Veliko natjecanje kratkometražnog filma od samih je početaka, od sedamdesetih, bilo srce Animafesta. Kratkometražna konkurencija obično je i najbolji program festivala animacije. Tako je i ove godine.
Iako u njoj ima dobrih naslova, ovogodišnja dugometražna konkurencija Animafesta nije na razini najboljih godina: dojam je da u izboru osam dugih filmova nedostaju budući klasici kao što su bili "Valcer s Bashirom", "Azul i Asmar" ili "Anomalisa". No zato je kratkometražna konkurencija i ovaj put izvrsna. Među 38 filmova u borbi za nagrade barem je petnaestak onih koji bi nagradu i zasluživali, a tematski i žanrovski izdvojile su se tri skupine filmova. U konkurenciji je, za početak, niz zanimljivih animiranih horora. Gledamo niz dobrih filmova koji tematiziraju tinejdžerstvo. Konačno, tu je nekoliko odličnih filmova koji tematiziraju (današnju) Rusiju, a napravili su ih autori u emigraciji ili egzilu.
U posljednjoj su skupini i dva naslova koji su osobni favoriti vašeg kritičara. To su "Kao u bajci" autora Kirila Kačaturova te "Zima u ožujku" armenske redateljice Natalije Mirozjan.
Dramaturška perfekcija
"Kao u bajci" je obiteljska drama o djevojci koju putuje u provincijski ruski grad isprazniti stan preminulog oca. Od obitelji se udaljila, ocu nije došla ni na pogreb, a u zavičaju je u praznom stanu čeka sestra kojoj bi trebala pripisati stan i s njom izravnati račune. Sve se to zbiva u čemernoj ledenoj provinciji - u metrou divljaju putnici s PTSP-om, klinci tulumare po livadama, rastjeruje ih policija. Nema u Kačaturovljevu filmu rata ni politike. No autori nas kroz 3D animaciju uvode u psihu djevojke koja se otuđila od vlastitog svijeta, kulture i krvi. Film je dramaturški perfektan, majstorski režiran, animiran 3D animacijom koja mu daje namjernu, ledenu beživotnost, kao da gledate lutke iz izloga. Za čistunce poetike animacije, ovaj je luksemburški film možda previše "igran" u dramaturgiji i režiji, ali potresan je i emocionalan.
"Zima u ožujku" bavi se obitelji mladih ruskih profesionalaca koja se u prvim danima agresije na Ukrajinu odluči na bijeg iz zemlje. Junaci armenskog filma nađu se u koloni tisuća mladih profesionalaca koji autima bježe prema Gruziji i Armeniji, izloženi administrativnom ugnjetavanju triju graničnih policija. Armenska filmašica tu priču pripovijeda animirajući krpene lutke i vunu, a taj trošni, meki materijal osobito pridonosi dojmu ranjivosti likova. Mirozjan osobito maštovito koristi dematerijalizaciju vune kao sredstvo pretapanja i metafore.
Moderna Crvenkapica
Temom iseljavanja dojmljivo se bavi i jedan belgijski film autorice poljskog podrijetla, "Autokar" Sylvije Skyladz. Junakinja "Autokara" je djevojčica koju djed i baka ukrcaju samu u međunarodni autobus koji je treba dovesti majci, gastarbajterici u Antwerpenu. Djed uzgred curici kaže da se čuva neznanaca i, kao u bajci, "vuka". U mašti curice izolirani se prostor autobusa pretvara u menažeriju punu prijetećih bića iz bajki, a banalne situacije u međugradskom busu poprimaju mitološke i jezovite konotacije.
"Autokar" je samo jedan od nekoliko zapaženih filmova Animafesta koji ili koketiraju s hororom ili su punokrvni horori. U "Bogomoljki" Tajvanca Joea Hsieha naslovni je lik prelijepa žena koja se prilikom seksualnog odnosa transformira u bogomoljku. Ubije muškarca koji je s njom i daje ga kao hranu svom također preobraženom djetetu. Hsiehov je film, ukratko, erotski biohoror koji podsjeća na Davida Cronenberga, a prostor zbivanja, zlokobni zatvoreni ginekološki odjel, podsjetit će na Stephena Kinga. "Krušni mrtvaci" Kanađanina Alexa Boye je horor satira na zombi apokalipsu u kojoj se zaraženi pretvaraju u - kekse (!), a "Haljina od mesa" Francuza Joachima Hérisséa maupassantovski ili balzacovski horor o krojaču koji doživi uspjeh kad počne krojiti oprave od kože svoje preminule supruge, koju time diže iz mrtvih. Možda pripovjedno i najrazrađeniji horor Animafesta je "Stidljivi bog" Francuza Jocelyna Charlesa. To je klasični 2D crtić o paru mladih koji u vlaku zapodjenu razgovor s čudnovatom starijom suputnicom. Ona im počne pripovijedati o svom eksperimentu s hipnozom, a susret u vlaku uskoro će eskalirati u čistu nadnaravnu fantastiku.
U vizualnom pak smislu najjeziviji film kratkog programa su "Naočale" Korejke Yumi Young. Junakinja filma je mlada žena koja (barem se tako čini) uđe u optičarsku radnju, gdje joj mjere dioptriju i probiru naočale. No optičarska je radnja portal koji junakinju odvodi u escherovski ili magritteovski svijet kružnih petlji, ponavljajućih komora i začudnih prostora u kojima susreće vlastite iteracije. Dakle, kao "Backrooms", ali motivski i vizualno bitno maštovitije. Nadrealizam korejske autorice osobito je efektan jer je film vizualiziran kroz ledeno precizne, geometrijske, skoro tehničke crteže apstraktnih arhitektonskih prostora.
Popis zanimljivih filmova vrijedi zaokružiti i švedskim filmom "Molim te" Anne Mantzaris, još jednim od nekoliko filmova na Animafestu koji majstorski koriste miks 3D-a i krpene lutke. Mantzaris u filmu mozaički niže apsurdne, fragmentarne vinjete iz bračnog i uredskog života urednih, imućnih Europljana. I humor filma i pesimistično-apsurdni pogled na svijet, a pogotovo vizualno oblikovanje fikcionalnog svijeta, jako podsjećaju na genijalnog geteborškog igranog redatelja Roya Anderssona, koji je Mantzarisovoj očito vrsni uzor.
Pionirka kao junakinja
Što jedino nedostaje kratkometražnom natjecanju Animafesta? Nažalost, jedna stvar, a to je zapaženija prisutnost hrvatskih filmova. U konkurenciji Animafesta igrala su samo dva hrvatska filma, a ni jedan od njih nije u gornjoj polovini po kvaliteti. Od dva prikazana više nam se svidio film "Priredba" Ane Horvat. Film je vizualiziran u stilu naivnih osmoškolskih dječjih crteža. Prati jednu školsku priredbu iz razdoblja kasnog socijalizma, priredbu koja, kako je tada bilo uobičajeno, uključuje zbor, recitale, crvene marame i pionire koji čuvaju štafetu. Jedna od pionirki je i glavna junakinja koja s vremenom opazi da iz publike u nju (ili štafetu) pilji čudni bradati neznanac, da bi se sve izvrglo u zametak trilera. "Težnja" autora Krešimira Perneka još je jedan film koji pripada možda najčešćem žanru hrvatske animacije - antimodernističkoj futurološkoj distopiji. Pernekovi likovi (raspoznatljivi po farovima jarkih boja na čelu) žive u nedefiniranom blade-runnerovskom megalopolisu budućnosti, a s vremenom shvatite koja je težnja iz naslova filma. Žele se izbaviti sumorne tehnološke modernosti i domoći se primordijalnog pastoralnog voćnjaka.
Kratkometražni natjecateljski program festivala završava u petak popodne i navečer posljednjim paketom filmova.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....