Da nije Rogera Cormana, koji je stekao solidnu reputaciju niskobudžetnim žanrovskim filmovima, opus Edgara Allana Poea nikad se ne bi približio širokoj publici. Corman je, međutim, imao i većih ambicija, njegova distributerska kompanija American International Pictures nije baš bila oduševljena što je njihova redateljska zvijezda prionula uz kostimirane filmove u boji, čiji je jedini adut bio što su pripadali žanru horora, ali koji su bili znatno skuplji od njihovih prosječnih proizvoda.
Cormanov nasljednik
Ipak, kad su se kina počela puniti na "Njihalu strave", "Padu kuće Usher", "Ligejinom grobu", "Maski crvene smrti" i nizu sličnih naslova, moglo se podnijeti i to što je redatelj angažirao vrhunske direktore fotografije (na primjer, Nicholasa Roega) i eksperimentirao kolorom, a to što njegove verzije Poea (uglavnom zasnovane na piščevim pripovijetkama i poeziji) nisu imale puno veze s originalima, bio je manji problem.
Corman je imao svog nasljednika u Mikeu Flannaganu, i taj se specijalizirao za ambiciozne horore (poznatiji su mu naslovi "Geraldova igra", "Doktor Sleep" i serijal "Opsjednutost") koji su svi dobro prošli na streaming platformi Netflix, pa je redatelj dobio "za nagradu" mini-seriju "Pad kuće Usher". Izvorno, to je knjižuljak iz kojega bi se u najboljem slučaju mogao napraviti srednjometražni film, no Flannagan se dosjetio da ga rastegne u mini-seriju koja bi imala zajedničke protagoniste a svaka epizoda bila bi naslovljena po Poeovim najpoznatijim radovima.
Protagonisti su naravno Flannaganove izmišljotine, koje više podsjećaju na suvremene serije (recimo, "Nasljeđe"), međutim, u žanru horora funkcioniraju posve dobro. Glavni junak se zove kao i u Poeovu originalu Roderick Usher (igra ga Bruce Greenwood, dio njegove stalne glumačke postave), u Flannaganovoj seriji on je korumpirani predsjednik farmaceutske kompanije Fortunato, koja se obogatila na sumnjivom opijatu Ligadone.
Prva epizoda (naslovljena po frazi iz poeme "Gavran" – "Midnight Dreary") započinje dramatično, Roderick je u razmaku od dva tjedna izgubio šestoro svoje djece i sada želi povjeriti svom smrtnom neprijatelju, državnom odvjetniku C. Augusteu Dupinu (Carl Lumbly), što je njegova krivnja u svim tim tragedijama. Budući da su Usher i Dupin dva središnja lika, a i dosta se skakuće kroz vrijeme, u pitanju je dosta brbljavi format koji je obogaćen flash-backovima i hrpom dodatnih protagonista.
Poznati motivi
Već druga epizoda "Maska crvene smrti" donosi prilično uzbuđenja, a u njoj se pojavljuje Verna (Carla Gugino također često igra u Flannaganovim ostvarenjima), lik koji mijenja imena, a po svoj prilici utjelovljuje samog Vraga.
Ukoliko dobro poznajete Poea (ili ste se nagledali Cormanovih filmova), stalno vam iskrsavaju poznati motivi, imena i naslovi, ali u novom, suvremenom kontekstu. Flannagan vam povremeno priušti i mrvicu pravog horora, ima on stila zbog kojeg je na cijeni kod Stephena Kinga i Quentina Tarantina, pa ćete čitavu mini-seriju odgledati u najviše dvije večeri. Naracija je povremeno spora, ali to je jedini ozbiljniji prigovor koji se može uputiti ovom "Padu kuće Usher".