Gledam prije neki dan u izlogu mrtvački kovčeg na naslovnici posljednjeg albuma Metallice i pokušavam se domisliti zašto bih, kraj svih sranja na svijetu, poželio imati i album s mrtvačkim kovčegom na naslovnici?
Naravno, smrt je velika, strašna, nezaobilazna tema, inspirirala je bezbrojna važna umjetnička djela, ali u buci i bijesu heavy metala ne nalazim nijedan zaista dobar razlog za nju. Osim da je, zbog nečega, smrt fora.
Sva je poetika heavy metala, ispravite me ako griješim, u tome da je smrt kul. Dobro, s tim bih se složio. Kad sam išao u srednju. Međutim, kada se netko u ozbiljnim godinama uzbuđuje smrću, neizbježno mi dođe pitanje: je li on stvarno nekrofil ili je naprosto glup?
Napunio sam četrdeset i s velikim pouzdanjem vam mogu kazati: život je kul. Isplati se, on je još uvijek najbolje što možete dobiti za svoj novac. Kraj svega mraka i bijede, dođu tu i tamo trenuci ljepote koju vrijedi doživjeti. Jedan je takav magičan trenutak, na primjer, “To Live Is To Fly” Townesa Van Zandta.
Guy Clark, Van Zandtov najbolji prijatelj, također muzičar, jednom je prilikom opisao zoru kada je ovaj uzbuđen upao u njegovu kuću i sjeo mu s gitarom uz postelju.
Nije mogao dočekati da mu odsvira pjesmu koju je čitavu noć pisao, blagu, zamišljenu gitarsku baladu tečnih, elegantnih stihova, o mnogim nevoljama koje moraš proći između zemlje i neba, o traženju smisla u kaosu i danima što prolaze brzo, pljušte kao kiša po konga bubnju. Ovo posljednje vrijedi pročitati u originalu:
'Days up and down they come
like rain on a congadrum
forget most, remember some
but don’t turn none away.'
Pa recite i sami, zar samo zbog ova četiri stiha ne vrijedi obilaziti doktore i šarlatane, jesti povrće i bijelo meso, izbjegavati slano i slatko, truditi se da, ukratko, makar za na čas odgodiš smrtnu uru. Samo zbog sreće da s prijateljem u zoru podijeliš nešto lijepo.