Tom Waits pronašao je blago u pećini iza vodopada, kroz ormar u spavaćoj sobi zakoračio je u zelenu dolinu gdje uvijek sja sunce. Čitav život razmišljam o rezu koji je on načinio 1983., kada je odbacio klavir i gudače i gotovo sve što je znao o pisanju pjesama i snimio Swordfishtrombones. U mojoj mašti Waitsu su se neočekivano otvorila nekakva začarana vrata gdje ih prije nije bilo, premda se, mnogo vjerojatnije, radilo o dugotrajnom i ne uvijek ugodnom stvaralačkom lutanju ispunjenom sumnjama i nezadovoljstvom. Kako bilo, često se toga sjetim i poželim da imam talenta i hrabrosti napraviti jednako kao i on, izaći iz svoga poznatog svijeta u kojemu čitatelje godinama zabavljam s pet istih trikova i otkriti novu autorsku stvarnost ispunjenu mahnitim tonovima marimbe i čudnih udaraljki.
Trebao bih možda doživjeti živčani slom, završiti u ludnici i napustiti čitavu svoju građansku egzistenciju da to napravim.
Ali, to je banalno objašnjenje, tako mali Ivica zamišlja umjetničko stvaranje. Tomu Waitsu, premda neke njegove pjesme zvuče kao izravno uključenje u živčani slom, ništa slično se nije dogodilo. On je naprosto ekstraordinarno darovit i samosvojan, jedan na stotinu milijuna, u klasi s najvećima.
Kod njega me neprestano očarava vještina da iz jedne emocije prirodno i lako prijeđe u sasvim oprečnu, ne mogu se dovoljno načuditi kako je u jednoj pjesmi tako mračan i bijesan da ti smuči samu ideju čovječanstva, a samo tren kasnije nježan i suosjećajan da te dirne do suza. “Widow’s Grove” je od ovih drugih, krhki valcer na klarinetu, violini i harmonici. Objavljena je prije nekoliko godina, iako je po naravi stvari s početka karijere, i nemam nekakav poseban razlog zašto sam baš nju izabrao.
Možda zato jer me je zatekla, zakopana među mnoštvom drugih na trostrukom boxu “Orphans: Brawlers, Bawlers & Bastards”, zatravila me jednom u autobusu. Ne znam što mi je bilo na licu, ali dosta je začudilo gospođu što je sjedila preko puta.