Unatoč tome što Cannes formalno ovog svibnja nije održan, njegov prateći program Cannes Classic je sastavljen, popis naslova mu je upravo objavljen, a moći će ga se vidjeti od 10. do 18. listopada na Lumière festivalu u Lyonu te na filmskim susretima u Cannesu od 23. do 26. studenoga.
Cannes Classic održava se ove godine već 17. put, usmjeren je na filmsku baštinu koja je svojedobno imala premijeru na tom festivalu, a sve kopije koje se prikazuju besprijekorno su restaurirane. Bit će to pravi filmski praznik, jer ćemo u najboljem mogućem izdanju vidjeti “Avanturu” Michelangela Antonionija, “Raspoloženi za ljubav” Wong Kar-waia, kultnu komediju Slobodana Šijana “Ko to tamo peva”, a tu je “Do posljednjeg daha” Jean-Luc Godarda, iako je taj imao premijeru u Berlinu a ne u Cannesu.
No sastavljači su se valjda vodili logikom da sva francuska remek-djela treba “vratiti kući”, tj. u kansko okrilje. Tematski najviše prostora zauzima opus Federica Fellinija, uvršteni su “Ulica“ i njegov prvijenac “Svjetla varijetea” (korežija s Albertom Lattuadom) te dokumentarac Anselme Dell’Olio “Fellini i duhovi”.
Restauracija
Za nas je ove godine Cannes Classic posebno zanimljiv, jer se u njemu prvi put našao i jedan hrvatski film, “Deveti krug” iz 1960. u produkciji Jadran filma, što možemo zahvaliti bivšem šefu HAVC-a Danielu Rafaeliću, koji je od 2017. lobirao za njega, očito vrlo uspješno, i zaintrigirao kanske selektore. Film prezentiraju Hrvatska kinoteka pri Hrvatskom državnom arhivu uz potporu HAVC-a, dok su restauraciju fantastično obavili Ater Studio i Klik film.
Nominacije za Oscara
Starije generacije odlično poznaju ovaj film, no kakva je situacija s mlađima? Oni možda i ne znaju da su krajem 50-ih i početkom 60-ih hrvatski (tada još jugoslavenski) filmovi kao od šale dospijevali u Cannes (godinu dana prije “Devetog kruga” to je uspjelo “Vlaku bez voznog reda” Veljka Bulajića), dvaput su nominirani za Oscara (“Cesta duga godinu dana” Giuseppea De Santisa i “Deveti krug”), a jednom su dobili i Zlatni globus (“Cesta duga godinu dana”).
Ovaj je film kao gost režirao Slovenac France Štiglic, to je tada bila moda jer su i zagrebački redatelji često radili u Beogradu, Sarajevu, pa i Skoplju, a i Jadran film bio je iznimno ponosan na takve suradnje, pogotovo otkad je uspio nagovoriti prvaka neorealizma Giuseppea De Santisa da u Hrvatskoj režira “Cestu dugu godinu dana”. Uzgred, slovenski su redatelji dvije-tri godine poslije toga u Zagrebu imali “carte blanche”, ali nijedan nije ponovio uspjeh “Devetog kruga”.
Glavne uloge
Originalni scenarij napisala je Zora Dirnbach, zaposlena u dramskom programu Televizije Zagreb, a Štiglic ga je doradio sa svojim dramaturgom Vladimirom Kochom. Glavne uloge dobilo je dvoje debitanata, student glume Kazališne akademije Boris Dvornik igrao je mladog Ivu, kojem roditelji nametnu brak sa Židovkom Ruth (beogradska gimnazijalka Dušica Žegarac), kćeri njihovih prijatelja, no on je već u vezi s atraktivnom Magdom (još jedna debitantica, Beba Lončar, tada se potpisivala kao Desanka) i ne želi čuti za taj aranžman. Naposljetku pristaje, a malo pomalo shvati da mu se Ruth ipak sviđa. Prekasno, jer ona je na ulici uhapšena u jednoj raciji i na Ivi je da je pokuša izbaviti iz ustaškog logora.
Film je imao premijeru upravo u Cannesu, gdje je bio vrlo zapažen, a ono malo naših ilustriranih revija natjecalo se koja će objaviti više fotografija ljupke Dušice Žegarac (nju je inače otkrio u Beogradu Štiglicov prvi asistent režije Krešo Golik) kako isprobava cipele u dućanima na popularnoj kanskoj promenadi La Croisette.
Za Zlatnu palmu nije imao šanse, pobijedio je Fellinijev “Slatki život”, a još nekoliko kasnijih klasika ostalo je bez priznanja, međutim, u Puli je uvjerljivo trijumfirao, unatoč tome što se favoritom smatrao film katastrofe “Rat” Veljka Bulajića, dok je u domaćim kinima bio itekako gledan, ali ne kao “Ljubav i moda” s Bebom Lončar i “Kapetan Leši” s Aleksandrom Gavrićem. Naposljetku je nominiran i za Oscara, ušao je u krug pet najboljih stranih filmova na svijetu, što je bila velika počast: to što je nagrađen “Djevičanski izvor” Ingmara Bergmana moglo se otrpjeti.
Sve do definitivnog proboja jugoslavenskog novog vala (“Skupljači perja”, “Tri”, “Prometej s otoka Viševice” i dr.) “Deveti krug” je redovno biran među deset najboljih ostvarenja domaće kinematografije, no tada je donekle dospio u drugi plan kao reprezentant klasičnog realizma. Još gore, početkom devedesetih film je na novoimenovanoj Hrvatskoj radioteleviziji skinut s programa, valjda je odgovorne zasmetalo što su ustaše prikazane u izrazito negativnom svjetlu, no to je bio samo jedan od primjera kaotične ideologije koja je tada vladala. Kasnije su ga tu i tamo emitirali, a zadnji put početkom prošle godine u povodu Dana sjećanja na holokaust i sprječavanja zločina protiv čovječnosti.
Standardi
Nesumnjivo, želimo ga opet vidjeti na programu, i to u ovom friško restauriranom izdanju. Jer, kao što ste se mogli uvjeriti prilikom nedavnog emitiranja filma Branka Bauera “Ne okreći se sine”, podnošljive su to kopije, ali daleko od standarda koji zahtijeva suvremena restauracija. Već letimični pogled na novo ruho “Devetog kruga” tjera vas da zažalite što svi stari hrvatski filmovi ne izgledaju tako.