Kockicama. "Niska trava" je bio stvarno izvrstan film koji je podsjećao na Ulricha Seidla. Gašo se sad predstavio novim filmom "Poluotok" koji također ima jaku inozemnu festivalsku referencu: igrao je u Locarnu. Film je također u jednom ali potpuno statičnom kadru, a prati zbivanja u šumarku uz kupalište koji služi kao škuribanda za homoseksualne ljubavnike. Za razliku od "Niske trave" ovaj mi se film nije svidio: režijski koncept kamere- špijunke tako je rigidan i dominantan da na koncu se uspijevati ne pojmiti niti što se tu zbiva, niti tko su ti ljudi, niti i jednog od njih identificirate kao dramski lik. Glavni junak Gašinog filma postane njegova vlastita redateljska domislica.
Kao posljednji film Kockica u petak je navečer prikazan i film koji od svih u programu ima vjerojatno najosjetljiviju temu. Riječ je o filmu "Rahlo" autora Joze Schmucha - a film se bavi traumom vukovarskih nestalih. Junakinja filma je vukovarska starica koju glumi osječka kazališna glumica Radoslava Mrkšić. Jednog joj dana na vrata bane njen sin (Luka Knez) koji je nestao 1991.. Na vratima se pojavi mlad, one dobi u kakvoj je bio kad je nestao. Sin je avet, no istodobno i nije avet: starica ga može opipati, mogu ga vidjeti i drugi ljudi kojima starica laže da joj je to nećak iz Njemačke. Tijekom dva dana starica i njen mrtvi sin pretresaju prošlost i preispituju vlastite odluke: je li sve to imalo smisla? Što su imali od ovakvog života? Bi li bilo bolje da sin nije bio junak? Scmuchov film vas pokatkad- ali samo pokatkad- zagrebe didaktičnim objašnjavanjem. No - u cjelini film je topao i emotivan, oboje glumaca koje nismo dosad viđali na filmu su vrlo dobri. Scmuch se latio strašno osjetljive teme i uspio izbjeći eksploatacijsku bombastičnost.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....