Ako vam, pukim slučajem, nije dosad sinulo zašto bi Zoran Milanović u hrvatskom glumačkom panoptikumu bio najbolji Krležin Leone, evo odgovora. Objasnit će nam Ivica Buljan, hrvatski redatelj europske afirmacije, nezaustavljive imaginacije, ubitačne radne potencije... lijeve provenijencije.
U Cankarjevu domu u Ljubljani trenutačno - za 1400 gledatelja odjednom! - postavlja Y. N. Hararija, suvremenog hit-povjesničara; u proljeće će u zagrebačkom HNK igrati njegov Murakami; u New Yorku je, u La Mami, režirao Pasolinijeva “Pilada”; u Residenztheatru u Münchenu Genetov “Balkon” (New York Times ga je proglasio jednom od deset najboljih predstava godine u Europi); u Oslu Krležino “Kraljevo”, u Tirani Shakespeareova “Julija Cezara”.
A što će jadan kad, čim ne radi, dobije noćne more da više i ne zna raditi.
Prvi je stranac koji je u Sloveniji dobio Prešernovu nagradu; nositelj je ordena Viteza časti reda umjetnosti i književnosti francuske vlade. Šef je Drame u zagrebačkom HNK, gdje u tradicionalnom terminu 30. prosinca očekujemo premijeru “Idiota” Dostojevskog, u režiji Vasilija Senjina.
Suosnivač i suvlasnik “Mini teatra” u Ljubljani. A što će za dvije-tri godine, sam bog zna.
Je li vam drago što je Milanović pobijedio? Barem u prvom krugu.
- Da! Iako, priča o ljevici je i kod nas i u svijetu tako razvodnjena. Što se dogodilo s postmitterrandovskom ljevicom u Francuskoj? Što s Hollandom? Što s Blaireom? Kod nas s naslijeđem SKH ne znaju što bi, dugo su se toga stidjeli, umjesto da iz njega uzmu veliki zalog za modernost, opismenjavanje, industrijalizaciju Hrvatske. Tu je Milanović zbilja neke šanse prokockao.
Zašto vam je onda drago da je pobijedio?
- Sjetit ću se našeg razgovora s premijere ‘Vučjaka’ prije pet godina u zagrebačkom HNK. Suvereno je razgovarao o Krleži, citirao ‘Vučjak’, kontekstualizirao ga u odnosu na druge Krležine drame, to nije radio površno, vidjelo se da mu je to dio opće kulture. Iako smo obojica porijeklom Sinjani, to nam je bio jedini razgovor. On ima kapaciteta da napravi još jako puno, pogotovo na mjestu predsjednika.
Na primjer...
- On nije osoba bez empatije, kako ga se često prikazuje. Način njegova izražavanja meni je puno bliži od onog drugih kandidata, metafore koje koristi, zbog odgoja, škole, pop-kulture koju je usvojio. Pobjedu u prvom krugu je proslavljao uz Talking Headse. Ima mu se štošta zamjeriti, od neoliberalističkih zastranjenja do relativiziranja antifašističkih ideja, ali - biram između kandidata, a ne onih koji bi tu možda mogli biti. On je političar europskog formata, obrazovan, može nas ubrzano gurnuti naprijed. Kreativni nered bolji je od mrtvila. Sjetimo se priče o izbjeglicama, meni vrlo bitne, gurnute pod tepih nakon njegova odlaska. Za njegova vremena policija je s njima surađivala, a naši ljudi pokazivali su veliku solidarnost. O izbjeglicama se sada ne govori, a ako se i govori - to je da će nas napasti, nešto nam uzeti...
Razmišljajte sada kao redatelj. Redatelj zavodi, zbunjuje, ljuti, manipulira... da bi na kraju doveo publiku do istine. Kako bi to trebao činiti Milanović, da bi tu istinu učinio pobjedničkom?
- Kad počinjem raditi predstavu, na prvim probama, razgovaram s glumcima - kome se obraćamo i kakva su od nas očekivanja. Ako publika zna da Buljan u HNK radi ‘Vučjak’, u startu zna da će gledati predstavu uvjerenog krležijanca, da će vjerojatno nastupati neki od glumaca s kojima voli raditi, kao Nina Violić… Milanoviću bih savjetovao da se obraća ljudima koji su njegova publika. Na izborima. A kad postane predsjednik, onda je predsjednik svih građana. Milanovićev veliki zahvat je ulazak u teren bivšeg radništva…
Radništvo više i nije lijevo, nego ponekad i jako desno.
- Pa i za vrijeme učiteljskih protesta odjednom smo vidjeli neke desne parole... Ali on se upravo i treba obraćati napuštenim skupinama. Patriotizam je u Hrvatskoj postao vlasništvo desnice, a patriotizam je, i to prije svega, kurikularna reforma... da ju je Milanović na vrijeme realizirao, danas bi Hrvatska izgledala drukčije. Mora se brinuti za socijalnu pravdu, troškove života, poštene mirovine koje moraju biti nastavak plaće, a ne milostinja, zdravstvenu zaštitu dostupnu svima, a prije svega za rješavanje korupcije. Oko toga bi se mogao okupiti puno širi krug osim tradicionalnih glasača ljevice. Kultura nikad, tijekom cijelog ovog vremena nije bila važna tema na izborima, a trebala bi biti. I ne samo ‘visoka’ nego i briga o kulturi življenja, dakle ekologija, digitalizacija, ženska i manjinska prava, u nas još izvor velikih trauma. Njihova rješavanja nisu u ovlastima predsjednika, ali ih on mora učiniti vidljivima.
Bi li trebao nastupiti s velikom gestom ili s malo više minimalizma?
- Energičnost je u redu, ali... U tom smislu Milanović možda zbilja jest kazališna osoba, zanese ga detalj i onda on preko jednog detalja, pogotovo ako se taj detalj prenese u transkriptu, izgleda sasvim drugačije nego izgovoren. Meni osobno ne smetaju te njegove digresije, citati...
Meni smetaju. ‘Prevelika zvijezda’, ustaša u obitelji kojim se hvali, a da su Srbi ‘šaka jada’, strašno... Oduvijek sam glasač samo SDP-a, ali što ću, kaznila sam ga.
- E, taj tip njegove anegdotalnosti je suicidalan iako poruka možda nije na to smjerala… Na primjer, Pier Paolo Pasolini i cijela poratna generacija talijanskih intelektualaca koja se 50-ih i 60-ih bavila naslijeđem nikad se nije pozivala na ono što su njihovi preci bili. Pasolini je uporno zagovarao ‘odgovornost sinova’. Odgovornost državnika je i u tome da kritički rasvjetljava, a ne da mistificira povijest. U ovoj bi zemlji naglasak trebao biti na simboličkim gestama koje olakšavaju izlazak iz začaranog kruga sablastologije. S tim se stvarima ne može ‘igrati’... to je pitanje opće higijene, ne pripada ni ljevici ni desnici.
Koji bi lik među našim slavnim kazališnim likovima bio Milanović? Koju biste mu vi ulogu dali?
- Kad smo kod Krleže... bio bi Leone. Ako bismo spojili ‘Glembajeve’ i Freudovo ‘Tumačenje snova’. On se vraća - govorimo sad simbolički - nakon što je prognan, a i otišao je svojevoljno, kao i Leone, u trenutku kad je carstvo Glembajevih na izdisaju. Ono naizgled ostavlja dojam da je bankovni imperij, u ovom slučaju država, u redu. Ali, nije i treba joj injekcija suočavanja s istinom. Jer što u psihoanalitičkom smislu Leone radi? On suočava oca, bivšu ljubavnicu, a svoju maćehu, bliske rođake i prijatelje s istinom. Oni žive u laži koja je postala opće stanje i dolazi netko sa strane tko je u isto vrijeme najistaknutiji član obitelji. Kako razriješiti - ponavljam, simbolički - taj slučaj? Ubojstvom oca. Upravo ovim o čemu smo govorili - zatvaranjem povijesnih priča, ali ne kroz priče o zajedništvu i zaboravu, nego na način koji kaže, otac je odgovoran za neke grijehe počinjene u prošlosti, za njih mora biti kažnjen i tek tako nova generacija može krenuti naprijed.
To kod Krleže baš i ne završava dobro, Leone, sve ištući istinu i pravdu, izazove niz tragedija, kao i Hamlet.
- Ali se po nekim Krležinim zamislima, nakon odslužene kazne, ženi Angelicom… i žive sretno do kraja svojih dana…
Već dugo me zapanjuje koliko imate radne energije.
- I sam se pitam gdje sam je pokupio, očito naslijeđem. Pri tome ne mislim samo genetskim, iako, radeći Hararija, uočavam koliko ovisimo o genetskom naslijeđu, čak i dalekih rođaka koji su blizu životinjama. Naručili smo preko ‘My Heritage’ da nam otkriju porijeklo DNK, da od toga napravimo neku zgodnu montipajtonovsku scenu koja će relativizirati mitove o našim nacionalnim porijeklima. Od oca sam vjerojatno naslijedio tu neprestanu želju za radom. Iako, kod mene su rad i hobi neodvojivi. Hararija sam čitao više puta još lani. Možda sam neke sitnice ugradio i u tadašnje projekte.
I funkcionirate tako, na više razboja?
- Da. Sada, u slobodnim poslijepodnevima puno čitam, nemam više obaveze čitati hrvatske romane (I. Buljan bio je član nagrade tportala za najbolji hrvatski roman, op. a.) i prolazim Murakamija, kojeg ću raditi na proljeće kod nas u HNK.
Kod vas ne postoji redateljska blokada.
- Postoji! Prije nekoliko godina imao sam šest do osam predstava u sezoni, pa su mi savjetovali da predahnem. Poslušao sam. Putovao sam u Pariz, Berlin, Obalu Bjelokosti... i onda su počele noćne more, u kojima se pojavljujem pred glumcima na prvoj probi i ne znam kako je započeti. Kao da me netko stavio pred tim vrhunskih fizičara, a ja o tome ne znam ništa.
Što vi napravite kad se pojavite prvi put pred glumcima?
- Krenemo od naslova i imena. Onomastika mi je velika strast: što naslov, u kombinaciji s autorovim, mojim i glumačkim imenima, nudi publici? Na primjer, kad povežemo - Murakami, Kafka, Buljan, Prica... dobijemo horizont očekivanja. Kafka asocira na ‘Proces’, pisma Mileni, pisma ocu... istodobno je privlačan i odbojan. Murakami je naizgled puno zavodljiviji, ali i enigmatičniji. A ime Alme Price opet budi određene asocijacije... i da ne otkrivamo sve.
Ne bojite se osloniti na svoju podsvijest? Mene moja, ako uopće znam što je podsvijest, plaši.
- Puno mi je pomoglo Freudovo ‘Tumačenje snova’, koje čitam kao fikcijsku literaturu, ne kao self-help. I ta moja amblematska predstava ‘Glembajevih’ u Ljubljani, u kojoj nisam ispustio nijedan Krležin redak, doslovce je nastala na paralelnom čitanju Krleže i Freuda. Žižek me to naučio - radeći jedan, otvori još bilo koji drugi tekst.
Hararija, povjesničarskog hitmejkera - uvijek ste znali odabrati autora - ne prikazujete u Mini teatru ni u HNK, nego u Cankarjevu domu.
- U najvećoj kazališnoj dvorani u bivšoj Jugoslaviji. Taj princip predstave bio bi logičan za ZKM ili moj Mini teatar, ali želim vidjeti što to znači za 1400 ljudi. Moje provociranje samog sebe vatrom je da taj naš ‘znanstveni vodvilj’, koji nema fikcionalnih dijelova, koje publika najviše voli, prikažem kao susret s antropološkim studijama.
U Ljubljani ste, s Robertom Waltlom, supokretač i suvoditelj Mini teatra, koji više uopće nije ‘mini’. Zanima me poduzetnička strana priče.
- Nakon velikog uspjeha lutkarske predstave ‘Čudnovate zgode šegrta Hlapića’, s kojom je Waltl obišao Europu, u ljubljanskom smo dvorcu, koji je još bio zapušten i ljudi nisu dolazili, dobili dvoranu koju smo sami uredili i to je funkcioniralo deset godina. Dvorac je postajao atraktivno mjesto, sa žičarom, i vidjeli smo da će nas vrlo brzo izbaciti, no napravili smo previše dobrih stvari, dobili publiku, pa nam je uprava grada - Vika Potočnjak je bila na čelu - ponudila prostor u samom gradu, gotovo urušenu građansku kuću u blizini Križanki. Tu se događa taj suludi sklop, kad nešto dobro krene... Većina ljudi bi malo očistila i počela raditi, ali mi smo, prepuni ambicija, rekli - pa to je taj mali teatar, kao Soho Rep, u New Yorku!
Novca je trebalo mnogo, ali Norvežani su vam dali 600.000 eura.
- Oni financiraju obnovu prostora u Srednjoj Europi, za kulturu. Dobili smo na natječaju tih 600.000 eura, uložili i svu svoju ušteđevinu i prije deset godina napravili teatar, dvoranu za probe, rezidencijalni prostor, a po cijelom prostoru su radovi Lovre Artukovića, Tine Gverović, Bena Caina, Siniše Ilića, Slavena Tolja, Vadima Fiškina, Lare Badurine, Deana Kljuna, Vuka Ćosića… No, kako prostor nije naš, nego gradski, a puno smo uložili, Ljubljana nam je ponudila da otkupimo kuću pokraj. U kreditu smo, naravno, ali već su na dva kata izložene umjetničke instalacije, a prije šest godina započeli smo s filmskim projekcijama, izložbama, akcijama zahvaljujući Lustigu i Mirku Iliću. Sad je na pročelju zgrade izložba plakata Mirka Ilića o toleranciji, koju je napravio baš za nas.
Pravi ste poslovni talent.
- Pa to je na neki način i prepoznato. Recimo, više sam puta pozivan na druženja s Kučanomom, Turkom, Jankovićem, Drnovšekom, razgovarali smo o kulturnim politikama u Hrvatskoj i Sloveniji... to se u Hrvatskoj nikad nije dogodilo. Nije riječ o socijalnoj promociji, nego - u hrvatskoj politici nisam doživio da bi moje mišljenje bilo vrijedno.
Optimist ste, niste turoban lik.
- Ne. Trenuci mraka se pojave, ali nestaju kad se eksterioriziraju, velikim dijelom uz literaturu, kazalište, glazbu. Iako, treba znati kako se služiti tim alatima da se istjeraju demoni depresije, straha...
Volite otkrivati i etablirati mlade glumce, Živolića, Bogdana, Vovka, Lucu Anić, Filipa Vidovića...
- I u Sloveniji cijelu plejadu glumaca, od Roberta Waltla do Marka Mandića. Mandić je sada zreli glumac europske karijere. S njim sam otkrio samoga sebe, kroz obostranu hrabrost. Za mene je, što god se događa, tekst ipak izvor svega, inspiracija i život predstave, postoje režiseri koji rade na improvizaciji ili... ja ne. Ali, kako napraviti suvremenu kreaciju u kojoj tekst neće biti samo preveden u drugi medij, nego autonomna kreacija koja koristi tekst? Radili smo Heinera Mullera, scenu Jazona; ja nisam znao kako mu objasniti, Mandić nije znao kako izvesti... dok nismo u nekom restoranu napravili krš i lom, zalili jedan drugog vinom... i onda se uvijek sjetim kako je velika Jeanne Moreau govorila da u kazalištu pravi jezik nađe tek kad se s redateljem opije ‘lošim crnim vinom’.
Radili ste s Mani Gotovac... Što je značila hrvatskom kazalištu?
- U periodu koji pamtim kao živi svjedok, nije bilo osobe poput Mani. Iskonska artoovska luđačka strast za kazalištem. ‘Luđačka’ ovdje nije metafora. Ona guta sve pred sobom, ali je uključujuća, traži ljude, poeziju, vino, slikarstvo. Posljednji tragovi nečega što bi se moglo zvati kreativna boemština. Kad s vremenom ispare anegdotalne priče o Mani u &TD-u, Splitu, Rijeci, ostat će veliko djelo jer je ona hrvatski teatar u godinama kad je bio steriliziran seksualizirala. Pokazala je da je tijelo važno, kao i u svojem posljednjem romanu. I da je teatar važan.