Blues zna biti vrlo, vrlo prost, ali naivno, djetinjasto prikriveno, kao one šale s malim Ivicom i učiteljicom. Da su autori “Milk Cow Blues” ili “If You See My Rooster” napisali ono što su zaista mislili, nijedna stanica ih ne bi emitirala. Osobito na Jugu, gdje metodistički pastori prijete Posljednjim sudom, koji dolazi najkasnije do srijede iza doručka. Bezazlene pjesme o nevoljama s domaćom živinom funkcioniraju u zavjeri sa slušateljima, koji se smijuckaju i namiguju metaforama.
Živimo u razvratnom vremenu i teško nam je zamisliti da bi takvo što moglo biti provokacija, ali baš je ta muzika prije pola stoljeća i više bila okidač seksualne revolucije. Pjesme zalizanog vozača kamiona iz Tupela u Mississippiju, koji je roditelje sablažnjavao lascivnim uvijanjem bokova, čulnost duguju bluesu i dvosmislicama kao što su:
Want you be my chauffeur?
Want you be my chauffeur?
I want you to drive me,
I want you to drive me down town.
Memphis Minnie je sva od žudnje, gotovo besramna dok muškarca zove da bude njezin šofer i mogu samo zamisliti kakav je bio učinak njezine pjesme na klince onog vremena, kakvo su radosno oslobođenje ovi stihovi potakli u Engleskoj, gdje je blues bio omiljen među prosvjećenijim učenicima iz umjetničkih škola.
Silan udar te putene muzike otpuhao ih na bolje, nasmijanije mjesto, daleko od uskih polumračnih kuća u nizu, mlakog čaja, ustajalih keksa i okrutnih internata gdje se dječaci ujutro zborno zaklinju Kraljici majci. Šesnaestogodišnji Mick Jagger i Keith Richards, očarani čudnim američkim pločama, na užas svojih očeva, popodneva provode šćućureni oko gramofona i urotnički se kikoću samo njima razumljivim šalama Roberta Johnsona i Big Billa Broonzyja.
A onda im pod ruku jednoga dana dođe singlica Memphis Minnie i totalno ih zbuni. Previše je čak i za njih. Čovječe, nije istina! I žene uživaju u seksu!?