Iranski crnohumorni triler nadahnut osobnim iskustvom od režima progonjenog redatelja

Pet dana nakon svečanog otvaranja u utorak, 22. srpnja, ovogodišnji se Filmski festival Cinehill danas zaključuje dodjelom glavne nagrade žirija, nagrade zajednice filmskih kritičara, FIPRESCI-ja, te nagrade žirija za kratke filmove. Petak je bio obilježen dodjelom počasne nagrade Maverick – namijenjene redateljicama i redateljima koji pomiču granice filmskog izražaja naglašenim integritetom i angažiranom tematikom – ovogodišnjem dobitniku kanske Zlatne palme, iranskom redatelju Jafaru Panahiju.

Nakon razgovora s Panahijem o temama izazova rada u državi čiji teokratski režim drakonski nadzire i penalizira umjetnost, njegovog odnosa s mentorskim filmašem Abbasom Kiarostamijem i doživljaju značaja filmske artikulacije političkog ugnjetavanja i društvene marginalizacije, publika je pogledala nagrađeni naslov Jedan običan incident.

Panahijev crnohumorni triler nadahnut je njegovim promišljanjem etičkog opravdanja odmazde režimskim mučiteljima nakon iskustava uhićenja, kućnog pritvora i dvadesetogodišnje zabrane filmskog rada. Radnja dijaloški potentnog filma na samom se početku zapliće kad obitelj na cesti usred noći udara psa i pokvareni automobil dovozi mehaničaru Vahidu (Vahid Mobasseri). Dobroćudni Vahid prepoznaje škripanje muškarčeve (Ebrahim Azizi) umjetne noge i vidno se uznemiruje, pa klijenta otima kombijem. Ostatak filma upoznaje nas s bogatom i duhovitom paletom bivših političkih zatvorenika koji su zavezanih očiju trpjeli mučenje režimskog izvršitelja Egbala kojeg nisu vidjeli, no zapamtili su zvuk njegovog glasa i umjetne noge.

Panahi polifoniju filozofske premise djela – pitanja etičkog opravdanja odmazde nasilniku – ostvaruje bogatim dijalozima Vahida, fotografkinje Shive (Mariam Afshari) nevoljne iskaliti se na muškarcu kojeg ne mogu sa sigurnošću identificirati, impulzivnog Hamida (Mohamad Ali Elyasmehr) koji inzistira na umorstvu mučitelja te mladenke Goli (Hadis Pakbaten). Sukobljeni stavovi duhovito su popraćeni korumpiranošću iranskog društva, gdje policija i zdravstvo svoju pomoć uvjetuju iznudom.

Pretposljednji dan festivala donio je i projekciju prošlogodišnjeg talijanskog konkurenta za Oscara za najbolji strani film, drame Vermiglio redateljice Maure Delpero. Vermiglio prati zbivanja u istoimenom fiktivnom selu sjeverne Italije, gdje mnogočlana obitelj seoskog učitelja (Tommaso Ragno) na koncu Drugog svjetskog rata skriva dezertera Pietra (Giuseppe De Domenico). Nerijetko crnohumorna dinamika odnosa unutar obitelji uključuje učiteljevu ženu koja unatoč održavanju domaćinstva figurira kao sjena svojeg supruga, naglu romansu najstarije kćeri s Pietrom, izuzetno pobožnu kći koja se ponižavajućim ritualima kažnjava za prve manifestacije svoje seksualnosti, bistru malu kći i ogorčenog sina koji je zbog očeve stroge, no opravdane prosudbe da ne pokazuje intelektualne kapacitete osuđen na fizički rad. Opći planovi snježnih brežuljaka Vermiglija stapaju se s hladnim koloritom fotografije Mikhaila Krichmana, a usporena dinamika donekle predugog filma formalno odražava patologije skrivene ispod provincijske svakodnevice ruralne Italije.

Zaključenje Cinehilla u subotu, 26. srpnja, uključuje projekciju posljednja dva naslova iz službene konkurencije, apsurdističke kanadske komedije Dvije zlatne žene i češke drame o odrastanju Na drugoj strani ljeta. Oba se filma doimaju kao dekrešendo konkurencije uvelike uspjelih filmova, jer unatoč tehnički sposobnoj režiji svojim osrednjim scenarijima podbacuju u prenašanju priča o ženskom buntu i izazovima djevojaštva. Za početak, kanadska komedija Dvije zlatne žene nudi suvremeno čitanje istoimene satire Clauda Fourniera iz 1970. godine. Radnja prati dvije susjede iz predgrađa Montreala zasićene razočaravajućom monotonijom svojih života. Mlađa Violette (Laurence Leboeuf) frustrirana je porodiljnim dopustom uz neprekidne službene puteve svojeg supruga, koji ju u hotelima vara sa sarkastičnom mlađom kolegicom.

Laurence Leboeuf and Karine Gonthier-Hyndman u filmu "Dvije zlatne žene"

Sara Mishara/

Njezina susjeda Florence (upečatljiva izvedba Karine Gonthier-Hyndman) uz izazove blage depresije sa svojim suštinski dobroćudnim i u zajednici angažiranim suprugom vodi blijed suživot lišen seksualne intimnosti. Kad Violette i Florence odluče svoje živote razigrati jednokratnim seksom s muškim uslužnim djelatnicima – Violette spava s deratizatorom i dostavljačima, a Florence s tehničarom koji joj postavlja kabelsku televiziju i muškarcima kojima na Internetu prodaje alat – film se ističe isključivo duhovitim izvrtanjem muške objektivizacije ženskih tijela krupnim planovima leđa, ruku i stražnjica njihovih ljubavnika. Unatoč tome, najavljeni se ženski bunt u filmu doima više kao praćenje bizarnih odluka dvije neprekidno seksualno uzbuđene žene, a životnost njihovih osobnosti osujećena je izostankom dimenzije njihovih ciljeva, osobnih interesa ili karijera.

Slično, narativni zaokret češke drame o odrastanju Na drugoj strani ljeta redatelja Vojtěcha Strakatýja u žanr fantastike ne doprinosi priči o djevojaštvu i želji za ispunjenim životom. Stvarnosni dio sižea u osamljenoj kućici uz jezero prati petnaestogodišnje najbolje prijateljice Bětku (Lucie Fingerhutová) i Almu (Nikola Kylarová), koje zajedno provode posljednje ljeto prije Alminog preseljenja u američki internat.

scena iz filma "Na drugoj strani ljeta"

Dok je Bětka predstavljena kao cinična tinejdžerica koja svoj život uspoređuje sa savršenim prizorima s društvenih mreža, Alma je pitoma djevojka koja napornim treninzima plivanja ispunjava nemoguća očekivanja svojih roditelja. Bětkina sestra Marie (Eliška Bašusová) stoički disciplinira svoju buntovnu mlađu sestru iako ljeto nije kanila provesti kao dadilja, a Alma hini zanimanje za partijanerske planove svoje prijateljice. Almina tjeskoba oko preseljenja u inozemstvo pod pritiskom ambicioznih roditelja izlaz pronalazi u izvoru na osamljenom jezerskom otoku, koji neobjašnjeno djeluje kao portal u druge dijelove svijeta. Dobre izvedbe mlade ženske postave ne uspijevaju nadoknaditi slabo narativno rješenje čarobnog izvora koji osobu na željenu lokaciju prenosi banalnom doslovnošću koji umjesto novog života ostvaruje turistički izlet na plažu. Strakatýjev scenaristički neuspjeh da Bětkino takmičenje sa zvijezdama društvenih medija ili Alminu frustraciju nametnutim ciljevima svojih roditelja pretoči u uvjerljiviju priču djelomično je ekskulpiran izvrsnom fotografijom Stanislava Adama, koji je prizore šumskih jezera i mediteranskih plaža dijelom snimao u Istri.