"Les Rayons et les Ombres", novi film Xaviera Giannolija s Oskarovcem Jeanom Dujardinom u glavnoj ulozi, u fokus stavlja, za Francuze vrlo osjetljivu, temu kolaboracionizma tijekom Drugog svjetskog rata. Ispripovijedana kroz poslijeratnu perspektivu lika Corinne Luchaire, francuske glumice o kojoj se nekoć govorilo kao o "novoj Garbo", prije no što se tijekom njemačke okupacije isuviše približila nacistima, priča se dotiče bolnog razdoblja francuske povijesti.
Kako piše The Guardian, Luchaire pokušava pomiriti nepokolebljivu posvećenost svome ocu i činjenicu da je potonji 1946. godine pogubljen zbog izdaje. No, tek razgovor sa židovskim redateljem, koji joj je pomogao u karijeri, uistinu će razbiti njeno poricanje. Kada ga upita o njegovoj sestri koja je, otkriveno je, skončala u koncentracijskom logoru, redatelj će Luchaire (interpretira je Nastya Golubeva Carax) suočiti s potresnim činjenicama.
"Nisam znala", prošaptat će tad Corinne, na što će redatelj surovo odgovoriti: "Jesi li uopće pokušavala saznati?"
Dok Corinne tumači mlada početnica, njenog oca u filmu utjelovljuje Jean Dujardin, koji je zahvaljujući ulozi u crno-bijelom filmu Michela Hazanaviciusa "L‘artist" 2012. postao prvi francuski dobitnik Oscara u kategoriji najbolje glavnog glumca.
Prijateljstvo s Ottom Abetzom
Jean Luchaire bio je, naime, novinar te izdavač na čelu kolaboracionističkog tiska, koji je 1946. godine osuđen na smrt, nacionalnu sramotu te konfiskaciju imovine, pisao je u to doba The New York Times.
Prema riječima javnog tužitelja, Luchaire je djelovao motiviran "korupcijom i perverzijom", ne uzimajući u obzir čast svoje zemlje. Branitelj je pak inzistirao da je Luchaire pao pod utjecaj starog prijatelja Otta Abetza, njemačkog ambasadora u Francuskoj, te iskreno vjerovao u mogućnost zbližavanja s Njemačkom. Nakon samo petnaest minuta vijećanja, porota ga je proglasila krivim.
Zbog povezanosti s okupacijom, Corinne je pak osuđena na deset godina nacionalne sramote te lišena svih prava kao francuske državljanke, pišu TIME i IMDB.
Osramoćena glumica preminula je od tuberkuloze, mlada, u siromaštvu, 1950. godine.
Kao što je već ranije spomenuto, važnu ulogu u razvoju događaja i sudbini oca i kćeri imao je i Otto Abetz, kojeg u filmu interpretira August Diehl.
Osim Luchaireovog prijatelja, Abetz je postao suprug njegove tajnice Suzanne de Brouckere, s kojom je imao i sina.
Kako piše TIME, Abetz je primao novce od nacista i tako financirao pronjemačke pisce, razvijao poznanstva s moćnim francuskim političarima i industrijalcima.
Prije no što je 1939. izbačen iz Francuske, Abetz je, piše TIME, postao ljubavnik sedamnaestogodišnje Corinne Luchaire. U Pariz se vratio 1941. godine kao njemački visokopozicionirani povjerenik za Francusku i ambasador pri Vichyju. Nakon odlaska u Njemačku, uhićen je u listopadu 1945. godine.
"Francuzi su trebali biti sumnjičavi prema nacistu koji se predstavljao kao pacifist. No, Abetz, društveno nadaren, brzo je stekao prijatelje među sumnjivim političarima i priprostim ‘ljudima dobre volje‘. Poticao je razoružanje, organizirao ekspedicije nemirne francuske mladeži u Njemačku, njegovao bliske ‘kulturne odnose‘ i stalno propovijedao o Hitlerovim prijateljskim namjerama, kako bi dokazao da Francuskoj njena velika vojska nije silno potrebna. Kasnije je Francuska bila šokirana kada je policija otkrila da Abetz troši 350.000 franaka mjesečno na subvencioniranje subverzivnih publikacija i osnaživanje nelojalnih skupina. Izbačen je. Ali otrov koji je širio, prodirao je unutra. Ubrzo se vratio kao službeni član von Ribbentropovog osoblja, ponovno su ga tolerirali oni koji su tada bili na vlasti. Njegov se rad nastavio. Njegov uspjeh vidio se kada se njemačka vojska probila kroz slabu, podijeljenu i zbunjenu Francusku. Abetz se ponovno vratio, ovog puta kao njemački veleposlanik pri Vichyju i visoki povjerenik za okupiranu Francusku", pisao je The New York Times.
Kako piše The Guardian, Giannolijev film započinje ranih tridesetih godina prošlog stoljeća, kada je Luchairea i Abetza ujedinjavao ljevičarski pacifizam, rođen iz horora Prvog svjetskog rata. Dvojac stoga osniva francusko-njemački forum za mlade.
"Nema Jeana Luchairea bez Otta Abetza", mišljenja je Giannoli. Upravo Abetz je, piše The Guardian, Luchairea učinio "carom tiska" okupirane Francuske i financijski podupro pokretanje kolaborističkih dnevnih novina Les Nouveaux Temps.
Jedan od Giannolijevih važnih izvora memoar je Rudolfa Rahna, visokopozicioniranog nacističkog diplomata koji je govorio o Abetzovoj dubokoj ljubavi prema francuskoj kulturi i "boemskoj" atmosferi koju je njegovao u njemačkoj ambasadi u Parizu kako bi lakše šarmirao francusku elitu koju je naumio približiti ideji francusko-njemačke kolaboracije.
300 000 gledatelja
Iako traje više od tri sata, film je u francuskim kinima dosad, samo u prvom tjednu prikazivanja, pogledalo više od 300 000 gledatelja. No, film je zapodjenuo i uzavrelu raspravu o periodu Vichyja. Dok su kritičari centrističkih i desno orijentiranih stavova film pohvalili, prepoznavši ga kao "povijesno nijansirano remek-djelo", neki lijevo orijentirani mediji uputili su mu kritiku zbog "relativiziranja ljudi koji su svojevoljno, do gorkog kraja, služili nacističkom stroju za ubijanje".
The Guardian ističe kontroverzni prikaz Corinne, dok redatelj pojašnjava:
"Želio sam snimiti film koji prikazuje sve zamke u koje ljudi mogu upasti. Kako naši sitni strahovi i kukavičluk mogu imati znatni utjecaj na povijest".
I sam sin prominentnog novinara, Giannoli je razvio fascinaciju time kako se medije i "određenu klasu ljudi s novcima" može korumpirati i navesti da promoviraju štetne ideje. Kako piše The Guardian, njegova adaptacija Balzacovih "Izgubljenih iluzija" predočila je transformaciju pariškog novinarstva "iz prosvjetiteljskog oružja u motor ‘fake newsa‘ kojeg pokreće profit".
U novom filmu, koji mu je uzrokovao besane noći, pak identificira "moralno proklizavanje bivšeg pacifističkog novinara u antisemitizam i aktivnu suradnju s ekstremnim režimom".
"Ponekad bih noću promišljao: ‘O Bože, pa što ja to radim? Što se događa", ispričao je redatelj.
Razni francuski redatelji bi, naglašava The Guardian, kada se trebalo pozabaviti kolaboracionizmom, oklijevali. Primjerice, kada se poznati redatelj Louis Malle odvažio istražiti temu moralnih kompromisa i svakodnevnih izdaja okupirane Francuske ("Lacombe, Lucien", 1974.), lavina kritika bila je toliko silovita da je bio prisiljen nekoliko godina provesti u SAD-u.
Laurent Joly, francuski povjesničar i stručnjak za režim iz Vichyja, kao i antisemitizam države, ima svoje sumnje vezano za prikaz Jeana Luchairea.
"Luchairea u kolaboracionizam nije gurnuo pacifizam, već su to učinili njegovi nemoral i korumpiranost. Još kao mladić, dok je njegov otac, sveučilišni profesor, ravnao Francuskim institutom u Firenci, on je imao problema s krađom. Oduvijek je bio prevarant. To je ključno za njegov put. Jeana Luchairea je nacistička Njemačka vrlo rano iskvarila, a do 1935. godine već ga je marginalizirala skupina bivših prijatelja pacifista i ljevičara", pojašnjava.
Prigovore je Joly imao i za prikaz Corinne, koji ocjenjuje pretjeranim. Prikazana je, naime, u dronjcima, narušenog fizičkog izgleda. Dok je tako, kaže, uistinu izgledala za vrijeme suđenja 1946. godine, 1948. godine više nije bila u tako jadnom stanju. Godinu nakon izdala je i svoje memoare.
"Nije bila jadna žrtva kakvom je prikazana. Iako je njena rana smrt 1950., naravno, tragična", uvjerava Joly.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....