Restaurirana je kopija filma ‘Kekec‘ s početka pedesetih.: ‘U tom filmu nije bilo ideologije‘

Da nije web portala Telegram, ne bih ni znao da je - istog dana kad je Zagreb bio u euforiji zbog koncerta Marka Perkovića Thompsona - u Kranju premijerno prikazana restaurirana kopija slovenskog filma "Kekec" iz 1951., prvog ostvarenja bivše Jugoslavije koje je dobilo međunarodno priznanje, nagradu za najbolji dječji film na festivalu u Veneciji godinu dana kasnije, 1952. Ja sam ga gledao negdje krajem pedesetih, budući da sam tada već bio dovoljno star da samostalno lutam po zagrebačkim kinima. Srećom, za dječje filmove nisu važila nikakva pravila, iskrsnuli bi iznenada, pa bez obzira jesu li prikazivani nešto ranije ili ne. Priznajem, rado bih pogledao tu restauriranu kranjsku kopiju, no imao sam dobru rezervu, film je svojedobno emitiran na kanalu Klasik, tada sam ga snimio i sad sam ga ponovno pogledao da bih provjerio nekadašnji sud. Taj je bio vrlo povoljan, bez obzira što sam imao 9-10 godina, ipak je većina filmova koje sam tada zavolio i dalje ostala među mojim miljenicima.

Pogotovo "Kekec". Odigravao se negdje u Julijskim Alpama, razdoblje nije precizno naznačeno, ali lokacije su izgledale fantastično. Negativac Bedanec (glumio ga je France Presetnik), pustinjak koji je hvatao nezaštićene djevojčice i tjerao ih da kod njega rade besplatno, doimao se zastrašujuće, a jedino poznato lice, Frane Milčinski (tada je nastupao na televiziji u humorističkim emisijama) igrao je pod maskom dobričinu Kosobrina tako da ga niste mogli prepoznati. Odabir Kekeca bio je pun pogodak, 11-godišnji Matija Barl odabran između tisuću kandidata na audiciji, plijenio je simpatičnom facom i nije se plašio sova i orlova kojima je bio okružen. Redatelj je bio Jože Gale, to mu je bio debitantski film, a koliko su njime bili zadovoljni dostatno svjedoči činjenica da su mu već 1952. povjerili kratki dokumentarac u kojem je Josip Broz Tito upozoravao nenaklonjene susjede "Maknite ruku od naše zemlje". Osobito dobar posao obavili su kostimografi, Kosobrin, Bedanec pa i Kekec razlikovali su se po živopisnim šeširima, uskim hlačama i šarenim košuljama - dakako, film je bio crno-bijeli, ali to ništa nije smetalo, jer su boju dobili u nastavcima "Sretno Kekec" (1963) i "Kekecove vragolije" (1968), no ti više nisu bili osobiti fenomen, jer su se promijenili glumci, a nije bilo ni bajkovitog ugođaja kojeg je u originalu sjajno potrefio direktor fotografije (i montažer) Ivan Marinček. Tamo su nas fascinirali i rekviziti, dugačke trube kojima je Kekecov otac dozivao izgubljenog sina i još koješta, ukratko bio je to film koji je odskakao od svega što se snimalo u tadašnjoj Jugoslaviji, a u njemu nije bilo ni bilo kakve ideologije. Slovenski Triglav film imao je dobar njuh za hitove, nakon "Kekeca" doveli su u Ljubljanu Františeka Čapa, češkog emigranta, koji im je podario novu franšizu, omladinsku komediju "Vesna" (1954), nakon koje je uslijedio još razigraniji film "Ne čakaj na maj" (1957).

"Kekec" je inače snimljen po podužoj pripovijetci slovenskog pisca Josipa Vandota "Kekec nad usamljenim ponorom" (1924), rođenog 1884. u Kranjskoj Gori, on je dugo radio na željeznici prije no što je ishodio prijevremeno umirovljenje, kada se njegova spisateljska karijera uistinu razigrala.

U 2. svjetskom ratu došao je na zao glas kao slovenski patriot, pa su ga preselili sa obitelji u NDH, točnije u Trnjanske Kute, selo pokraj Slavonskog Broda (ili Broda na Savi, kako se zvao od 1934. pa do 1945.). Nije to bio osobito sretan potez, jer su često bili izloženi savezničkom bombardiranju, u kojem je Vandot 1944. poginuo. Njegov ga je "Kekec" nadživio, pogotovo zbog filmske franšize koja je u Sloveniji i danas vrlo popularna, a mnogi je se i u Hrvatskoj rado sjećaju.